Sloveni protiv Slovena

Sloveni protiv Slovena
Veselin Gatalo
01.03.2014 20:08

Propast Viktora Janukoviča, legalno izabranog predsjednika Ukrajine u bjekstvu, počela je davno, kad je na krilima evropskih obećanja dobio izbore u Ukrajini i postao predsjednik.

 Nastavila se nešto manje davno, ta Janukovičeva predsjednička propast, kad je uhapsio, sudio pa osudio zgodnu plavušu, Juliju Timošenko. Julija, zgodna, zločesta i korumpirana, bila je bolja izvana nego iznutra. Da je bila bolja iznutra nego izvana, ne bi Janukovič imao ovoliko problema. Mislim da bi Nijemci lakše podnijeli hapšenje Angele Merkel nego neke zgodne političarke. Rekli bi da je babi i mjesto u zatvoru, ti dobri i kulturni Nijemci. Ne bih ni ja ni "a" rekao. Zatvor ne bi ništa dobio, slobodni svijet ništa izgubio od svoje ljepote. Nepravedno, neljudski, necivilizacijski, eto tako razmišljam. Istina je i da na TV nije važno šta čovjek kaže, već kako to kaže. Vladimir Putin nije osudio one nesrećnice iz "Pusi rajot" grupe na višegodišnju robiju. Nije lud. Ne, nisu zgodne kao nekad Julija, u Mostaru se ne bi okrenuli za njima, ali dozvoljavam da su nekom i privlačne. Ženama se ne sudi olako. Grozno zvuči, ali suditi ženi izgleda kao udariti ženu. Pravno je utemeljeno osuditi zgodnu plavušu, ali je nekako... neliterarno. Nije, br'te, lijepo. Da je Viktor Janukovič imao pameti, osudio bi Nataliju Timošenko na uslovnu kaznu, pa bi je javnost kaznila. Korumpirana, sklona krađi i poznata po potpisivanju po zemlju štetnih ugovora, a blago osuđena. Ovako, postala je simbol otpora diktatoru, koji ni pred zgodnom plavušom nema respekta i poštovanja, kao da, Bože mi oprosti, nije muško. Sad je puno manje lijepa nego prije odlaska u zatvor. Ima i zdravstvene tegobe, vjerovatno od tog istog zatvora. Zli diktator joj je (i Ukrajini) nepovratno uzeo i ljepotu i zdravlje.

Dva loša slušala Soroša

Džordž Soroš, njemačka fondacija "Konrad Adenauer", raznorazni svjetski "humanisti", našli su se na novom tlu pogodnom za nerede sa puno mrtvih, usput uništavajući sve tragove tradicije i prijašnjeg načina života, prijašnjih prijatelja i saveznika. U Kijevu, glavnom gradu do tada mirne Ukrajine, našli su se do tada anonimni ljudi sa nevjerovatnim količinom dolara i evra, našli su se i neki drugi ljudi koji su se jako brzo udružili i naoružali s ciljem rušenja legalno izabrane vlasti. Istina je da je Viktor Janukovič pogazio svoje obećanje da će učiniti sve da Ukrajina uđe u EU, po bilo koju cijenu. Ali je istina da je tako odlučio i parlament, da Janukovič nije ni suvereni kralj, ni neko ko je vojnim pučem došao na vlast. Zapravo, strani faktor je isfinansirao puč. Smjena vlasti nasilnim putem se, naime, zove puč. Strani faktor finansira i puč u Venecueli. Samo gledajući TV, čovjek zaključi da je sve to već viđeno, od one naše nesrećne Jugoslavije, do Sirije, Libije, Egipta, srpskog Kosova pa nadalje. Ovaj put se strani faktor nije umiješao, jer bi se i Rusija, direktna meta "Zapada", umiješala. Poučeni iskustvom Gruzije, nisu smjeli to dozvoliti. Naime, Gruzija je, iako pod zaštitom NATO-a, pod naletom samopouzdanja i kuraženja tog istog "Zapada", vidjela rusku moć i rusku spremnost da zaštiti svoj, ruski narod. Još se sjećam slike onog čemernog gruzijskog predsjednika kako od muke grize vlastitu kravatu...

Svoje nećemo, tuđe čekamo

Stalni apeli da se Rusija ne miješa u unutrašnje stvari Ukrajine, zvuče kao apeli da se Srbija ne miješa u unutrašnje stvari BiH. Uskoro se, čini se, neće smjeti miješati u unutrašnje stvari Kosova. Ni Beograd se neće smjeti miješati u unutrašnje stvari juga Srbije. Pa u unutrašnje stvari Šumadije. Pa u unutrašnje stvari Dorćola i Karaburme. Srbija se uskoro neće smjeti miješati u unutrašnje stvari Srbije. Pri tome se cijeli anglosaksonski svijet debelo miješa u sve i svja. Određuje ljudima kako će živjeti, čiju će istoriju učiti, koju će genetski modifikovanu hranu jesti i u koji će "Mekdonalds" ići na ručak i večeru. Srbi se, recimo, moraju obračunati sa starim mitovima i okrenuti stvarnim potrebama. Dakle, onome što oblače, onome što jedu i onome što voze. Moraju očvrsnuti, jer su se uljuljali u mitove i ne plaćaju kiriju da bi stanovali, barem većina njih. Na "Zapadu" je drugojačije, tamo se mora raditi da bi se stanovalo. Kafa je kod Slovena jeftina, kao i vrijeme, pa se mogu sastati u kafani i smišljati kako da ruše vlast. Sjedenje u kafani mora biti skupo, a hrana jeftina. Jeftina hrana je GMO, genetski modifikovana, jeftina i svima dostupna. Zapravo, treba znati da je ono što ima totalno bez veze i ništa ne vrijedi, a ono što nema je najbolje i najkvalitetnije na svijetu i za to treba da izađe na ulicu, pali automobilske gume i puca na policiju.

Slovenofobija

Evroazija, čini se, zadaje glavobolju "Zapadu" već sada, kada je daleko od svog nastanka. Naši, indoevropski jezici, neka su vrsta DNK, genetskog koda naših slovenskih kultura.

Crkvenoslovenski jezik, onaj iz koga su nastali jezici poput ruskog, češkog, slovačkog, poljskog, bugarskog i još ponekih, određuju i prostor na kojem žive ljudi koji ga govore. Osim Albanije, ali mala tačka u slovenskom prostoru ne čini taj prostor ništa manje autentičnim, ili manje etnički homogenim. Istorijski gledano, Ukrajinci nemaju puno razloga da vole Rusiju, ni Poljaci. Ni drugi koji su bili pod šapom SSSR-a. Drug Staljin nije baš bio blag prema SSSR-u pripadajućim zemljama. Stotine hiljada mrtvih u svakoj od tih zemalja, i to u miru, nije malo, milioni koji su prošli kroz gulage nemaju puno lijepih uspomena iz tog vremena. Ni milioni Rusa nisu bolje prošli u samoj Rusiji, ali Rumuna ili Čeha to manje zanima od njih samih. Svak' se češe gdje ga svrbi. Humani "Zapad" to sjajno iskorištava, da razdvoji Slovene od Slovena, obećavajući im "Zapad" i "demokratiju", u kojoj će više zarađivati onaj koji više radi. Jer, žive ti Srbi loše jer malo rade. Da više rade, bolje bi živjeli. Sadašnja vlast im obećava rad i muku, i to sve dok im ne bude bolje (!?). A bolje će im biti tamo nekad, kad se namuče, napate i narade. Kad, nije važno, samo je važno da bude. Vidimo kako to izgleda u praksi. Onaj koji radi u Njemačkoj bolje je, neuporedivo bolje, plaćen od onoga koji radi to isto u Bugarskoj. Nesrećni Bugarin mora da odere i njušku i pozadinu svoga tijela da zaradi makar četvrtinu onoga što bez puno muke zaradi "Europljanin" sa druge strane njemačke granice. Onda mora u toj Njemačkoj, ti jarca, za svoju sedmodnevnu zaradu da kupi skupi dio "folksvagena" koji Nijemac napravi za nekoliko minuta, pa tako učini da Švabo uživa ne samo u plodovima vlastitog rada već i u plodovima Rumunovog znoja i muke.

Svjetski sajam duša

Skupe su duše slovenske. Duša anglosaksonska je nešto manje kvalitetna, može se kupiti za pare i nije vezana za mjesto. Čovjek Anglosaksonac ide gdje je više para. Čovjek Sloven ide tamo gdje se bolje osjeća, dakle ne ide nigdje. Voli biti tamo gdje je rođen, ili samo nešto dalje, do glavnog ili najbližeg većeg grada. I kad ga rat ili neki drugi đavliji usud poćera, ode do najbližeg grada u kojem se osjeća koliko-toliko miran i siguran. Korak dalje mu je velik poput najtežeg koraka, onog koji vodi preko praga kućnog. Zato naši ljudi teško dođu do Njemačke, Engleske, Francuske, tamo gdje se može živjeti na račun drugih, druge braće Slovena ili Arapa i Afrikanaca. Slatka je para svakom, ali je čovjeku Slovenu drago njegovo škrto brdo obraslo čemerikom i ledena voda što je usred ljeta nestane, pa je nema ni za ovna ni za čovjeka dovoljno. Dušu profesionalnog udarača i primača udaraca, Vitalija Klička, nekako su kupili. Kad nešto pomislim da je ona gromada crne kože i žilavog mišičja, Mohamed Ali, poražen više puta u ringu, zamislim se. Pomislim kako ovaj nesrećni Kličko nikad nije poražen, čak ni od crnih ljudi koji su fizički superiorniji od jakog Slovena. Crni čovjek dobro zna da će mu bijeli dozvoliti da uspije samo u sportu i u muzici, zato što to ne odlučuju bijelci svojim mozgom, već to odlučuje rezultat i nepristrasno uvo koje sluša muziku i kaže umu šta valja, a šta ne. Crni čovjek često pusti da ga bijeli prebije u ringu. Milion dolara je crnom čovjeku puno para, i bijelom. Ali, crni čovjek nije alav, zna da bijeli ljudi imaju načina da mu zagorčaju život, čak da ga strpaju u zatvor ionako prepun crnih ljudi. Vitalij Kličko, sad sam uvjeren, u toku cijele karijere je pripreman za ulogu rasturača ruske moći u Aziji i dijelu Evrope. Nesreća jedna ljudska sa preko 80 ljudskih života na duši, misli da je harizmatičan. Ne samo to, misli da je pametan. I doktorat ima, da neko ne posumnja u to. Ali, jedino što mu uspijeva je da izgleda agresivno. Tolio se trudi da izgleda opasno, da to graniči sa idiotizmom. Podsjeća me pomalo, ne likom već dijelom i habitusom, na Biljanu Srbljanović. Biljana Srbljanović je nevjerovatno loša spisateljica, ali sjajan skandal-majstor. Dobija književne nagrade i puno novca iz inostranstva, za pisaniju bez ikakve literarne potvrde osim u vidu nagrada finansiranih iz inostranstva. Intenzivno, međutim, radi na rasturanju srpskog društva i zatiranju tradicionalnog načina života i razmišljanja. Biljana Srbljanović je uz to i prilično zgodna teta. Ipak, ne zgodna kao Julija Timošenko.

Najgore za kraj...

Moj prijatelj mi reče šta je najstrašnije. Nisam mogao doći do toga sam, kao ni do većine zaključaka koje sam izveo jakim zagrijavanjem možđana i paleokorteksa i čeone zone. Desiće se strašna stvar u novom svjetskom poretku, ako ovako nastavi. U Istočnom bloku i NATO-u, nekako je bilo jasno sa koje su strane Sloveni, a sa koje strane su Anglosaksonci i njihovi saveznici. Zapadni mediji su krili svoje prljavo rublje, svoje genocide, torture, političke progone, Vijetnam, Laos, Kambodžu i ostalo, baš kao i danas Avganistan, Siriju, Libiju i ostalo. Rusi su krili svoju torturu nad braćom Slovenima, svojom krvlju, braći po sličnom jeziku i porijeklu. Sad su mediji opet u vlasništvu Zapada, barem ovi koji nas informišu. Ali, i druge informacije dođu do nas, nema više "željezne zavjese". Sprema se nešto strašno, najstrašnije. Prave se nove linije odbrane i napada. Prva linija odbrane zapada nije u Americi, Engleskoj, Njemačkoj ili među starim članicama NATO saveza. Linija odbrane Zapada više uopšte nije na zapadu. Rakete prema Moskvi će se lansirati iz Ukrajine, Srbije, Češke, Poljske, Bugarske... A Moskva će, u odbrani ili napadu, morati gađati ne London, Brisel, Njujork ili Beč, gađaće Sofiju, Kijev, Podgoricu, Budimpeštu, Beograd...

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica