Sve naše zavisnosti: od kofeina i nikotina, preko kocke

Glas Srpske 10.06.2007 00:00

U sve ubrzanijoj trci za zamišljenom srećom čovjek posustaje, gubeći i ravnotežu i dah. I ispomaže se raznim pomagalima ne bi li stigao do unutrašnje stabilnosti i euforije za nastavak trke. No baš ta pomagala često ga odnesu u začarani svijet zavisnosti i loših navika - iz koga često izlaza nema...

Svakog jutra u pet časova i 30 minuta budilnik prekida san četrdesetogodišnje konobarice Dare. Kad otvori oči prvo što joj pada na um je pripaljivanje cigarete i crna kafa koja će joj kliznuti niz grlo. Žurno se sprema, pravi djeci doručak, nešto malo uradi po kući i prije nego što jutarnja svježina popusti pred izlazećim suncem, trči na autobus kako ne bi zakasnila na posao. - Kad uđem u kafanu prvo sebi napravim kafu. Niko ne može ni da zamisli koliko sam nestrpljiva dok je čekam - priznala je Nada. Posmatrajući je kako iza šanka nervozno težinu tijela prebacuje sa jedne na drugu nogu, čovjek ne može ni da zamisli da su ukus kafe i dim cigarete gospodari njenog tijela i uma. Otpijajući gutljaj kafe i paleći prvu cigaretu iz koje uvlači dim duboko u sebe, na Darinom licu javlja se blaženi osmijeh. Srećna je. Radeći već nekoliko godina u maloj, zadimljenoj banjolučkoj kafani, gdje su joj gosti okorjeli pušači i ljubitelji "dobre kapljice", kojima ni igre na sreću nisu strane, kofein i nikotin Nadi dođu kao sredstva za uživanje ali i smirenje. - S obzirom na to da zbog trudnoće nisam završila srednju školu, posao konobarice za mene je bio idealan. Ali, ruku na srce, ničim drugim se i nisam mogla baviti. Ko bi htio da primi ženu sa dva razreda srednje škole za neki dobar posao? Niko. Tako mi je kako mi je - pomirljivo je rekla Dara. Radeći od jutra do mraka po kafanama i birtijama, kako bi platila stanarinu i režije i prehranila petočlanu porodicu, drugačijim, zdravijim načinom života, kako je dodala, i nije mogla da živi. - Svaka zavisnost od nečega je put u samo jednom smjeru, jedan začarani krug iz kojeg se samo rijetki izvuku. Iako znam da su i kafa i cigarete štetni po zdravlje, one su, jednostavno, moj jedini luksuz i najveći užitak. Nikad nisam ni pomislila da ih ostavim - i neću. Kafu pijem od malih nogu, a pušiti sam počela krajem osmog razreda, onako u društvu - otkrila je Dara. U jednom od svojih mnogobrojnih spjevova, poznati starogrčki pjesnik Homer, napisao je da je "Zevsova kći Helena vojnicima u vino stavljala neke sokove od kojih su oni zaboravljali na strah i bolest i postajali hrabri". Misleći da je realan svijet tragičan, filozofi, slikari, pjesnici, glumci ali i obični ljudi tragali su za "eliksirom mladosti", koristeći razne opijate, a kasno shvatajući da se od opake zavisnosti i boli teško mogu izliječiti. I danas se mnogi vrte u tom začaranom krugu iz kojeg ne mogu da izađu jer su postali robovi svojim novim gospodarima - kofeinu, nikotinu, alkoholu, drogama, kladionicama, pokeru... Dnevna doza Kad je popila svoju prvu kafu i u pepeljari ugasila opušak prve cigarete za Daru je počeo još jedan radni dan. - Eto, sad mogu da radim. Najviše volim da popijem kafu i ispušim cigaretu ujutro i na miru. To mi je najveće zadovoljstvo. Tokom dana popijem i po sedam do deset kafa i ispušim kutiju i po cigareta. Jednostavno to moram. Jače je od mene. I kad god dođe neki gost obično sa njim popijem kafu. Takav je posao - rekla je Dara. Dodala je da joj dolaze različiti ljudi i priznaje da nekima služi i kao "rame za plakanje". - Radeći, naslušam se i nagledam svega i svačega. Nekada se i iznerviram pa popušim i više nego što bi trebalo. Poslije doručka, ručka i večere, cigarete su obavezne, ali i u nekim manjim pauzama. Nikada neću ostaviti kafu i cigarete. Kada bih to uradila mislim da bih od zdravlja umrla - kroz smijeh priča Dara. Za sat vremena našeg razgovora Dara je popila dvije kafe i ispušila deset cigareta. A do kraja radnog vremena ko zna koliko će još. Dolaze joj prvi gosti i mora da ustane i radi. Uživanje je samo na kratko prestalo, jer će "oko osam doći njen prijatelj Miro, pa će i sa njim popiti kafu. I dok je razgovor tekao došao je naoko neugledan muškarac srednjih godina, pogrbljen i u staroj krpanoj odjeći. Dara šapće kako on ima 57 godina, zovu ga Robi, i okorjeli je alkoholičar. - Čudan je on čovjek. Stalno ćuti, mrzovoljan je i uvijek namrgođen. Nekada je imao sve: i kuću, i porodicu i posao. Danas ništa nema. Živi od danas do sutra. Sam, i sa čašicom. Opijajući se od rane mladosti, uvijek u društvu i sa drugovima, dovodio se u situacije da se probudi na klupi u parku, u jarku, ispod mosta i na nekim užasnim drugim mjestima - nastavila je da šapće Dara. - Robi se rano oženio nekom ubogom djevojkom sa sela. Ona mu je sve praštala: i kada je zbog alkohola izgubio posao, kada je nju i djecu onako pijan tukao i za najmanju sitnicu, ma sve. Zbog ljubavi prema njemu sve je trpjela, i batine i poniženja. Kada se jedne večeri po ko zna koji put pijan vratio kući ženu je prebio na mrtvo ime. Toliko da je i dijete izgubila. To je bila kap koja je prelila čašu. Ostavila ga je i sa dvoje djece otišla. Od tada pa do danas rijetki su trenuci kada je Robi trijezan. Skoro da ih i nema. Ne sluteći da je čuo ovaj razgovor, Robi je iznenada prišao i pitao: "Da li je slobodno?". Sjeo je i rekao Dari da mu donese onu njegovu. Standardnu. - Kada želite da o nekom nešto saznate najbolje je da pitate njega. U ovom slučaju mene. Ne znam šta bih mogao više da kažem od onoga što je Dara već rekla. Rakije se ne mogu riješiti. Venama mi teče umjesto krvi. Umjesto vode je pijem. Znam da neću još dugo izdržati ali... - procijedio je Robi. Jedino zbog čega se kajem, dodao je, jeste to što sam izgubio ženu i djecu. Godinama ih nisam vidio. Sad ne znam ni kako izgledaju, šta rade, da li su se oženili ili udali, kako im je majka. Ništa ne znam. - Znam samo za svoju dnevnu dozu alkohola. Kada sam trijezan savjest me progoni zbog onoga šta sam radio a kada sam pijan otupim i bol nestane. Ničeg se ne sjećam. Kad malo bolje razmislim tako je i najbolje. I danas mi se desi da se toliko napijem da ne znam kako sam došao kući ili se probudim u parku ili u nečijem haustoru - ispričao je Robi. Rekao je kako nikada nije tražio razlog da popije. Svaka, pa i najmanja sitnica mu je bila povod. - Dan sam počeo sa tri čašice rakije a završiću sa ko zna koliko još. Ne znam ni gdje ću jutro dočekati. Sad je kasno kako bih se išao liječiti. Bog mi nikada neće oprostiti moje grške, žena i djeca takođe, ali nekako se toga ne bojim. Bojim se jedino smrti u nepoznatom - rekao je Robi ustajući iza stola i otpijajući do dna svoju standardnu. Put u pakao Jedna od težih zavisnosti, koja je sve više prisutna u savremenom životu, a koja zahvata kako bogate tako i siromašne jeste i droga ili kako je mnogi nazivaju "duševni zatvor". Najteži je pogled u nebo iz duše u kojoj je vrijeme stalo. Tim riječima dvadesetogodišnja Banjolučanka Tanja počinje svoju priču o životu u paklu droge. - Kada se neko navuče na travu, tablete, heroin ili neke druge vrste droga veoma ih je teško ostaviti. Još teže je promijeniti taj način života. Bez njih ništa ti nije zanimljivo. Oko tebe ljudi žive a ti imaš samo jednu misao. Da nabaviš i utrošiš. Tom velikom željom varaš svoje najbliže, roditelje, prijatelje, poznanike - rekla je Tanja. Sa 16. godina ova Banjolučanka je prvi put probala marihuanu. - To je bila rođendanska žurka mog prijatelja na kojoj je alkohol u potocima tekao. Tada se neko, sada se ne mogu sjetiti tačno ni ko, predložio da svi zapalimo džoint. Svi smo pristali. Taj prvi put mi i nije bio nešto poseban. Ništa se naročito nije dešavalo. Samo smo se smijali - prisjetila se Tanja. Iako je u osnovnoj školi bila odličan đak i dijete za primjer kojim su se roditelji ponosili, Tanja je u srednjoj školi upoznala druge ljude sa kojima je i krenula na put bez povratka. - Kada sam počela miješati tablete, alkohol i travu super sam se osjećala. Nekada sam znala i pretjerati pa se sutradan ničega nisam sjećala. Znala sam se probuditi u nepoznatoj kući sa nepoznatim muškarcem u krevetu. Kada mi se to po prvi put desilo rekla sam samoj sebi da to više neću uraditi. Ali obećanje nisam održala - priznala je Tanja. Kada jednom kreneš, dodala je, teško je prestati. Kako je sve dublje padala u bezdan "želja za drogiranjem potiskivala je razum sve više i više". - Kada mi je to dosadilo prešla sam na heroin, i to da ga intravenozno koristim. Tad je nastao pravi pakao. Heroin mi je bio najveći problem a i najveći protivnik. I danas. Kako bih sebi obezbijedila dnevnu dozu prodavala sam stvari iz kuće, krala po prodavnicama i od prijatelja, a kada su me roditelji iz kuće istjerali prodavala sam svoje tijelo - kroz suze priča ova dvadesetpetogodišnjakinja. Tanja je od malena željela da postane stjuardesa, a sada se nalazi, kako sama kaže, između života i smrti. - Kada sam istjerana iz kuće spavala sam kod prijatelja i tamo gdje sam stigla. Dva puta sam pokušavala da se skinem ali bezuspješno. Opet sam se vraćala paklu iz kojeg sam na trenutak izlazila. Proces odvikavanja je veoma težak. Imala sam strašne krize. Preklinjala sam, plakala ili sam se satima luđački smijala, tukla sam samu sebe i druge koji su se nalazili u mojoj blizini, lupala sam glavom o zid, danima ništa nisam ni jela ni pila - rekla je Tanja. Dok se odvikavala majka je bila sa njom, ali kako je ubrzo nakon prividnog ozdravljenja ponovo počela sa istim i ona ju je napustila. - Takođe sam i preprodavala drogu. Morala sam jer inače ne bih imala za sebe. Dobijala sam batina i od glavnih zbog toga što sam znala i da ukradem malo više. Za fiksanje od stotinu i više maraka moraš da se snađeš. Snalazeći se na različite načine izgubila sam ono najvrednije ponos, život i roditelje. Ostala sam sama da se borim sa sobom i sudbinom - naglasila je ona. Klađenje na sigurno Dok smo pričale ona se stalno okretala i nervozno palila jednu cigaretu za drugom. Odjednom je naglo ustala i krenula. Rekla je da su alkohol i droga u kombinaciji siguran put ka predoziranju a odatle do smrti nema jasne granice. - Sad idem po šut! Moram - rekla je Tanja i nestala. Kako sunce lagano zalazi tridesetdevetogodišnji Marko polako se sprema za odlazak na svoje omiljeno mjesto - kladionicu. Već 24 godine se redovno kladi. - Najčešće se kladim na fudbalske i košarkaške utakmice, a u posljednje vrijeme interesantne su mi i trke pasa. Smatram da je ovo jedina kocka u kojoj svoju sopstvenu sudbinu držiš u rukama, kada objektivno možeš i da dobiješ ali i da izgubiš. Rukom pišeš i zaokružuješ šta želiš pa šta bude - izjavio je Marko. Gubio sam, nastavlja dalje on svoju priču, ali sam i dobijao. - Samo sam prošle godine dobio više od 50 hiljada maraka, ali sam ih za kratko vrijeme i potrošio. Ne mogu da opišem kako se osjećam dok u kladionici ili kafani ispunjavam tikete i gledam televiziju. Od silne nervoze znam da ispušim i po dvije kutije cigareta. U tim trenucima ne volim da pričam ni sa kim jer sam nervozan - rekao je Marko. Tokom jedne neizvjesne utakmice ovaj Banjolučanin se toliko iznervirao da je završio u bolnici. - Strast prema klađenju imam još od puberteta. Međutim, kako je vrijeme odmicalo sve više sam se zarazio. I sad sam tu gdje sam. Molim se samo da mi se ne desi da počinim samoubistvo ili nešto slično jer se nekima i to dešava. Uvijek igram na sigurno kako bih bar nešto dobio, a ne izgubio - naglasio je Marko. Žena mu teško prašta klađenje jer je prije dvije godine izgubio auto. Naime, posudio je pare, pao u kladionici pa je zauzvrat morao dati auto. - Bojim se samo da mi se ne desi da izgubim kuću jer bih tada ostao i bez žene i sina. Pokušavao sam da se ne kladim ali nisam uspio. Želja i strast za tim je jača. Evo i sada ću se kladiti na fudbalsku utakmicu Estonija - Hrvatska ali neću otkriti ko mi je favorit. Nadam se da ću dobro zaraditi jer sam dobro i uložio - cijelu svoju platu - sa grčem na licu rekao je Marko. Prema riječи

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.