Pitanje za promjene, broblem za belaj

Pitanje za promjene, broblem za belaj
Luka Todorović
14.01.2016 23:17

Još u davna, istorijska vremena Heleni su u istorijskom hodu od homerovskog do klasičnog polisa postavili kriterijume određivanja pojma polisa kao oblika ljudskog praksisa. Mi ćemo ovoga puta istaći samo dva od šest kriterijuma: "sloboda vijećanja građana o opštim stvarima i interesima polisa" i "racionalnost i argumentativnost u javnoj legitimaciji interesa kao osnove političkog djelovanja".

Vijećanje, ili ti politička retorika, uvijek i u svim državama svijeta teži da bude polemična, pa iz toga ne može biti izuzeta ni BiH. Nažalost, i u sadašnjem kontekstu jačina polarizacije u javnoj areni BiH je izuzetno visoka. Sigurno, da ona odražava razdoblje poslije sukoba i rata i da takva situacija pothranjuje agresivne stavove, žestoku retoriku i "učena" jezička izražavanja. Ali, ipak, prošlo je dosta vremena od tih događanja, kad bi, bar glavni politički akteri, trebalo da vode dobro obaviještene rasprave i plodonosne pregovore koristeći utemeljene informacije i kanalizirajući učestvovanje u javnoj raspravi prema konstruktivnim rješenjima i konkretnim političkim ciljevima. Slažem se da je to teorijski jednostavnije iznijeti i prezentovati, a da u praksi ima niz glavnih i sporednih pitanja koja sputavaju pravo rješenje. No, pored tih, recimo, objektivnih problema, postoje i subjektivne slabosti ili subjektivne namjere određenih političkih aktera koji ih skreću sa mogućih i željenih rješenja iskazanih kroz pitanja-teme, na probleme.

 

Politička dijagnoza je pitanje

 

Pitanja-teme mogu dovesti do smislene promjene u korist zajednice, a problem samo do nekog belaja ili "velikog belaja", o čemu javno i često govore određeni bošnjački političari. Pitanje-tema je nešto što ljudima daje znak za akciju i konstruktivno djelovanje iako u nesavršenom svijetu ništa ne dolazi idealno upakovano i uobličeno, tako ni pitanja ne dolaze u idealnom izrazu. Nekad pitanja moraju biti iskazana u najtežem, možda i najgrubljem, obliku da bi izazvala reakciju strane koja treba da bude, takođe, zainteresovana za to pitanje. Tako, pitanja koja iznosi predsjednik RS o unutrašnjem uređenju "kao organizmu države" predstavlja smislen način koji je u korelaciji sa brigama stanovništva RS. Zar kroz konstataciju da je u BiH očuvan suverenitet i teritorijalni integritet i da će se RS do krajnjih granica boriti, pa čak i kao posljednja, za očuvanje Dejtonskog sporazuma, ne predstavlja postavljanje pitanja-teme o opstanku države. Dodikove konstatacije da je BiH u opasnosti i fazi raspadanja je politički postavljena dijagnoza i alarm za akciju spasavanja države, a i pretpostavka šta se može desiti ukoliko se ne otvori to pitanje. U ovakvim izjavama nigdje nema mjesta za problem, jer činjenice i dokazi ne ukazuju želju za problemom, već za rješavanjem pitanja, otvorene teme ili kako to god htjeli nazvati. Osim toga, Dodik je svoju želju o statusu države gdje živi već odavno izrazio i javno saopštio, ali kao iskusan i racionalan političar svjestan je da čovjek u životu ne može ostvariti sve želje, ili bolje rečeno, može ostvariti skroman broj želja. Tačno je da strpljivom i umnom čovjeku u određenim situacijama želje ispune neki drugi, najčešće oni koji imaju nerealne, neostvarive ili želje koje usklađuju sa interesima nekih drugih subjekta u ovim komplikovanim, na interesima, zasnovanim međunarodnim odnosima.

Rješavanje problema traži druge vrste aktivnosti, a to bošnjački političari nazivaju belajem pa čak i velikim belajem. No, belaj nije otvaranje rasprave o određenom pitanju, već pokušaj načina rješavanja spornog pitanja uz upotrebu sredstava za prisilu i nametanje rješenja. Po mom dubokom ubjeđenju, uklapanje belaja u rješavanje problema spasavanja države predstavlja prijetnju, i što je najgore, prijetnju miru. U svo zlokobno angažovanje do iznemoglosti raznih aktera belaj ili veliki belaj ne donosi rješenje, već se njim pokušava steći nadmoć i bolja startna pozicija u konačnom rješavanju problema. Iz svih iskustava koja su se dešavala na ovim prostorima belaju ne treba dati ni promil prostora, a osim toga, uvijek se mora uzeti u obzir da belaj ima dva kraja, isto kao i batina. Ko koji kraj kad dobija je bingo rješenje, a od posljedica belaja ne mogu biti izuzeti i oni koji su ga inicirali. Uostalom, u BiH i postoji uzrečica "mani se belaja" i bavi se pametnijim i racionalnim poslom.

 

Praktične slobode - praktične svrhe

 

Čini mi se da problem dolazi iz različitih shvatanja države BiH kao okvira u kome mogu, i treba da na ravnopravan način žive svi koji se nalaze na njenoj teritoriji. Niko nema prava da bilo kom pojedincu, grupi, a posebno narodu kaže da "onima kojima se BiH ne sviđa ili je ne vole, mogu je slobodno napustiti" i da mogu iznijeti samo onoliko zemlje koliko imaju blata na cipelama. To na taj način nije moguće izreći ni ljudima koji su na razne polulegalne i nelegalne načine ili po pozivu došli u BiH (posebno za vrijeme ratnih zbivanja i po pozivu bošnjačkih političara) i sad prave razne pokrete možda se spremajući za veliki belaj, a kamoli to govoriti ljudima koji su tu, na toj i u toj zemlji rođeni. Takav prijedlog ili apel Bakir Izetbegović znao je i zna da uputi i Miloradu Dodiku, prvom građaninu jednog entiteta u kome je srpski narod većinski, a po analogiji kao načinu zaključivanja, to je upućeno i tom narodu. Problem je izraženiji i zbog toga što su takve mogućnosti "slobodnog iseljavanja" nuđene tom istom srpskom narodu i pred početak posljednjeg rata u BiH. Da li se tzv. predstavnici naroda (govorim o predstavnicima, a ne o cijelom narodu) koji tako dobrodušno nude takvu mogućnost srpskom narodu upitaju na osnovu čega oni to rade, da li im je neko dao tapiju na cijelu zemlju BiH. Koliko mi je iz prava poznato, samo privatna svojina je neprikosnovena, a zemlja BiH nije ni u čijem vlasništvu pa ni Bošnjaka, Srba i Hrvata, već i jednih i drugih i trećih. Zbog činjeničnog stanja, koje ni međunarodni gospodari preko svojih visokih predstavnika nisu u mogućnosti da promijene, nijedno pitanje nije toliko teško i nedodirljivo da bi se za njega "žrtvovao mir". Ali kako je BiH po mnogo čemu specifična zemlja, u njoj se devedesetih godina desilo da je i takav uzvišeni ideal žrtvovan od strane Alije Izetbegovića, na nesreću svih naroda koji žive u njoj.

Država je, kako je to i Hegel rekao, običajna, a ne organska, cjelina koja ukida vlastite razlike. Dinamičnost svake države zasnovana je na tim razlikama. Razlikama kao pitanjima, a ne razlikama kao problemima. Država je praktično djelo praktične slobode u koju se ulijevaju ljudske praktične svrhe. Ona omogućava razvitak ljudske posebnosti "do samostalnih ekstrema", ali i njihovo vraćanje u jedinstvo. Znači, sabiranje posebnih interesa u državu kao oblika njihovog djelovanja. To sabiranje omogućava postavku suptilnog odnosa između prava i dužnosti čovjeka kao građanina, na osnovu njegove političke slobode kao političkog uvjerenja. Predsjednik RS ima pravo, daju mu ih i demokratski principi, i obavezu da postavlja nerazjašnjena pitanja koja se u bilo kom obliku i bilo koje težine pojavljuju u funkcionisanju države kojoj pripada. Naravno, ista ta prava i dužnosti imaju i svi drugi akteri na političkoj sceni BiH, posebno FBiH. Zasad, rijetko ko iz te sredine ih koristi, jer još predratni i ratni vlastodršci zagovaraju staru politiku i koriste staru retoriku. Možemo vjerovati je da će se i u toj sredini pojaviti neka šira društvena baza koja će uspjeti da promijeni javno mišljenje i koja će umjeti da razgovara i pregovara o alternativama i da iz njih bira one koje zadovoljavaju interese svih naroda i manjina koji žive u BiH. U nauci koja se bavi proučavanjem pregovaranja to je ishod "njin-njin".

Nauka je već dokazala, a istorija potvrdila, da nema pitanja o kojima se ne može i ne mora pregovarati, i da se vidjeti iz naučnih radova i medija da o tome govore naučni radnici na cijeloj teritoriji BiH. Ali političari o tome ne haju i opet, poslije krvavog ili krvavih iskustava, pozivaju na belaje. Nisam siguran da razmišljaju o tome da i kad se pokrene belaj i onda se poslije njega mora sjesti, razgovarati, pregovarati i dogovoriti. Pa da li postoji dilema pitanje-tema ili problem. Ne, ne postoji, prednost uvijek treba dati otvaranju pitanja-teme, a probleme nek rješavaju neki drugi u svojoj sredini, najbolje oni koji ih "dobronamjerno" serviraju ili ohrabruju da se otvaraju.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica