Smrt fašizmu!

 Smrt fašizmu!
Mirjana Kusmuk
07.05.2015 21:00

Smrt fašizmu! Sloboda narodu!

Mi rođeni i odrastali u vremenu socijalističke Jugoslavije, u periodu najdužeg mira na ovim prostorima, raspoznajemo ovaj slogan kao definiciju borbe protiv fašističke ideologije.

Od dana kada smo stavili pionirsku kapicu i crvenu maramu i u školskoj fiskulturnoj sali dali “časnu pionirsku riječ”, pa sve do mladalačkih spoznaja, rasli smo u uvjerenju da je fašizam dotukao Josip Broz Tito i sekretari SKOJ-a. O velikim bitkama saveznika širom Evrope i Rusije učili smo šturo, onako usput, jer partizani i Tito u našem obrazovnom sistemu bili su jedino oličenje borbe protiv nacista.

Kao klinci smo se igrali partizana i Švaba, a u toj podjeli uloga niko nije htio da bude Švabo (em je bio zao, em je morao da pogine).

- Ovo je Švabo, ovo je partizan - dijelio je moj mali brat kišne gliste, odvajajući štapićem debele gliste Švabe od mršavih partizana.

“Bitka za ranjenike”, “Kozara”, “Partizanska eskadrila”... samo je mali broj ratnih filmova koje smo gledali sa školom, a poslije pisali pismeni rad na temu.

Malo koja porodica nije imala ličnu dramu iz Drugog svjetskog rata. Mi smo rasli bez oba djeda. Obojica su bili partizani. Jednog su odveli u Jasenovac i nije se vratio, a drugog su ustaše uhvatile u Drugoj ofanzivi i ubile u Bogovićima. Od njih dvojice ostala su nam samo uklesana imena na partizanskim spomenicima.

Tito je bio oličenje bitke protiv nacista, nešto kao partizanski Supermen, a već u prvim razredima škole učili su nas: “Tito se voli više od mame, Tito se voli najviše”. Jednom sam i ja “vidjela Tita maršala, legendu tu...” mahali smo mu postrojeni satima ranije kod tramvajske na Čengić vili. I on je mahnuo nama, mada nismo bili sigurni da je bilo baš tako.

A onda je došao i taj tužni dan. Umro je Tito. Mama je plakala i naricala: “Oca nisam upamtila. On mi je bio otac. Ništa vi ne znate, sada ćemo biti vašljivi, neće biti deterdženta, ničeg neće biti. I biće rata”. Pamtim, nije mi bilo pretjerano žao, u stvari laknulo mi je jer niko nije obraćao pažnju da sam se u gradu zadržala neplanirano dugo. Jer, umro je drug Tito.

Nekoliko godina kasnije mi odrasli u bratstvu i jedinstvu, zajedništvu i epovima o slobodi i borbi protiv fašizma, pobili smo se najgore što smo mogli. Proročanstvo se obistinilo: prvo nije bilo deterdženta, benzina, kafe... a onda je počeo rat.

Nešto ranije, ali i sve do danas, počelo je otvaranje dosijea i raspakivanje tajni koje su bile drugačije od onih koje smo učili na filmu. Vladimir Dedijer u četvrtoj neobjavljenoj knjizi “Novih priloga” objavio je ugovor koji su 14. aprila 1941. potpisali NDH i komunisti (Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić). Razotkriven je i dogovor partizana i Nijemaca o nenapadanju pred bitku na Sutjesci. Ništa nije bilo crno - bijelo.

Iako se čini da su sve priče o Drugom svjetskom ratu ispričane, ipak još mnogo dosijea, arhiva i skrivenih dokumenata čekalo je i čeka da ugleda svjetlost dana. Ali bez obzira na to, tog 9. maja 1945. godine pobijeđen je zločinački režim koji je prijetio čovječanstvu.

Parada

Tek kasnije odrastajući, spoznaja o borbi protiv nacista, nova saznanja, istorijski necenzurisani fakti, upotpunjavali su istrgnutu sliku borbe protiv fašista koju je nama rođenima od 50. do 80. i neke nudila komunistička propaganda. Sa otvaranjem priča o Aušvicu, Dahau, a mnogo kasnije i Jasenovcu, Jastrebarskom... spoznavali smo razmjere ljudskog zla. I otkrivali da se najveće bitke ipak nisu vodile samo ovdje: bitka za Moskvu, Staljingrad, Normandiju, Berlin. I da je Rusija samo u Staljingradu izgubila 1,1 milion ljudi.

Zbog svega toga pitanje koje se samo nameće je: da li je 70 godina poslije kapitulacije fašizma ljutnja EU na Vladimira Putina zbog Ukrajine dovoljno veliki razlog da članovi zemalja članica “antihitlerovske koalicije” ne proslave pobjedu na paradi u Moskvi 9. maja? Naravno da nije, jer to je dnevna politika. A fašizam i pobjeda fašizma bilo je pitanje opstanka jedne civilizacije, ali i cijelih naroda žrtava holokausta (Jevreja, Roma, Slovena među kojima su najviše stradali Srbi, Poljaci i Rusi).

Ili je odluka zapadnih lidera da ne idu na paradu u Rusiju (zemlju koja je bila presudna u borbi protiv fašizma) tiha i podmukla revizija istorije u kojoj narodi i države koji su najviše stradali u antifašističkoj borbi danas treba da budu proglašeni fašistima, a nekadašnji nosioci fašizma i nacizma zaboravljeni (kao što je primijetio i sam Putin).

Zato je mudra odluka njemačkog kancelara Angele Merkel da koriguje stav o neprisustvovanju vojnoj paradi i doputuje u Moskvu sutradan kako bi položila vijenac na Grob neznanog junaka i “odala priznanje milionima žrtava Drugog svjetskog rata koji leže na savjesti Njemačke”.

Posebno važno je u današnjem vremenu u kojem dolazi do porasta neonacizma zbog krize, nezaposlenosti, siromaštva poslati jedinstvenu poruku da se prošlost neće i ne smije vratiti. Velika odgovornost u tome je na svjetskim političarima, jer što bi rekao Orvel: “Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost, a onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i prošlost”.

Mladi

Kako se politikolozi, istoričari, sociolozi nikada nisu uspjeli složiti kako bi mogla glasiti jedinstvena i konačna definicija fašizma, ona do danas nije primjenjiva ni za jedan drugi režim poslije Drugog svjetskog rata. Jedan od osnovnih problema u definisanju fašizma je u tome što se ovaj naziv veže za Musolinijevu Italiju, koja je pak za razliku od Njemačke zvanično još prije rata odbacila antisemitizam.

Slično je i sa definicijom nacizma koji se pak za razliku od fašizma veže isključivo za totalitarnu ideologiju Nacionalsocijalističke partije Njemačke koja se temeljila na antiparlamentarizmu, nacionalizmu, rasizmu, antisemitizmu...

Da li je ovo što danas radi Islamska država nacizam? I oni ubijaju nevjernike, zatiru druge i drugačije, uništavaju svjetsku kulturnu baštinu i prijete civilizaciji? Vjerovatno jeste, ali se zove drugačije.

Britanski “Gardijan” danas neonacizam vidi u diskriminaciji prema migrantima. Upoređujući današnje vrijeme sa 30. godinama prošlog vijeka, kada se takođe poslije velike ekonomske krize javio nacizam u Njemačkoj, ugledni britanski list upozorava na pojačan neonacizam među mladim nezaposlenim ljudima.

Da li je samo nezaposlenost kriva ili mladi ljudi o zlu fašizma i nacizma malo znaju, ne postoje relevantna istraživanja. Teško je pronaći podatke koliko mladi u zemljama EU znaju o tome, jer na internetu ne postoji skoro rađeno istraživanje na tu temu. Slično je i sa zemljama našeg regiona.

Jedino istraživanje je ono koji je uradio GONG u Hrvatskoj 2010. i koje je dalo poražavajuće podatke da samo 27,6 odsto hrvatskih srednjoškolaca smatra da je Pavelićeva NDH bila fašistička država, dok se tek 14 odsto protivi oštrom kažnjavanju isticanja fašističkih simbola.

Hrvatski intelektualci problem, prije svega, vide u porodici i obrazovnom sistemu, ističući da je rehabilitacija ustaštva prisutna od samog početka proteklog rata u kojem je ustaška ikonografija bila način da se distancira od Jugoslavije. Potom je uslijedilo rušenje antifašističkih spomenika širom zemlje, a ustaški pozdrav “Za dom spremni” postao je pozdrav kojim se bodri hrvatska reprezentacija.

Ne jenjava ni popularnost pjevača Tompsona sa kojim hiljade mladih na stadionima horski pjeva “Jasenovac i Gradiška Stara to je kuća Maksovih mesara” ili “U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila/Oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu”. Na jednom takvom koncertu bila sam iz radoznalosti prije nekoliko godina u Hercegovini u Stocu. I tamo su svi pjevali, a ja otvarala usta kada sam shvatila da ljudi bulje u mene koja ćutim.

Naravno da se sve ne može podvesti pod demokratiju i umjetničku slobodu, pa ni Tompsonove pjesme o mesarima, klanju i ubijanju, ali za razliku od onoga na koji način bi u sličnoj situaciji reagovala demokratska Evropa, kao ni u Hrvatskoj, tako ni u Stocu, ustaški hepening nije prekinuo niko.

Zato: Smrt fašizmu!

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica