Regulacija, a ne cenzura

Regulacija, a ne cenzura
Sanja Vlaisavljević
03.04.2009 23:00

Čitajući prije neki dan opširni intervju u jednim "građanskim dnevnim novinama" sa direktoricom Sektora za emitovanje Regulatorne agencije za komunikacije, uočila sam nekoliko ključnih pojmova koje je direktorica upotrebljavala u korist slobode medija: obrtanje teza, kampanja, neznanje, nepoznavanje raznih situacija, davanje netačnih komentara, antimedijsko raspoloženje, miješanje krušaka i jabuka, ismijavanje…

Ali ništa manje privukla me i jedna konstatacija pred kraj intervjua, kako za RAK govore rezultati te da je sve drugo stvar debate "koja treba biti prisutna, ali isto tako ljudi koji se bave tim stvarima moraju znati kakve posljedice mogu takvi zahtjevi imati po naše društvo". Debata u kojoj se suprotstavljaju stavovi ne može po definiciji biti pogubnija od njenog odsustva, koje je evidentno u našim medijima.

Prema sugestiji direktorice Mijatović, "izbacit ću emocije", neću reći da mi se ne sviđa medijska situacija u BiH, pokušat ću znati što je to nešto o čemu govorim i neću procesuirati slučaj kao i svaki drugi, ali definitivno hoću postaviti mnogo više pitanja nego što sam ih imala prije ovog pročitanog štiva. Pokušat ću i analizirati šta se to dešava sa "dohakavanjem medijima od široke neprincipijelne koalicije" (mada ne znam šta to "dohakavanje" znači, ali pretpostavljam da je veoma važno jer se nalazi na četvrtoj strani istih novina sa nekim prstićem na gore objavljenom dan poslije spomenutoga intervjua).

Više od 10 godina postoji RAK, a danas više nego ikad u javnosti nemir i nejasnoće. Koja je uloga RAK-a? Ne nikako da kažnjava, mada ima mehanizme i da kazni. Da regulira, ali ne i cenzurira. Pa što onda hoće "histeričari" koji ultimativno traže da se određene medije zatvori ili ukine?

Možda je javnost danas, mnogo više nego prije deset godina, zabrinuta govorom mržnje, neprimjerenim jezikom koji dolazi iz principijelnih medijskih koalicija. Premda bi bilo zgodno da ovim povodom javnost čine svi građani BiH, a ne samo oni do plota i ni metra dalje. Možda traže ništa drugo nego upravo neizvrtanje teza koje dolazi iz RAK-a u posljednje vrijeme ili barem u spomenutom intervjuu. Možda u zemlji još uvijek punoj ratnih trauma treba govoriti upravo "salonskim jezikom", kako bi traume bile zaliječene. Teško je opravdati, pa i neprimjeren jezik, kako direktorica sugerira da se zove ovaj jezik u medijima, ako su npr. u RS svi i sve zlo: od građana, preko vjerskih poglavara do političara. Ako vjerski dužnosnici, osim što siju mržnju, potiču na nasilje, kradu, imaju perverzne i patološke sklonosti, još i huškački jezik koriste. Ako svi oni koji nemaju građanski model viđen očima samo jednog, uskog kruga intelektualca zatvorenog u uski geografski i etnonacionalni prostor, odmah rade protiv naroda i države. Teško je u zemlji u kojoj i zrak treba biti dva puta mjeren da ne pređe mjeru prevage zamjeriti građanima što se boje i brinu. U ovom slučaju treba učiti od građana, ako su već zabrinuti ili ako je "društvo antimedijski raspoloženo". Zašto? Pa zato što, kako direktorica Mijatović naglašava, "mi prije svega odgovaramo javnosti". Ali javnost se odnosi i na Srbe, ali ne isključivo u Sarajevu, već i Foči i Banjoj Luci; Hrvate, ali ne isključivo u Sarajevu već i u Livnu i Širokom Brijegu, Bošnjake, ali ne isključivo u Sarajevu, već i Kiseljaku i Srpcu; i sve ostale, ma gdje se nalazili izvan Sarajeva. Možda ne bilo dileme da li je upotrijebljen govor mržnje da se ima u vidu ova krhkost etnonacionalnih struktura, kao i da svako javno "analiziranje i kritiziranje" drugih uz pogrdne izraze nije upravo političko prozivanje i destabiliziranje BiH i produbljivanje jaza među građanima.

I još nešto za kraj ovog dijela: u Pravilniku o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije, u članu 4. "pokretanje postupka" u stavu 1. pod a. stoji da se postupak ispitivanja kršenja uslova dozvole… pokreće:

"a. po službenoj dužnosti"; "b. zahtjevu zainteresovane stranke"; dostavljanjem predmeta od strane drugog organa nadležnog u oblasti komunikacija", a u stavu 2. "Agencija može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kada utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti postupak".

Stoga imajući u vidu propise RAK-a, građani ne treba da vode "histerične kampanje", kako direktorica Mijatović naziva one koji pokušavaju utjecati na povratak zaštite dostojanstva osoba o kojima se piše ili govori, već da vjeruju da će RAK i sva ostala tijela koja reguliraju, bez straha od medijske odmazde raditi prema poslovnicima i kodeksima koje su sami donijeli i bez prigovora na određenu vrstu programa, jer definitivno to mogu i bez neophodnog prigovora činiti.

Uvjerena sam da nije neophodno da emocionalno potreseni građani podnose prigovore; oni mogu i pogriješiti jer ne znaju. Mnogo je bitnije prepoznati problem u njihovo ime i regulirati propuste prema standardima koji su nedvosmisleno jasni.

Veoma je zanimljiva preciznost odvajanja cenzuriranja od reguliranja koju nam nudi direktorica Mijatović: "Naš mandat je ono što radi bilo koji regulator u svijetu. Znači reguliše. Mi ne kontrolišemo i ne cenzurišemo. Regulacija ne znači cenzuru i ne znači kažnjavanje, iako mi imamo mehanizme koje smo iskoristili u svakom trenutku kada su mediji prešli granicu profesionalnosti…"

Dakle, regulator regulira i regulacija nije cenzura. Prema logičkim pravilima definiranja ovdje su prekršena dva pravila. Pojam koji definira autorica je definiran samim sobom, a u drugom pokušaju je definiran preko onoga što taj pojam nije. Stoga javnost, društvo koje ne zna nije bilo u prilici da nauči i sazna iz ove definicije.

Ako treba vjerovati rječniku latinskog jezika Mirka Divkovića cenzor (censor, oris; m) bi bio onaj koji ima nadzor nad javnim moralom sa pravom da prestupnike osramoti; a regulacija (regula, ae, f) mjerilo, pravilo.

A ako ne vjerujemo ovom izvoru, provjerit ćemo u rječniku Bratoljuba Klaića, gdje bi regulacija lat. (isp. regula) bila uređivanje, normalizacija, sređivanje, a regulirati -guliram lat. (isp. regula) značilo: podvrgavati stanovitom poretku, pravilu, svoditi u pravilan tok, uređivati, usklađivati, udešavati, namještati, podešavati, upravljati. Cenzura, lat. bi prema ovom izvoru bila: procjena, službeni pregled štampe (novina, knjiga, kazališnih i filmskih komada i sl.), a cenzor bi bio: procjenjivač, ispitivač, pregledač, nadglednik, kritičar, činovnik koji vrši cenzuru (v.) pisama, knjiga, časopisa, filmova, državni organ za pregled štampanih stvari.

Ako prihvatimo ove definicije kao valjane onda vidimo da upravo postoji "tanka linija" "mogućnosti prelaska regulacije u cenzuru", jer u oba slučaja postoji podvrgavanje, procjenjivanje i postavljanje normi, pa čak i kažnjavanje. "U slučaju povreda ovog Kodeksa, agencija je ovlaštena da primjenjuje izvršne mjere, u skladu sa članom 46. stav 3 Zakona o komunikacijama, srazmjerno prekršajima" (Kodeks o emitovanju radiotelevizijskog programa, član 31 "Sankcije"; u daljem tekstu Kodeks), a mnogo više o kaznama možemo pronaći u Pravilniku o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije, od 20.6.2005. godine. Ako cenzuriranje uključuje i kažnjavanje, a RAK ima mehanizme za kažnjavanje, tanka linija postaje nevidljiva.

U govor mržnje se pokušava strpati govor koji možda za nekoga jeste neprimjeren, ali koji treba da postoji u jednom otvorenom, demokratskom i slobodnom društvu.

Ako je vjerovati ovoj izjavi direktorice Mijatović, onda je sasvim primjereno govoriti u svakoj prilici, o svakome, na svaki način neprimjereno i bez sankcija za to, jer to priliči otvorenom, demokratskom i slobodnom društvu. Prema tumačenjima iz jednog od prethodno navedenih izvora to bi bila anarhija grč. (a-ne + arche - vlast): bezvlađe, nered, bezvlašće, raspuštenost, nered, kaos. Prve rečenice Kodeksa u Članu 1, "Predmet" upućuju čitaoca na čemu će biti zasnovan Kodeks: "Ovim Kodeksom se uređuju osnovni principi programskih sadržaja koji se emituju u programima radiotelevizijskih stanica u Bosni i Hercegovini u skladu sa Zakonom o komunikacijama BiH, Evropskom konvencijom o prekograničnoj televiziji i drugim pozitivno-pravnim domaćim i međunarodnim dokumentima. Kodeksom se u potpunosti ostvaruju zahtjevi za osiguranje prava na slobodu izražavanja, kako je predviđeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i fundamentalnim slobodama, kao i drugim instrumentima navedenim u Ustavu Bosne i Hercegovine, istovremeno poštujući općenito prihvaćene standarde pristojnosti, nediskriminacije, pravednosti, tačnosti, zaštite maloljetnika, zaštite privatnosti". Pokušavajući naći vezu između izjave direktorice Mijatović i pisanih dokumenata RAK-a, ali ne mogu ne primijetiti da jedno isključuje drugo.

Strašno nepoznavanje materije, nepoznavanje situacije na terenu, nepoznavanje načina na koji novinari rade, nepoznavanje čemu su sve novinari izloženi, nepoznavanje čitave situacije u našoj zemlji.

I još nešto, ne manje značajno, jeste eksplicitno adresiranje krugova u Republici Srpskoj kao onih koje se javljaju "kao nezavisni intelektualci" koji "govore da je jezik neprimjeren", ali i da nikada od njih RAK nije dobio "nijedan prigovor na određenu vrstu programa".

Iz ovoga se da primijetiti samo jedan (novi) simptom, a odnosi se na još jednu kategoriju građana iz RS: neovisne intelektualce. Da li je moguće da su pored političara, građana, vjerskih poglavara iz RS, sada i neovisni intelektualci postali oni "koji se javljaju kao nezavisni intelektualci", jer su se odvažili da stave prigovor na geografski skučeni građanski pogled o slobodi medija?

Nije moguće da mediji budu bolji od svih nas, ne možemo očekivati od medija da budu salonski mediji koji će govoriti savršenim jezikom, pokušati iskorijeniti jezik kojim se govori je potpuno pogrešan pristup.

Ako je tačan ovaj stav, onda Kodeks najvećim dijelom nema smisla, jer postavlja standarde komuniciranja i izražavanja. Ma koliko bilo teško stanje u BiH, novinari po definiciji treba da govore jezikom koji se razlikuje od jezika ulice, jer upravo mediji imaju breme formiranja javnog mnijenja, te stoga tvrditi da ne mogu ili ne treba da budu bolji jeste nažalost negiranje svih konvencija, zakona i pravila o slobodi izražavanja u medijima. Koristiti civiliziran vokabular, ne pretpostavlja ironizirano "salonsko novinarstvo", već uljudnost predviđenu Kodeksom. I konačno, tvrdnja direktorice Mijatović kako bi "Profesionalni krugovi u Evropskoj uniji ili Americi ovakve zahtjeve kakvi se postavljaju pred bh. medije ismijali", otvara prostor za jednu veoma ozbiljnu debatu. Uistinu postoji mogućnost da bi ismijali te zahtjeve, ali ne zbog suštine zahtjeva za poštivanjem kodeksa, konvencija i ostalih pravila već zbog saznanja da je taj elementarni postulat komuniciranja u bh. medijima nažalost upitan.

Pravo na dostojanstvo

Građani mogu da ne znaju mnogo toga, ali građane ne treba omalovažavati govoreći im da su neznalice, da ne znaju profesionalne zahtjeve novinara, te konačno da ne znaju situaciju u zemlji u kojoj žive. Ako građani reagiraju i ako je "simptomatično što je naše društvo antimedijski raspoloženo", onda građanima ne treba oduzimati pravo na dostojanstvo i govoriti im da ne znaju, već naprotiv, preispitati opće stanje u medijima.

 (Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica