Rode se neće vratiti (2)

  Rode se neće vratiti (2)
Mirjana Kusmuk
21.03.2015 08:08

Kada sam odlučila da kolumnu na temu šta ostavljamo djeci pišem u dva dijela bilo je to zbog toga što je i ovako veliki prostor koji mi je ustupljen na korišćenje bio mali za tako veliko pitanje.

 A kako i ne bi ako se uspješnost jedne zajednice ili njen neuspjeh mjere upravo odgovorom na njega. Sve drugo je dnevna politika i estrada, danas ovakva, sutra onakva. Posljedice su nešto drugo. One se nekada i ne osjete odmah, ali traju desetinama godina.

Šta je važno?

Ričard Drajfus, ne glumac nego osnivač Fondacije koja se bavi obrazovanjem u srednjoškolaca u SAD, to pitanje postavio je onog trenutka kada je odlučio da pokuša da promijeni posljedice udaljavanja svoje zemlje od vrijednosti na kojima je nastala, poštivanja Ustava, građanskog vaspitanja i kulture, što je neminovno vodilo urušavanju sistema moralnih vrijednosti. Crveno svjetlo za akciju upalilo se kada je shvatio da je društvo individualnu odgovornost zamijenilo skrivanjem iza kolektivnog mišljenja, što amnestira svakog nesposobnog pojedinca i urušava cijelu zajednicu.

- Proklet bio ako to ostavim mojoj djeci - rekao je Drajfus.

A šta smo mi rekli? I ko je od onih čija je sila, moć, vlast, odgovornost glasno postavio to suštinsko pitanje? Da li se tim odgovorom mjeri patriotizam?

O tome je u svom prvom i posljednjem predavanju studentima banjalučkog Univerziteta, nekoliko dana prije nego što će biti ubijen, govorio prvi demokratski premijer Srbije Zoran Đinđić.

Pričajući im koliko je za svaku zajednicu važna rasprava o vrijednostima i ciljevima, upozorio je da je u 20. vijeku došlo do jedne deformacije, budući da je u opštem procesu tehnologizacije odnosa stvoreno uvjerenje da je ljudska zajednica kao preduzeće ili neka druga ekonomska kategorija, koja se posmatra isključivo i jedino kroz vrijednost i cijenu.

- Uprkos tome u ljudskoj zajednici će uvek ostati komponenta vrednosti, morala. Nečega što je nekome važno. I mislim da će u ljudskoj zajednici uvek ostati komponenta pravde. Ljudska zajednica bez komponente pravde ne može da postoji, jer je prirodno za čoveka da želi da se afirmiše, jer je osnovni atribut ljudske ličnosti za razliku od životinje da želi da doživi satisfakciju, da bude priznat, da dobije šansu da realizuje svoj potencijal - i to je pojam pravde. Zajednica koja to ne omogućava ne može da bude uspešna, jer ljudi bojkotuju takvu zajednicu i ne žele da učestvuju u povećanju njene moći i njenog bogatstva - rekao je studentima prof. dr filozofije Zoran Đinđić.

Mangup do mangupa

Da li je pravda ta koja je Srbiju 19. vijeka učinila tako romantičnom sa današnje distance? Da li je pravda ili lijepo građansko vaspitanje utemeljeno na moralnim vrijednostima bio razlog zbog čega su se svi oni odškolovani na najboljim evropskim univerzitetima toga vremena u Beču ili Pešti ili Lajpcigu... vraćali u svoju siromašnu zemlju pokušavajući da joj pomognu znanjem i obrazovanjem koje su tamo stekli da se razvije? Da li je pravda bila ta koja je privlačila intelektualce drugih južnoslovenskih država da barem jedan dio svog života prožive u Srbiji 19. vijeka?

Veoma popularna knjiga Milovana Vitezovića i film "Šešir profesora Koste Vujića" govori o tom vremenu i tom razredu u kom je stasala i ostala zauvijek u istoriji i nauci upisana generacija đaka Prve muške gimnazije: Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Ljubomir Stojanović, Mihailo Petrović Mika Alas, Pavle Popović, Milorad Mitrović. Profesor Kosta Vujić, kako je i sam predskazao, postao je istorijska ličnost zbog njih, svojih đaka po kojima se danas mnogo toga zove.

"Sve mangup do mangupa" ponio je sa sobom u svijet duhovni testament profesora Vujića: "Vaše školovanje gospodo, je zbirka anegdota. Ostavili ste veliku zbirku anegdota, ali da bi te anegdote o vama postale značajne i upamćene, morate postati značajni ljudi. Genijalne anegdote o beznačajnim ljudima postaju beznačajne".

Ipak, u cijeloj ovoj priči najznačajnije je čemu je to prof. Vujić učio slavnu generaciju genijalaca.

"Oni su generacija slobode i tako su se i ponašali. Oni su, bez obzira na lična i naučna opredeljenja, bili u biti pesnici. Oni su naš razred živih pesnika. Oni su se spremali za vek koji će nastati. Oni su umom menjali svet", kaže Milovan Vitezović.

A profesor Vujić učio ih je toj najvažnijoj lekciji, slobodi i kako se ona osvaja. Učio ih najznačajniju stvar, a to je da briljantini učenici ne znaju sve, ali jedno znaju - znaju da misle.

Tako misleći i slobodni "mangup do mangupa" imali su i hrabrosti i snage da, iako tek maturanti, rehabilituju velikog pjesnika i slikara Đuru Jakšića uz realnu opasnost da bi kralj mogao da se naljuti. Priredili su donatorsko veče za Jakšićevu porodicu, koja je do te noći bila na margini društva i živjela u velikom siromaštvu zbog njegovog političkog grijeha.

Na toj večeri horom je dirigovao Stevan Mokranjac, a Jovan Jovanović Zmaj prvi put pročitao pjesmu posvećenu Đuri "Svetli grobovi". Jedna strofa te pjesme glasi: A ko behu oni divi/ koji su te napred zvali/ koji su ti krila dali/ koji su te ojačali?/To bejahu ideali!/...

Biće da se u idealima krije suština odgovora na pitanje šta je to što je Srbiju 19. vijeka vodilo naprijed.

A kako su se mijenjale vrijednosti, mijenjala se i poezija. Jedna rok pjesma nastala mnogo godina kasnije bezobrazno grubo našu stvarnost ogolila je stihom: Za ideale ginu budale!

U 100 i nekoliko godina ideali su nestali? Da li su sa njima nestali i  Cvijići, Mike Alasi, Stojanovići? I profesori Vujići? 

Nisu. Znam, jer sam ih upoznala, mnogo je među nama mladih Cvijića i Prodanovića i Stojanovića i Alasa...

Znam, jer sam ih upoznala, mnogo još među nama ima profesora Vujića, kreativnih, darovitih, posvećenih, obrazovanih.

Problem je u tome što ih zajednica ne prepoznaje. Što im ne daje šansu da polete. Što ih ne ističe kao vrijednosti. Jer jedine vrijednosti kojima smo bombardovani dolaze iz kriminalno estradnog milje, a pored Cuce i Cakane, pored Mimi Oro i Nives Celzijus, pored Amsterdama i Šarića, pored Caca i Cacinih Caca, javni prostor za njih je zatvoren.

Još jedina vrijednost koja se promoviše, uz ovu estradno kriminalnu, je politička kojoj legitimitet da se u sve razumije, sve zna i ima mandat o svemu da daje vrijednosni sud daje partijski angažman. Svejedno koji i svejedno čiji, ali partijski.

U jednom nedavnom intervjuu svršenog studenta Prinstona i doktoranta Harvarda pročitala sam kako ovi vrhunski svjetski univerziteti, u top deset, ne postoje zahvaljujući tome što uzimaju novac od studenata, nego tome što ulažu u studente. Upravo bivši đaci Harvarda ili Prinstona su najveći donatori kako bi mladi talenti iz cijelog svijeta dobili mogućnosti da steknu znanje i vrate ga civilizaciji kao vrhunski stručnjaci, naučnici, lideri.

Tako je nedavno jedan od tih bivših studenata poklonio Harvardu 350 miliona dolara da uloži u najvredniju od svih investicija, u obrazovanje novih "harvardovaca".

Prema posljednjim podacima u Albaniji, BiH, Crnoj Gori i Srbiji ima više privatnih fakulteta nego u čitavoj EU. Regionalni lider za sada je Albanija sa 30 privatnih univerziteta.

Ne postoji podatak da je bilo koji od bivših studenata tih univerziteta donirao novac za školovanje onih koji dolaze. Pa nije, niti će, jer nisu svi ti univerziteti nikli ko gljive poslije kiše da nekog obrazuju.

Tamo daleko...

I baš na ovom mjestu dolazimo do suštinskog pitanja šta smo to napravili? I šta smo ostavili svojoj djeci?

I suštinskog razloga zbog čega jedva čekamo da oni koje najviše na svijetu volimo što prije odu što dalje odavde i da se više nikada ne vrate.

Jer znamo da žele da dobiju šansu taman onoliku koliko vrijede.

I da upravo zato i odlaze tamo gdje ih niko neće pitati ko im je tata, a ko mama, ko stoji iza njih, nego koliko mogu i imaju da daju u onome čime žele da se bave.

Tamo gdje su klimoglavci i mediokriteti sankcionisani prezirom i podsmijehom društva kao paraziti od kojih zajednica nema nikakve koristi.

Tamo gdje će moći iskazati svoju kritičku misao i gdje će za to dobiti nagradu.

Tamo gdje je kritička, a nekritizerska misao nešto što cijelu zajednicu gura naprijed u svim njenim segmentima.

Tamo gdje kritička misao nije ustuknula pred pljuvačima, lažnim moralistima, iza čijih naručenih bljuvotina se neizostavno krije nečiji lični interes.

Tamo gdje se nemoral ne pakuju u lažnu sliku pravednosti.

Tamo gdje se uspjeh ne kažnjava, nego nagrađuje.

Tamo gdje buržoazija nije nastala u posljednjih petnaestak godina nemoralno se grebući o državu, nego su je stvarale generacije u kontinuitetu.

Tamo gdje neće morati da budu partijski vojnici da bi dobili sertifikat da su pametni i sposobni.

Tamo gdje neće morati da budu nesposobni poslušnici da bi napredovali.

Tamo gdje neće morati da budu ljubavnice da bi dobili namještenje.

Tamo gdje te pitaju jedno pitanje: šta znaš i šta možeš.

Tamo gdje ljudi znaju da nose slavu, ali i da preuzmu odgovornost.

Tamo gdje je sve na njima. Na njihovom radu, trudu, rasuđivanju, upornosti, kreativnoj snazi.

Tamo gdje će dobiti obrazovanje, a neće kupiti diplomu.

Tamo gdje će ih podsticati da pomjere ljestvicu znanja i spoznaje naviše. Tamo gdje će završiti univerzitete koji će ih osposobiti da budu uspješni.

Tamo gdje je malograđanština sastavni dio društva, ali nikada nije elita.

Tamo gdje se kritičko promišljanje podstiče.

Tamo gdje će im mozak, koji napune znanjem, biti garancija stabilne egzistencije.

Tamo gdje je ulaganje u ljudski kapital suština.

Eto to mi, dragi Drajfuse, nismo ostavili svojoj djeci. I nije nam bilo teško. Jer Andrićeva vremena u kojima "pametni zaćute, budale progovore, a fukare se obogate" mi ovdje na Balkanu živimo u kontinuitetu.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica