Pitam se, pitam se: Ima li duha bez duše?

  Pitam se, pitam se: Ima li duha bez duše?
Mirjana Kusmuk
23.10.2015 00:18

Baš nekako ovih dana navršile su se pune četiri godine od smrti filozofa i književnika Radomira Konstantinovića, čovjeka koji je prije više od 45 godina u kapitalnom djelu "Filosofija palanke" demaskirao "duh palanke", jer "palanka nije u svetu, ona je u duhu, svuda moguća".

Osporavan i hvaljen, Konstantinović u knjizi, koja do danas izaziva polemike i sukobe (očekivano za onoga ko se usudio da dirne palanku), palanku opisuje kao "svet između sela i grada" koji nije ni selo ni grad. Duh palanke opisuje kao duh koji ispovijeda religiju zatvorenosti i za koji "nema sveta izvan duha palanke", a palančane kao pojedince koji nisu na svom putu već su čuvari stila palanke u kojem je važnije držati se ustaljenih običaja nego biti ličnost, imati personaliti.

Duh palanke je onaj duh koji se širi kulturnim životom. To je ono stanje koje, prije svega, održava kolektivno ništavilo i ispodprosječnost, a veliku opasnost vidi u svakoj vrsti individualizma. Jer svaki individualizam, po prirodi stvari, izmiče iz kruga banalnog i opšteprovjerljivog pa je za održanje "duha palanke" opasnost koju treba sasjeći u korijenu. Demaskirati, prokazati, oblajati, izopštiti, a na kraju i (pr)otjerati.

Konstantinović "duh palanke" vidi kao vječan, geografski neodređen pojam. Jer "duh palanke" nema veze sa brojem stanovnika, može da važi i za milionski grad i za malu varošicu. A i ne mora. Duh je duh, a brojevi su brojevi.

Prijedor, lijepi grad

I zaista svojevrstan fenomen je kako su neke po broju stanovnika i broju nebodera male sredine prevladale "duh palanke", a neke druge, ljudstvom i "spavaonicama" brojnije nisu imale snage za to. Tako su na kulturnoj mapi izrasla, vlastite geografske koordinate davno prerasla, a "duh palanke" spržila dva mala grada kao što su Prijedor i Zenica. Oba grada imaju dva uspješna teatra. Ali ne samo to.

Baš ovih dana u Galeriji '96 u Prijedoru otvorena je izložba slika Milivoja Unkovića. Ne samo da je Galerija '96 divan prostor, otmjen, reklo bi se sa mjerom, smještena u samom srcu Prijedora (pješačkoj zoni) nego je i sve ono što radi na respektabilnom umjetničkom nivou. Izbor slikara čija djela izlažu nešto je čime ne bi mogli da se pohvale ni mnogo veći centri.

Iako nemaju novca za izložbe velikana poput Jovana Bijelića ili Save Šumanovića ili Nadežde Petrović ili.., Prijedorčani su, krećući se u granicama mogućeg, zadržali nivo ispod kojeg nije moguće ići, a probirljivoj publici dat je kvalitet koji zaslužuje. Jer Prijedorčanima nije lako podvaliti.

A šta drugo očekivati od slikarske velesile? Od grada koji je dao plejadu slikara kao što su:

Sreten Stojanović, akademik i vajar, Branko Miljuš, slikar, Radovan Kragulj, grafičar i slikar, Slobodan Ilić, slikar, Slobodan Garić, slikar, Todor Švrakić, slikar, Kosta Bogdanović, vajar, Jovan Spremo, slikar, Vojislav Radosavac, slikar, Ragib Lubovac, slikar, Mesud Hodžić, slikar, Predrag Marjanović, slikar, Rade Sovilj, slikar, Veso Sovilj, slikar, Tihomir Ilijašević, slikar, Biljana Gavranović, slikar, Zoran Radonjić, slikar... I ima ih još toliko. A sve ih je porodio mali-veliki Prijedor.

Isto kao što je mala Rogatica, tamo na istoku, slikarstvu dala gorostasa širokog umjetničkog opusa Radenka Miševića, ali i Safeta Zeca, Miloja Novakovića, Ismeta Ajanovića, Vladislava Makanjića i još više od 20 poznatih i priznatih slikara.

Ili Novi Grad. Lazar Drljača, slikar moderne likovne umjetnosti prve polovine 20. vijeka, rođen je u jednom selu kod Novog Grada. Od tamo je i Stojan Ćelić, jedan iz plejade poznatih i priznatih slikara i grafičara bivše Jugoslavije. I Đoko Mazalić.

Doajen jugoslovenskog slikarstva Jovan Bijelić je nešto malo dalje, od Bosanskog Petrovca.

Ali da se vratimo tamo gdje je ova priča i počela. Lijep, umjetnički edukovan svijet preplavio je tu noć galeriju u Prijedoru. Bez političara, gradskih otaca, ministara, podministara, učesnika ZAVNOBIH-a, sekretara i sekretarica SKOJ-a... Izlagač, slikar, dobio i mjesto i mjeru koja mu pripada.

Koliko istinski živi kulturu bez kompleksa i dodvoravanja Prijedor je pokazao i time što je izložbu prof. Unkovića otvorio, a ko bi drugi, njegov školski drug, akademski slikar Predrag Marijanović. Jer ko će poštenije i bolje govoriti o djelu slikara od slikara? Ili od istoričara umjetnosti? Ili od pjesnika? Književnika? Profesora? Pa i od novinara koji prati tu oblast?

I u tom malom, a velikom manifestacionom detalju Prijedor je pokazao da nije palanka. Jer samo "duh palanke" može da uspostavi pravilo da Nadežda Petrović nije Nadežda Petrović ako njenu izložbu ne otvori aktuelni ministar, njegov zamjenik, pomoćnik ili načelnik, donačelnik ili bilo koji aktuelni društveno-politički element kojem se ukazivanjem časti da prozbori koju o onome o čemu slabo šta zna daje jednaka važnost. Ali "duh palanke" se ne poklanja djelu nego služi poretku.

A u tom sistemu i poretku izvan zadatog kruga nema prostora ni za koga i ni za šta. Zatvoreni krug kulturu drži čvrsto u svojim raljama, gradira svojim aršinima, u kojim za individualno nema ni mjesta, ni prostora da bude poštovano i cijenjeno kao jedino što daje pečat i ostaje jedini čvrst kamen u temelju.

Slično kao u sportu. Možeš organizovati hiljade teniskih turnira, ali ako nemaš Novaka Đokovića, a nisi sposoban da "izrodiš" ni Damira Džumhura, "džaba si krečio". Za tebe niko neće znati.

Uzmi ili ostavi

Konstantinović bi rekao da je ipak "u svetu palanke, važnije dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost".

A da bi ostvario rezultat, da bi bio vječan, da bi ostavio pečat neophodno je da budeš prvo - svoj. Ili što rekao Ilijašević na izložbi Unkovića: "Iz ovih djela zrači gospodstvo i dostojanstvo. Unković je siguran u sebe i autoritativan, nema šuplje priče u njegovim radovima, već: to je to, i to sam ja - uzmi ili ostavi. Jasan je samom sebi, dosljedan svojoj poetici, svojoj misli i svojoj estetskoj vertikali".

Dosljedan sebi, svojoj misli. To sam ja, uzmi ili ostavi! Baš tu je suština. Biti svoj i biti jedinstven. Original, a ne falsifikat osobenost je onih koji će bez volje i saglasnosti sekretara i podsekretara, njihovih dekreta i imenovanja, mimo volje i mjere palanke ostati vječno upisani u antologijama poezije, slikarstva, umjetnosti. Onih koji su davno razbili "duh palanke" kao sistem i mjerilo vrijednosti.

U jednom intervjuu datom nakon što je postavio predstavu u Narodnom pozorištu RS Mladen Materić govori i to da "u Francuskoj svi znaju za Crnjanskog i Andrića, jer su izašli iz našeg nasljeđa i opisivali svijet oko sebe" i dodaje: "Za zapadne kopije koje su izašle iz naših krajeva niko ne zna".

I to je ta vododelnica. Ili si original, ili falsifikat, kopija… A originalom te neće napraviti nijedan direktor kulturne institucije ili državni činovnik (čiji rok trajanja je određeno vrijeme). Kao što nisu ni Đuru Damjanovića. Ni Jovana Spremu. Ni Stanka Rakitu… Ma kako i koliko ih pokušavali "skrajnuti" na margine, oni su sebi obezbijedili vječne živote.

S druge strane smrtnici, koji ne remete sklad u krugu porodice, zaslužni su za sve pjesme nad pjesmama, sve predstave nad predstavama i sve slike nad slikama. U "duhu palanke" neizostavno zatvorenom u sebe i svedenom na ravnu mjeru (ispod)prosječnosti.

I dok svi vape za kritikom, mole boga da je ne bude, jer "duh palanke" ne podnosi kritiku. Niti je iznosi, ne daj Bože, javno. On dan započinje sa "dobro jutro čaršijo na sve četiri strane". U njemu je svako sa svakim dobar, a niko nikog ne voli.

Zato se i neće desiti da neko jedno slovo napiše o svim tim "državnim" priredbama režiranim na nivou školskih igrokaza iz 1946. Da kaže da je to diletantsko smeće. Da kaže da je lijepo slušati djecu iz Srednje muzičke škole kako vježbaju na instrumentima, ali da njihova vježba ne može da zadovolji potrebe za kvalitetnim muzičkim sadržajima niti da bude mjera onih koji tek treba da izaberu, osjete i naprave valjan sistem vrijednosti. Da istoričarem ne može lažno da se predstavlja svaki gradski lola. Da...

"Palančanin je verniji palanci nego samom sebi, bar po osnovnom svom opredeljenju. On nije pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednoga iskustva, jedan stav i jedan stil. Ono što on čuva, kad čuva palanku, to je taj stav i stil", kazao bi Konstantinović.

Zato su te male sredine, daleko od glavnih administrativnih centara, svojim jakim kulturnim identitetom i uspjesima individualaca dokazivale i dokazuju vlastitim primjerom da palanka ni slučajno nije geografsko određenje.

Isto kao što papak nije onaj ko se rodio na selu ili u manjem gradu. Papci su vrlo često oni rođeni u pješačkoj zoni velikog grada. Jer papak u žargonu znači duhovnu seljačinu, primitivca, prostaka, neotesanog, priglupog tipa kojeg nikako i nikada ne određuje mjesto rođenja nego stil. A ponekad i bijele čarape.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica