Sejdić i Finci, Mirko i Slavko

Sejdić i Finci, Mirko i Slavko
Veselin Gatalo
07.12.2013 20:01

Mili Bože čuda velikoga, đe se zemlja su dvojicom hrve, đe udara more u br'jegove, đe no vjetri tvrdi kamen mrve...

Tako bi počinjala guslarska epska pjesma “Vojevanje Sejdić - Fincija”. Bizarna tužba zbog kršenja ljudskih prava u bizarnoj zemlji u kojoj se predsjednik SDA Sulejman Tihić hladno na trošak svih nas liječi u inostranstvu i operiše tamo umjesto ovdje (iako to može hladno i ovdje) dok se za bolesnu djecu mora telefonski skupljati novac za operacije u inostranstvu. Dakle, ni pravo na goli život nije zagarantovano, ni pravo na liječenje djeteta, dok dvojica duboko involvirana u vlast tuže državu jer se ne mogu kandidovati za predsjednika države. Volio bih znati gdje je Jakob Finci radio. Isto bih volio vidjeti gdje je bilo radno mjesto Milana Jovičića, bošnjačkog Srbina iz Sarajeva u Mostaru. Jer, magistar tehničkih nauka nije posao, tek titula za koju sam nedavno čuo. Radi li se o mašinskoj tehnici, stolarskoj tehnici, fudbalskoj tehnici, elektrotehnici, ljubavnoj tehnici, tehnici zavođenja ili nečem desetom, ne znam. Znam samo da bi tri kapi znoja Milana Jovičića ili Jakoba Fincija morali biti obavezni sastojci napitka koji bi obezbijedio čovjeku besmrtnost. Ne znam je li se Mile Stojić, glavni za izdavaštvo u BiH, ikada oznojio. Mislim da tri kapi znoja Mileta Stojića liječe sve bolesti osim uraslih nokata.

Tragična sudbina nesrećnog Jevrejina

Mora postojati institucija koja je spremna podići spomenik Jakobu Finciju, nesrećnom Jevreju koji nije mogao da se kandiduje za predsjednika države. Kandidovao se tek za tričavu i bezveznu poziciju gradonačelnika Sarajeva. Tu poziciju sjajno nosi Ivo Komšić u čijem se mandatu demokratski sprovode šerijatski zakoni poput zabrane postojanja alkohola za vrijeme svetog muslimanskog mjeseca ramazana. Malo mi to nije jasno, jer je u blizini džamije i pokoja crkva gdje se nemuslimani pričešćuju alkoholnim pićem zvanim vino, ali mislim da su nemuslimani bili toliko multikulturni i tolerantni da su odustali od pričesti zbog suživota i tolerancije. Odustali su i od Sarajeva, ali to nije ova priča. Elem, mislim da bi trebalo napraviti odlijevak i kalup Fincijevog veličanstvenog lica, uzeti dimenzije njegove herojske pojave i izliti ga u prirodnoj veličini, u znak sjećanja na sve što je stari Ješa učinio za BiH. Mirko nije dobio spomenik, nije ni Slavko, iako su pobili Švaba da im se broj ne zna, više nego Ramiz i Boro zajedno, ali sad je kasno da se ispravi ta istorijska nepravda. Ko se sad može sjetiti kako je izgledao Mirko? Ko može rekonstruisati Slavkov izgled? Zna se samo da su bili visoki oko metar i da su bili vješti u izbjegavanju metaka. Mirko bi rekao: “Pazi metak, Slavko!” a Slavko bi se izmakao i kazao: “Hvala Mirko”.

Vidimo se kod Fincija

Mladi bi se sastajali kod Fincijevog spomenika. Tu bi se odvijale prve ljubavi, poslovni sastanci, možda i bandži džamping. Hm, ne bi bilo visine za to. Možda bi skok mogao izvesti Avdo Sidran, barem jednom. I tužiti Grad ako udari glavom od kaldrmu. “Kod Fincija” bi se sastajali Hercegovci u bijelim čarapama i vunenim priglavcima, uplašeni svjetlima i multikulturom Sarajeva, provjeravali poznanstva iz rodne grude i saznavali gdje su stari sarajevski Bosanci, a nekad Hercegovci, Mile Stojić i Gradimir Gojer. Ne da im se obrate za pomoć, već da ih izbjegnu kako znaju i umiju, da ovi od njih ne naprave Bosance kao što su i sami, pa da se kući ne mognu sa obrazom vratit'. U to vrijeme će već biti donesen zakon da svi stanovnici Republike Srpske i Zapadne Hercegovine moraju platiti 100 evra mjesečno na ime duševnih boli nanesenih sarajevskoj čaršiji i Abdulahu Sidranu. A Srbi još 50 KM za genocid. I još po 20 za komunalnu naknadu. I zakletva bi se mogla polagati. Ne ona od Demokratske Fronte Željka Komšića, već univerzalna politička zakletva mladih politologa (ja mislio da je ispravno “politikologa”, ali neka vrag nosi i pravopis) sa univerziteta u Sarajevu. Zakletva bi imala više stavki od kojih bi ne izgledale ovako: 1) Kunem se sjećanjem na svijetli lik i djelo Jakoba Fincija da nikad ništa ozbiljno neću raditi. 2) Kunem se da nikad neću uraditi išta što neće koristiti samo i isključivo meni. 3) Kunem se da ću sve svoje skromne intelektualne kapacitete posvetiti samo i isključivo vlastitoj dobrobiti...

Muke po Jakobu

Istina, imao je Jakob i priliku da vidi koliko su zemlje izvan BiH okrutne i netolerantne prema Jevrejima. Jedna od takvih zemalja je i Izrael. Usred rata u BiH, Jakob Finci je, vidjevši kako je rat strašan, pomislio kako ne bi bilo loše otići do Izraela, pošto je Izrael u ratu već decenijama, pa bi mogao i svom narodu nekako pomoći. Star je i nikakav bio, pa ga nisu mogli mobilisati kao moju prijateljicu Stelu. Jadno dijete je zbog svoje jevrejske babe moralo odslužiti tri godine vojnog roka u izraelskoj vojsci. Sreća pa nije bila muško, odrobijala bi i pet godina. Kad se vratila, bila je brža i vičnija tuči od mene. Otišla je opet tamo, valjda da vrati vojnu knjižicu, šta li. Hm, zašto me neko ne prekine kad odem od teme? Elem, Jakob je, pun entuzijazma, negdje kad i Elijas Tauber (drugi veliki bosansko-jevrejski pregalac) otišao u ratom zahvaćeni Izrael. Prvo što je vidio je da je Izrael prepun Jevreja koji se mogu kandidovati za šefa države. Tu je stisnuo usne i uvidio koliko je BiH nepravedna država. Drugi šok je doživio kad je vidio da se plate univerzitetskih profesora i čistača ulica puno ne razlikuju. Ali, utješio se time da ga se to ama baš, kao i obično, ne tiče. Posljednji šok ga je doslovno izbacio iz cipela. Nakon što su mu pokazali gdje će spavati, pokazali su mu gdje će raditi! Trebao je, vjerovali ili ne, raditi ponižavajući posao od kojeg ne bi samo on imao koristi! Zlo i naopako. Tako se Jakob trkom vratio u svoje porobljeno Sarajevo, gdje se zna šta je red i gdje ima pravde, gdje čovjeka Jevreja ne ponižavaju i ne traže od njega da radi od sebe svakakva čuda neprilična.

Stranka nepravde i nepovjerenja

Pitate me zašto se ne dotaknem Derve Sejdića? Čujte, njegov narod živi u rasističkoj zemlji i crnji je od mog i vašeg. Nije cijela BiH Sarajevo pa da su Sr... Opet odoh od teme. Mogla bi se, odmah nakon postavljanja Fincija na Fincijev trg, oformiti i stranka koja bi koalirala sa Demokratskom frontom Željka Komšića. Zvala bi se “Presudna stranka”, po presudi Sejdić - Finci. Ili ne... Bolje bi bilo da se zove “Jakobinska” i da baštini tradiciju francuske buržoaske revolucije. Da se zna da Jakobinci nisu drvo bez korijena poput nekih stranaka koje neću spomenuti. U grbu od vijenca od zvjezdica Evropske unije, bilo bi svijetlo lice Jakoba Fincija, u punoj veličini. I to u trenutku kad onako zavodljivo obliže usne i uputi pogled nadole i nalijevo, nekud u duboke daljine bespuća historijske ozbiljnosti. Skraćeni naziv stranke bi bio JEBiH, Jakobinska Ekspanzionistička Stranka Bosne i Hercegovine. Pri tom se, naravno, ne misli na ekspanziju na Sandžak i Kosovo, već na političku ekspanziju ljudskih prava i neviđenih sloboda. JSNS? Jakobinska stranka neviđenih sloboda? Mogla bi u koaliciju sa srbijanskim naprednjacima, ni jedni ni drugi se ne bi morali odreći svojih političkih principa, pogotovo ako ih nemaju kao što naprednjaci i... Odoh nazad, da ne odem predaleko od teme i ideje.

Njih trojica, trg i golubovi

Čujem nešto da će trijumvirat koji je sebe proglasio svetim, onaj iz Srbije, sastavljen od Ivice Dačića, Aleksandra Vučića i Tome Nikolića, pozvan u Banjaluku. Ko god da bude pričao s njima, neka dobro pazi da mu zid bude iza leđa. Naročito kad priča sa Ivicom i Aleksandrom. Tomislav Nikolić je već “pustio poda se”, što bi rekli u nas u Hercegovini. Kosovski Srbi su im vjerovali, što svojom voljom što zato što nisu imali nekog izbora. Rezultat je da kosovski Srbi ubrzano imaju učiti albanski. Mislim da bi njima Albanci, sa Hašimom Tačijem na čelu, trebali napraviti spomenik. Evo, ja sam spreman dati i idejno rješenje. Neka statua bude trodijelna, dakle “sa sve trojicom”. Toma Grob i Aca Vučić bili bi sa strana i držali Ivicu Dačića za rukice. Položaj bi bio takav da bi Toma i Aca zaljuljali Ivicu pa bi Ivičine nogice bile u vazduhu a na njegovom licu bi se pojavio osmijeh kao kad popije, ono prije nego što zapjeva. Ivica bi zinuo i gledao u nebo, a Aca i Toma bi gledali njega, držeći ga čvrsto za rukice, da im ne odleti u publiku. Pri tom treba voditi računa da se lice Tomislava Nikolića prikaže što vjernije, da ima dvostruku funkciju, da na glavnom prištinskom trgu rastjeruje vrane i golubove. To napraviti u neposrednoj blizini javnog VC-a, zbog reakcija koje bi mogli ostaviti na Srbe i Albance podjednako. Na isti način na koji u Mostaru pozdravljaju Brus Lija, otvorenom rukom i prstima koje naslanjaju na njegove prste, slično bi se moglo učiniti i na spomeniku u Prištini. Djeca, što albanska što i rijetka srpska (ako budu smjela reći da nisu albanska), mogla bi podignuti nogicu do stopala Ivice Dačića u vazduhu, i tako pozdraviti premijera. Naravno, i slikati se, da se vidi da je dijete doraslo premijeru.

Srpska čeprkanja

Srbija, za razliku od demokratskih država, još uvijek ima mauzolej. U njemu se nalazi Josip Broz - Tito. U svakoj normalnoj zemlji se ljudi sahranjuju u grobljima, makar bili i diktatori. S druge strane, legalno izabrani predsjednik Slobodan Milošević, začeprkan je u dvorištu kuće, sa dozom dostojanstva sa kojom sam ja zakopao psa kojeg je moja Vanda ubila pošto je bez poziva ušao u bašču. To ponešto govori o Srbijancima, posebno onim koji trenutno žive u Beogradu, srećom ne i o Srbima. Zadnjih deset minuta njegovog govora lijepo su pokazali da će mu se takvo nešto i dogoditi. Albancima treba skinuti kapu, ispali su mudriji. Pokazali su se pametnijim od Srba. Nije to teško, nije svaki Srbin Nikola Tesla, Emir Kusturica ili Jevto Dedijer. Nažalost, više je Srba kao što je Tomislav Nikolić. Hm, nema puno onih kao što su Ivica i Aca, ali se bojim da ima i gorih. Ipak, tješim se da su Jevreji, uprkos tome što imaju Jakoba Fincija, velik i snažan narod. Valjda tako to ide. Kod njih je promašaj poput Jakoba Fincija slučajnost. Kod Srba je, nažalost, već deceniju i više, pojava likova poput ovih sa trojnim spomenikom, postala pravilo. Da se Tarabići prekrste i za glavu uhvate.

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica