Prijatelj sluša

Prijatelj sluša
Veselin Gatalo
02.11.2013 20:00

Ako ste puno mlađi od mene, nećete vjerovati, ali ja kad sam bio vaših godina, nisam imao internet.

Te davne 1986, kad sam bio u JNA, telefon je bio glavno sredstvo komunikacije sa bližnjima i daljnjima. Ta čudesna sprava je bila u prizemlju bataljona, do zakletve nismo smjeli da joj se približimo. Nismo smjeli ni u kantinu, nismo smjeli u grad, nismo smjeli ništa. Valjda je tako bilo i u Staljinovo vrijeme. Ja sam bio naopako dijete pa sam odmah kupio od starijih vojnika neke žetone i sišao dole, u prizemlje, nabacio izraz lica stare vojničine i stao u red za telefon. Na telefonu je bio jedan zaljubljeni Beograđanin. Držao je slušalicu u jednoj ruci, maramicu u drugoj, brisao suze i govorio: "Volim te, bre, Milice, znaš da te volim, ljubavi... Pusti bre kerove, neka pričaju... Ma znam bre, kulovi, lažu bre, majke mi, ne verujem im ništa... Jeste, volim te, majke mi, znaš to Milice, šmrc..." Jedan Crnogorac iza mene, očigledno iskusniji od Beograđanina sa slušalicom, govorio je poluglasno: "E, junače, đe te nije, tu ni nijesi. Šta si mislija, da će te čekat', ta nijesi joj na oko isp'o...". Beograđanin, kanda čuvši poluglasnu primjedbu, ispod oka je odmjeravao ogromnu Crnogorčinu, zaobilazeći mu tamne zjenice ispod čupavih obrva. Jedan Bosanac je dodao "Hajde više, jarane, j.bo te kanafa, moramo i mi zvat'...". Ter, da me Bog pomože, dođoh nekako i ja na red, ispred kršne Crnogorčine. I to tek pošto sam propustio postrojavanje za ručak i početak ručka.

Ostvarenje proroka Tarabića

Razmislih prvo koga zvati. Tanju ili mater. Pa se sjetih da je subota i da je jedna mater, i da subotom ne ide na posao. Vjerovali ili ne, tada, prije rata, bilo je puno više zaposlenih nego danas. Mnogima su i otac i mater radili. Pa ubacih par žetona i okrenuh 088 32 736. Sokoćalo pozvoni dvatriput i javi se moja brižna mater. "Halo", reče. "Ja sam", rekoh ja. Materi se odmah (mater ko mater) promijeni glas i nastavi odmah pitati kako mi je, je li mi toplo, jesam li prestao pušiti, kakva je hrana... A meni se pogled zaustavi iznad telefona. Pisalo je "Neprijatelj sluša". Majka mu stara, pomislih, ako sluša neprijatelj, mogli bi slušati i "naši", to jest ovi iz JNA. Ne rekoh staroj ništa o čišćenju WC-a, o smrdljivoj spavaonici sa 30 vojnika, o čudnoj uniformi koju sam zadužio, o uzbunama, kupljenju opušaka, nepismenim desetarima koji su me tjerali da se brijem za tri minuta. Samo rekoh "Šaljite mi pare". Mater reče "Pa, zar si već potrošio što si ponio? Pa, zar smiješ u kantinu?". "Ne briga te", rekoh. "Šalji pare. I reci Vanji da mi ne dira ploče, kosu ću joj počupat'".  Stara je još nešto romindžala, dok sam gledao natpis. "Moram prekinut', stara. Neprijatelj sluša". Stara upita: "Koji neprijatelj? Ko sluša...!?". "Vojna tajna, stara. Vanjski i unutrašnji neprijatelj. Samo šaljite pare", pa spustih slušalicu i ubacih još jedan žeton. Crnogorac, koji je već pošao prema telefonu, zastade i povrati se korak unazad. Reče: "Požuri, čoče, valja mi štogoć ižjest'...". Ja okrenuh znani broj. Opet sokoćalo ispod natpisa "Neprijatelj sluša" tutuknu nekoliko puta. "Dobar dan. Veso ovdje. Je li Tanja kući?". Tanjina mater odmah prepozna glas. "A ti si, sine... Kako je u vojsci?". "Super. Kako ste vi?", pa ne sačekavši odgovor rekoh: "Možete li mi dati malo Tanju?". "Tanja je izašla prije sat, otišla s jednim prijateljem". "Kojim prijateljem!?", rekoh prilično tiho, u nadi da Crnogorac iza mene neće čuti. "Divan dečko, lijep, upitan, moraćeš ga upoznati... Ima onu lijepu frizuru, talijanka se zove, mens'čini...". Onda se uhvatih za svoju ošišanu glavurdu i vidjeh kako se Crnogorac indikativno smješka. "Hvala teta Ružo", rekoh. "Pozdravite Tanju". Krvnički pogledah natpis "Neprijatelj sluša", malo manje krvnički ogromnog Crnogorca, spustih slušalicu i krenuh na ručak.

Magla i suze iznad graha

Nekako sam se ušunjao u restoran, sa nekima iz prvog bataljona, sjeo pred zdjelu graha i mokrim očima buljio u paru koja se dizala iznad nje. Para je nekako ocrtavala lika sa modernom frizurom, ni sličnom mojoj dugačkoj grivi koju sam stalno sklanjao sa očiju. Zamislih, Bog neka mi prosti, kako uzimam mrskog civila za kosu, saginjem se i udaram mu neprijateljskom glavom od moje koljeno, da vidi kako je to kad otima curu čovjeku koji brani otadžbinu i odrađuje svoj dug Jugoslaviji za koju još život nije dao. Pomislih da ni neprijatelj koji sluša, razumjevši moj pravedni gnjev, ne bi imao ništa protiv da mrskom neprijatelju razbijem nos desnim koljenom. A što se tiče nje, Tanje, odlučih da je više nikad ne nazovem, pa neka vidi kako je to kad izda vlastitu zemlju i čovjeka koji je brani.

Neprijatelj prijatelja prijateljevog neprijatelja sluša

Ljubav nije prijateljstvo. Nije čak ni savez. Neprijatelj, dok je slušao, morao je saznati koliko mi je teško. Nije mi nikad prišao da me utješi. Ne čudi me, jer bih onda znao da je neprijatelj, a možda bi se i sprijateljili, pa više ne bi bio neprijatelj. Onda bi se smisao neprijateljstva izgubio, neprijatelj bi izgubio svoju funkciju, možda i radno mjesto. Onda bi ga meni bilo žao, pa nikom ne bi bilo dobro, ni meni ni mom neprijatelju. Evo, recimo, Barak Obama, predsjednik Amerike i Angela Merkel, njemačka kancelarka (šta li je to, valjda ono što je pokojni Adolf bio), bili su dobri prijatelji. Izblijedjela Merkelova i crnomanjasti Obama, dobro su se slagali. Možda bolje nego ja i moja blesava Tanja, ali svakako drukčije. Vjerovali su u svoju vezu, to jest savez, obilazili se često i poklanjali jedno drugom svašta za rođendane, krsne sl... Hm, ne znam za krsnu slavu, ali bi jedni drugima čestitali svašta. Slazili se njih dvoje, oboje iz dobrih kuća, to jest zemalja, bogatih i uljuđenih. Hm, barem formalno. Obama je bio ugledan, dobio je Nobelovu nagradu za mir i završio je fakultet. Merkelova je isto završila fakultet, ne višu kao Neb... Ma, ništa. I, u njezinoj kući nije bilo lopova ni puno ludih i razvoda brakova.

Crno-bijelo sivilo

Angela je voljela Baraka i vjerovala mu. Ne bi ga nikad zamijenila za nekoga sa frizurom talijankom. Mislila je i da Barak nju voli, bar koliko ona njega. Onako ranjiva, odrasla u totalitarizmu Istočne Njemačke, gledala je u njemu mlađeg i jačeg, i puno crnjeg brata. A onda, ne očekujući od prijatelja što i od neprijatelja, saznala je da je prijatelj sluša! Ne, nije je slušao kad treba, slušao ju je kad ne treba! I još je lagao da je nije on slušao, nego da su neki drugi, on nije znao. Pa ga je Merkelica uhvatila u laži, jedan bjegunac od američkih gulaga, Edvard Snouden, dohaberio (dojavio, turc.) Angeli kako je crni Barak sluša sve u šesnaest. Ja sam tako čuo na TV, pa ako lažu oni - lažem i ja. Pošto kupio, po to prod'o. Pošto pojma nemam kako je to izgledalo, mogu samo da zamišljam. Znam otprilike kako je bilo Angeli, bilo joj je kao kad je mene Tanja ostavila sa onim friziranim civilom i uštvom nevojničkom. Pa, evo, ja nešto mislim da se dogodilo nešto kao što slijedi...

Khm...! Da počmem?

Ovako je to, mslim, bilo... U devet i još malo, Džon Smit bi donosio sve zanimljivo na orahov sto Baraka Obame. Na vrhu bi bili izvještaji sa pregledom razgovora iz evropskih, azijskih, afričkih i američkih privatnih telefonskih sokoćala. Neko je na izvještaju i popisu razgovora Tome Nikolića, predsjednika Srbije, napisao "Budala". Barak samo zamišljeno otpuhnu i potraži papir sa sokoćalskim izvještajem Angele Merkel. Zvala Hansa iz ministarstva, urgirala za posao malom Jozefu iz Berlina. Nepotizam čisti. Barak zapisa nešto. Zvala dainicu Gertrude, kaže da je dobro. Nju zvao neki Rudi, pita kad će se opet vidit'. Barak zapisa "Ispitati ko je Rudi". Zvala dostavu, naručila džambo picu i šest piva, kelterberg, da budu hladne. U tom trenu, Baraku zazvoni mobitel. "Halo, Bare, kako si?". "Dobro, fala Bogu. Ko je?". "Angela je. Kako Mišel? Kako čeljad?". "Dobro, Bogu fala. Kako ti, kako tvoji?", pristojno pita Barak. A Merkelica, pošto su razmijenili europske uljudbe, upita: "Nego, Bare, rekoše mi da me slušaš". "Slušam, jašta ću nego slušat. Šta treba poslušat?". Merkelova pređe na stvar: "Slušaš mi telefon, nesoju crni...". "Nisam Angela, pokoja mi sviju mrtvi... Nisam, tebe mi", Obama će na to. "Lažeš, mater ti crnu, lažeš k'o pas! I ne kuni se menom, u snu se ne snio". "Čuj, Andže, ako te neko sluš'o, ja nisam. Nisam Tita mi, eto...". "Čekaj malo", reče Angela. Onda je Obama, dok je briso znoj sa čela, čuo kako Angela priča sa nekim Edvardom u Rusiji. Opet začu Angelin glas iz mobitela u znojnoj ruci. "Lažeš, mater ti crnu, opet lažeš". Nemoj Angela... Ne valja mater 'sovat. A moja mater je bijela, ćaća mi je crn...". "Bićeš ti modar kad te namodrim crna, znaće ti guzica...". Veza se prekinula.

Prljavo crno i bijelo rublje

Crni Barak je upro jedno dugme na svom sokoćalu, javio se glas Džona iz bezbjednosti. "Hoću sve što znaš o toj Njemačkoj i o ovoj Angeli, dosta je meni i nje i Njemačke". Sokoćalo je ubrzo zazvonilo, Barak je slušao, sjeo za orahov sto, zubima skinuo čep sa lapisa i nešto zapisivao dobrih deset minuta ili jače. Upro je sokoćalo u ruci, više puta. I progovorio sa sokoćalčetom na uhu: "Slušaj, Markela... To jest Angela... Sve znam, sve! I kako ste pobili Jevreje i ranili Tita u Drvaru, kako ste dušili ljude gasom, i vidio sam ti sliku na "Fejsbuku" kako sjediš onom Hitleru u krilu i kako ti on kaže da ćete, ako on izgubi ne stigne sve pobit', uništit Evropu i svijet finansijski...". "E prevario si se, to su bili Zapadni Nijemci", kaza Angela. Tu Barak zbunjeno pogleda u tefterić, a Angela nastavi: "Vi ste pobili Indijance, i Vijetnamce, i one Korejce, i Iračane i Irančane hoćete pobit". A Barak će: "Jesmo, a vama je bilo krivo kad je Crnac pobijedio na olimpijadi, sram vas bilo!". "Jesi meni rek'o da me smrad bilo, a!? Mene da sram bilo!?. Ma proćeraću vas sve iz Njemačke, sa sve vojskom i ambasadorima, sve! Letićete ko fišeci! A tebe ću Bare, za kosu ufatit', pa ću ti glavu i nos od koljeno razbit', samo da te se dočepam, ješ' čuo!!??".

Ko rat htio, u kući mu bio

Barak je izašao iz kancelarije blijed kao preplanuli bijelac. Vratio se u kancelariju, uzeo lapis i počeo precrtavati nešto u njemu. Nazvao je Mišel. "Halo, Mikice, ženče moje, đe si, šta mai?". Mišel je rekla: "Samo čas, đeca su tu, moram izać''". Za minut dva, iz sokoćala se začuo ljutit glas: "Je li, Bare, mater ti bijelu, što mi slušaš sokoćalo!? Znaš šta, kad dođeš kući, uzeću te za kosu pa ti sve glavom od koljeno, i to desno, da znaš šta te sljeduje kad rođenu ženu i mater svoje djece prisluškuješ...".

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica