Pravda za Srećka

  Pravda za Srećka
Mirjana Kusmuk
15.05.2015 00:00

Nije baš da volim sedmične retrospektive, jer sve liče na plagijat “Utiska nedjelje”, ali protekla sedmica zaslužuje poseban tretman.

Dok je Britanija iščekivala i potom slavila dolazak na svijet princeze, što je bio apsolutni medijski top-stori (sanjala sam da sam novinar u Londonu, ali pusti snovi), na Balkanu je buknula Makedonija. Rat na ulicama Kumanova neodoljivo je podsjećao na onaj na ulicama Sarajeva aprila 1992. godine.

Najodvratnije je ipak stiglo post festum. Crne prognoze eksperata opšte prakse, analitičara, stručnjaka za sve i svašta (posebno za ratove) punile su naslovnice i udarne TV termine predskazanjima da bi sukob mogao da se proširi na region. U nedostatku atraktivnijih tema (posljedica autocenzure ili cenzure), jedan broj medija širio je strah od rata, posebno apostrofirajući da je sljedeća na redu Republika Srpska.

Neki bi to proročansko izvještavanje nazvali dolijevanje ulja na vatru, drugi svjesno širenje panike, a treći neodgovorno novinarstvo. I kako god, isto smrdi. Zato su prije čitanja bombastičnih naslova i izjava eksperata za ratove ljekari i farmaceuti protekle sedmice uz jutarnju kafu preporučivali obavezan bensedin od minimum pet miligrama.

Vječni optimisti (kakav sam i sama) žive i dalje u nadi da bi, ako im se posreći, ipak mogli biti generacija koja je život na Balkanu pregurala sa samo jednim ratom u CV-ju. Moja baba je bila dugovječna pa je preživjela četiri: Balkanske, Prvi i Drugi svjetski, pa i ovaj posljednji. Tek sa ove distance konačno mi je jasno zašto je tri puta prije jela ponavljala: “Samo rata da ne bude” i “Kome je do rata dabogda mu u kući bio”.

Lokalni knezovi

Istovremeno dok je gorjelo Kumanovo, javnost kod nas bila je u žaru izborne bitke u jednoj partiji. SDS je birao novog predsjednika, a izbor je pratio “rat” druge vrste, na društvenim mrežama, nešto manjeg intenziteta u medijima, a kako je bilo u kladionicama, nemam pojma. Kao i svi dosadašnji stranački sabori, i ovaj je prošao bez iznenađenja. I SDS je kao i SNSD, HDZ, SBB (i kao što će SDA) izabrao novog-starog predsjednika.

Iako je od trenutka izjašnjavanja regionalnih odbora bilo kristalno jasno da Bosić ima većinu, nada da bi srpski domaćin Mićo Mićić mogao da ga pobijedi (jer je glasanje bilo tajno) ipak nije utihnula do samog finiša. Mada je sve izgledalo džentlmenski kada su predsjednički rivali stali pred kamere, jedna Bosićeva poruka bila je zanimljiva: “Lokalni knezovi moraće lične ambicije staviti iza opšteg interesa ili im neću potpisati kandidature”.

Iako je ovo bila žaoka upućena, prije svih, Mićiću, odlična je dijagnoza ne stanja u jednoj partiji (ovog puta SDS-u), nego u cijelom društvu u kojem je uticaj lokalnih knezova na globalna kretanja presudan, iako je njihov interes uvijek i prevashodno ličan. Oni manje naivni bi rekli da politika i jeste samo dobar biznis.

Iako su unutarstranački izbori u svim relevantnim partijama u Srbiji poodavno završeni, napetosti i afera ni tamo ne nedostaje. Mjesecima već top-tema medija, političara i svekolike javnosti je zaštitnik građana Saša Janković. Iako je “sapunicu Janković” teško i mučno pratiti, jasno je da su zaštitniku, kada je povukao poteze koji se nisu dopali moćnijim od njega, tabloidi iščačkali da je davne 1993. (dakle u ratu!) imao pištolj bez dozvole. U drugoj epizodi tim pištoljem se ubio njegov prijatelj, a u trećoj - zaplet: možda se nije ubio, što implicira da ga je ubio Janković. Niko nije upitao kako je moguće onda da je taj isti Janković (dok se nije zamjerio) prošao dvije bezbjednosne provjere službi i “organa”, ali mu nisu pronašli ni sporni pištolj bez dozvole, niti više od 20 godina tajeno (samo)ubistvo.

Jasno je da se Janković zamjerio moćnima insistiranjem na dvije istrage, poslije čega su na njega puštene plaćene medijske hijene koje uvijek i bez izuzetka u tom poslu imaju skrivenu lobističku podršku onih čiji lični ili biznis interes targetirani odmetnuti element nije zadovoljio.

- Ja nemam nikakvu moć, ni državnu ni novčanu, da bih u bilo kom mediju mogao da stopiram bilo šta - rekao je zaštitnik Janković veoma zabrinjavajuću rečenicu o “medijskim slobodama”.

A ništa u slučaju Janković nije novo. Uvijek je to isti šablon, isti recept, ista matrica. Andrić bi kroz poznati iskaz čuvara “Proklete avlije” Karađoza situaciju opisao ovako: “Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo”.

Ipak, ma kako iz srpske perspektive izgledalo nevjerovatno, prednost Saše Jankovića je što ne živi ovdje, nego u Srbiji, a tamo još postoji javnost koja raspoznaje hajke i ima snage da stane na stranu žrtve udruženog zločinačkog poduhvata (interesa).

U isto vrijeme dok je gorjelo Kumanovo, domaća javnost se zabavljala izborima u SDS-u, a Srbija iz noći u noć gledala sapunicu “Pištolj”, u RS se duboko u pozadini vodila bitka za preuzimanje oko 20 odsto akcija Nove banke od jednog slovenačkog fonda. Da zlo ne čuje, okončana je bez žrtava.

Sirotinjo i Bogu si teška

Jedna posve peta priča izbila me potpuno iz cipela. Novine su objavile da je u Prijedoru uhapšen starac koji je godinama na pijaci prodavao instant srećke i Bingo lutriju BiH. Kupovao ih je u Sanskom Mostu za jednu i prodavao za 1,5 KM. Pisalo je i to da su Prijedorčani uhapšenog čovjeka odmila zvali Srećko, da Srećko ima 81 godinu, da je završio dva fakulteta i da ima penziju 300 KM od koje žive on i njegova baka. Bio je Srećko srećne ruke. Njegova četiri kupca na lutriji su dobila automobile i još četiri po 10.000 KM. Mjesečno je na tom svom “biznisu” zarađivao nevjerovanih od 150 do 200 KM.

Pao je tako što je jednu od srećki prodao inspektoru u civilu, a onda su ga odveli u policiju. To ga je veoma potreslo i pao je u nesvijest. Srećku prijeti visoka prekršajna kazna koju, jedan bog zna, od čega će platiti, a iz Uprave za igre na sreću RS spremno su uskliknuli da će nastaviti “intenzivnu akciju kontrola”.

Nemoguće je ne primijetiti da sav jad “intenzivne akcije” radnog naslova “Sirotinjo i Bogu si teška” neodoljivo podsjeća na ona vremena šverca cigareta u kojima nije pao nijedan šleper, ali su redovno hapsili jadnike koji su da prežive na ulici prodavali poneku šteku.

Kako su igre na sreću sve popularnije što je zemlja siromašnija, a nezaposlenost veća, tako je i kod nas zabilježen povećan broj registrovanih kladionica koji pak ne prati povećan priliv prihoda u budžetu.

Dok Hrvatska godišnje od vlasnika “igara na sreću” ubire u prosjeku oko 1,5 milijardi KM poreza, kod nas su kladionice dužne desetine miliona. I nikom ništa! O nelegalno štancanim listićima u divljim štamparijama samo se šuška. Može li neko da se sjeti kada je uopšte bila “intenzivna” akcija kontrole ili prinudna naplata poreza?

Kad je već sve tako, a jeste, molim pomilovanje. I pravdu za Srećka.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica