O majčinstvu

O majčinstvu
Episkop GRIGORIJE
10.10.2008 16:47

Pisati o ocu i očinstvu značilo je dotaći se pitanja autoriteta, ozbiljnosti i odgovornog vođenja. Pisati, pak, o majčinstvu mnogo je delikatnije i osjetljivije, jer se dotiče prvog, osnovnog i najdubljeg odnosa koji je osnov svih potonjih čovjekovih odnosa sa ljudima.

 Majčinstvo nije samo uloga, koju žena manje-više uspješno igra tokom svog života, već odnos koji znači ostvarenje kako nje same tako i novog bića, koje kroz nju od trenutka rođenja počinje da poima svijet oko sebe i stiče prve predstave o postojanju drugog. Lice majke od tog prvog trenutka postaje lice u kome se dijete ogleda, i ako bismo predstavljali portret jedne ličnosti prisustvo oca bila bi pozadina i postava, a prisustvo majke daje ona mnogobrojna osvjetljenja i sjenke, one najfinije poteze četkicom koji liku daju trajni izraz kroz koji možemo sagledati ljepotu čovjekove duše.

Kada u svojoj poslanici govori o Sv. Tajni braka, Sv. Apostol Petar, obraćajući se ženi, kaže da je "ukras žene u nepropadljivosti krotkoga i tihoga duha, što je pred Bogom dragocjeno" (1Petr. 3,4). Majka je ona životna tišina koja daje sigurnost riječima, mislima i osjećanjima. Ona je u životu svoje porodice izvor sabornosti i ona koja konstituiše zajednicu, budući da kao kvočka piliće sve oko sebe i u sebi okuplja, prigrljuje i sabira. Ovom svojom osobinom ona daje osnovne smjernice ka cjelovitosti djetetovog bića.

Ikona Božije ljubavi prema čovjeku na ovom svijetu je majčinska ljubav. Ona ne traži svoje, ona živi žrtvu i njoj se raduje, u potpunosti je okrenuta djetetu koje voli saraspinjući se njegovim stradanjima i duboko doživljavajući njegove radosti. Štaviše, njena ljubav ide do samozaborava: Sv. Maksim Ispovjednik dao je divan primjer majčinske ljubavi, rekavši da majka čije se dijete davi instiktivno skače u vodu da bi ga spasla, ne misleći pritom ni jednog trenutka da li je voda hladna, pa čak ni da li ona sama zna da pliva. To je ljubav koja ne poznaje sebičnost, ljubav koja je u cjelosti življenje za drugoga. U samo biće žene usađeno je to i takvo nastrojenje, pa čak i onda kada nije majka u fizičkom smislu, ona bi u sebi trebalo da gaji to što je majčinsko: da bude ona koja bdi i strepi, ona koja grli i pruža utjehu, ona koja prašta i nježno voli, ona koja prati i podržava. Za razliku od beslovesnih životinja koje tuguju kratko a potom nastavljaju život, na majci gubitak čeda ostavlja neizbrisiv trag.

Osjećajući i živeći ovu ljubav, djeca u prisustvu majke pokazuju svu svoju ličnost. Nigdje i nikada kao u njenom prisustvu, dijete nije slobodno da bude ono što zapravo jeste. Budući da su sve maske i igre pretvaranja izraz svjesne ili nesvjesne potrebe da se bude voljen i prihvaćen sa jedne strane ili straha da se ne bude odbačen sa druge, u prisustvu majke, čija ljubav nikada i ničim ne biva dovedena u pitanje, te maske padaju. Budući krv od njene krvi i meso od njenog mesa, dijete – bilo da je još uvijek dijete ili već odrastao čovjek - živi i biva oživljavano upravo neporecivim identitetom te ljubavi.

Majka voli bez rezerve. Ljubav prema djetetu je njen način postojanja. Ona prašta bez ostatka – sve drugo, za nju bi bila izdaja. Najskrivenije tuge djeteta, čak i nagovještaji tih tuga u njoj bude nemir – osjeća ih srcem koje je nepovratno dala na dar. Majka voli do kraja slobodno: slobodna od sebe, tom i takvom ljubavlju ona oslobađa i one koje voli.

Crkvu Hristovu koja i sama projavljuje sve ove osobine s pravom nazivamo Majkom. Ona svojim prisustvom štiti i hrani, i pod svoje okrilje prima sve one koji joj pritiču i sve gleda kao djecu. Kao što Crkva, koja je Sami Hristos, svojim Tijelom i Krvlju hrani svoju djecu, tako i majka dojeći dijete na svojim grudima, u stvari hrani ga svojim tijelom i krvlju. Jer, u tom bijelom mlijeku majčinom su i tijelo i krv njena. To je velika i neizreciva tajna ljubavi koja je jemstvo sa obje strane: ljubav unosi majku u dijete i ljubav unosi dijete u majku. Veza sa majkom nesumnjivo je jedna od najdubljih koje čovjek ostvaruje u svome zemnom životu, i ona trajno, prevazilazeći granice vremena i prostora, pa čak i granice života i smrti, povezuje dva bića kroz osjećaj jedinstva. Majka poznaje dijete kao što poznaje sebe samu: svoj dah, svoju misao, svoj glas, svoj očinji vid.

Majka bi trebalo da bude naš put ka ocu – po ugledu na Majku Crkvu bez koje nema ni našeg usinovljenja Ocu Nebeskome. Ona je ta koja u djeci izgrađuje i čuva autoritet oca, na kome porodica počiva. Znajući da su naši odnosi na zemlji slika jedne više, duhovne stvarnosti, Sveti Oci su o porodici govorili kao o ikoni Crkve.

Uzor materinstva svakoj ženi trebalo bi da bude sama Presveta Bogorodica, čija je ličnost najuzvišenija pohvala i slavoslov materinstvu. Ovo je posebno važno da bi se na pravi način shvatila očigledna povezanost materinstva sa materijalnim svijetom. U samu prirodu materinskog odnosa usađena je briga za umnožavanje, rastenje, jačanje i tjelesno očuvanje djeteta, no ova briga je u liku Presvete Bogorodice vjerom osmišljena, oblagodaćena i preobražena. U Njoj i sa Njom, ona postaje to što bi i trebala biti: radosna i radostotvorna briga za osvećenje i preobraženje tijela i materije uopšte, tj. briga za obnovljenje i preosmišljenje života iz smrtnog u besmrtan, iz vremenog u vanvremen. Djevojka koja svoje djevičanstvo čuva i posvećuje Bogu kroz monaški poziv, postaje, prema Apostolovoj riječi, svešteni sasud Božije blagodati. No, i žena u braku uzima na sebe jedno svešteno zvanje, jer kroz materinstvo ona obavlja veliku i svetu službu staranja o djeci i njihovog vaspitanja u duhu vjere i Predanja Crkve. Majke Svetih bile su i same svete, i nerijetko su upravo one svojim primjerom bile njihov uzor i nadahnuće. Kao prvi i najvažniji učitelj svoga djeteta, majka postaje i ostaje neraskidiva spona sa svijetom koji ga okružuje, nadasve blagoslovom Svesvete Trojice Koja kroz nju blagosilja svakog novorođenog na zemlji. Jer kad god se rodi novi čovjek na zemlji, Bog ispovijeda svoju vjeru u čovjeka. No za to mu je potrebno ono DA majčinsko, njena volja želja za rađanjem, nalik na ono DA Bogorodičino.

Majka voli na način koji je obrazac voljenja i ikona one čudesne ljubavi pred kojom pada logika istorijskog svijeta, ljubavi koja voli ne tražeći svoje. Kao kad ptica pjeva radosno zbog izobilja radosti u sebi, ne zato što joj je to potrebno, nego što svojim pjevanjem želi da usreći druge, da sve oko nje bude radost. Mi često o ljubavi govorimo, zaklinjemo se i mislimo da znamo šta je ljubav, ali ako je samo na trenutak uporedimo sa majčinskom ljubavlju vidjećemo kako je često naša ljubav puko samopotvrđivanje i samozadovoljno vješto prikriveno samoljublje.

Najljepše i najtoplije riječi na svakom jeziku, najtananiji i najdublji pokreti jednog srca upućeni su majci. Ona je milost i nada, blagost i toplina, utjeha i pribježište, radost i praštanje. U trenucima najtežeg stradanja, srce zna za samo dva vapaja: "Bože moj", i: "Majčice moja." Zato je majčinstvo neizrecivi dar milosti i ljubavi Božije, a svaka je žena pozvana da na dar odgovori uzdarjem, to jest rađanjem, vaspitanjem i podizanjem djeteta u ljubavi i nježnosti materinskog bića.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica