O KOMUNIKACIJI (II)

O KOMUNIKACIJI (II)
Episkop GRIGORIJE
25.07.2008 22:00

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati želimo, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.


 

Živeći u ovom životu, kao i svi vi, vrlo često i prečesto sam, na moju veliku žalost, bio u životnim peripetijama. I riješio sam ih onoliko puta koliko puta sam rekao: "Bože, pomozi". Svjesno ili nesvjesno.

Sveti Oci govore da se treba moliti neprestano, da treba stalno biti u bogomisliju. Razmišljao sam o tome i shvatio jednu nevjerovatnu činjenicu: ako imaš nekoga koga mnogo, mnogo voliš, ti sa njim imaš stalnu i neprestanu komunikaciju. Čak i onda kada ti se čini da uopšte ne misliš o njemu. A šta je glavna karakteristika te "dobre komunikacije", neopterećene? To, da je ona vrlo jednostavna. Čini mi se da sam do ovoga došao ne zato što mislim da imam takvu komunikaciju, nego zato što smatram da Bog ima takvu komunikaciju sa nama, sa svakim od nas. On je neprestano tu, samo je stvar u tome da li ćemo mi da se priključimo ili da se isključimo iz komunikacije s Njim. On je neprestano tu sa Svojom milošću, sa Svojom blagodaću, u Crkvi i kao Crkva. Zato je Crkva važna: jer je to mjesto gdje možeš da se "konektuješ", ako hoćete da tako kažemo, ona je "provajder". I onda možeš da komuniciraš s Njim i sa drugima, jer hrišćani su svi umreženi u jedno Tijelo, u jedan organizam.

Komunikacija sa drugima i sa Živim Bogom je uslov, preduslov, posljedica i činjenica bez koje ne može da postoji zajednica. Svi znamo da zajednica ne može da postoji bez ljubavi a da nam je, opet, ljubav ne samo data nego i zadata kategorija. Prema tome, zajednica nam je data kao zadatak. Svijest o tome mnogo pomaže i na tom najobičnijem životnom planu. U životu u kući, sa suprugom, sa djecom, sa braćom, sa sestrama, izgrađivanje tog čula kojim osluškujemo šta unutra osjeća naš bližnji i mi sami, doprinosi očuvanju mira i ljubavi. Kad osjećamo da nekoga volimo, zašto se onda sa njim svađamo?! Vrlo često ćemo reći - zato što se volimo zato se i svađamo. Ne, mi se svađamo zato što ne znamo da se volimo i zato što smo nesposobni da tu unutrašnju komunikaciju, koja bi trebalo da je ispunjena ljubavlju, nadgradimo, spasimo i sačuvamo. Čini nam se da je ljubav isuviše mirna i uljuljkana, a svađa dinamična. Čovjek hoće živ odnos, zato često muči onoga koga voli i pravi mu ranu. Ali ljubav može biti - i ona to i jeste - živa, dinamična, izgrađivalačka. A svađa je u najvećem broju slučajeva rušilačka.

 

Dobra namjera

Međutim, mnogo je teško komunicirati bez blagodati u bilo kojoj životnoj situaciji. I u najpozitivnijoj komunikaciji, i sa rođenom majkom, ako nema blagodati - posvađaćeš se. Sem ako neko nije formalista, pa zbog lijepog ponašanja ne reaguje. Lijepo ponašanje mnogo pomaže, ali je nemoguće lažno se lijepo ponašati. Nemoguće je da ti iz usta izlaze lijepe riječi, a da si unutra loše nastrojen i da to drugi ne vidi. Takva komunikacija je nemoguća. Čak i ako je moguća, to je samo kod izuzetno naivnih ljudi. Prije nego što progovorimo sa nekim, već je davno počela komunikacija između nas. I komunikacija traje, i može da traje u odnosu na nekoga, a da se desi da nikada u životu sa njim ne progovoriš. Naravno, svi imate takva iskustva, i možete čak i da se posvađate, i zavadite i zamrzite nekoga, a da uopšte nikada niste razgovarali. I isto tako možeš da zavoliš i da komuniciraš i da sve bude dobro, a da nikada ništa nisi morao da objašnjavaš, niti da izgovaraš bilo šta.

 Bez blagodati čovjek može da govori, a da njegove riječi ništa ne znače. Monaški učitelji Crkve uče da je veliko zlo praznoslovlje. Ali nije praznoslovlje kad neko priča mnogo, nego je praznoslovlje to da priča o nečemu što nema veze ni sa čim. Prije svega, nema veze sa njim samim i sa onim sa kim priča, i onda samo prazno-slovi, govori bez sadržaja, tako da se to ni na šta ne odnosi. Što bi rekli ljudi - "lupa", tj. praznu jeku riječi proizvodi. Ali ako bismo zaista na to obratili pažnju na našu međusobnu komunikaciju, vidjeli bismo kako je mnogo teško razgovarati jasno, sadržajno, u ljubavi a ne prosto po navici proiznošenja riječi. Kad je tako teško i sa najbližima graditi komunikaciju i odnos, zamislite tek kako je kad neko na nas atakuje neprijateljski. Šta kaže Sveto Pismo kako tad da govoriš? - "Ne brinite, Duh Sveti će vas naučiti." Čime da govoriš tada? Blagodaću. A ne da odgovaraš iz svoje glave, svojom mišlju, iz svoje zlobe, iz svoje slabosti, iz svoje nemoći. Bilo da je pozitivan odnos, bilo da je negativan, potrebna je blagodat.

 Živimo u svijetu koji traži blagodat i Crkva bi u tom svijetu trebalo da svjedoči jedino to da postoji blagodat, i da ukazuje na put kojim se ona zadobija. Zadobijaju je podvižnici, to znamo, ali šta bi to trebalo da bude podvig našeg života? Upravo uspostavljanje zajednice. To je naznačenje, zadatak čovjekov. A šta to savremeni svijet projavljuje danas? Pa sve suprotno od toga. Prije svega, projavljuje jednu neobično veliku nemoć pred bilo kakvom zajednicom, i to pred onom najprirodnijom zajednicom između muža i žene - bračnom. Zbog toga što nismo sposobni da pravimo normalnu zajednicu, preporučuju nam se nenormalni vidovi zajednice. I ukoliko ste protiv nenormalnog vida zajednice, vi ste nenormalni. To je potpuno izvitoperenje ovoga svijeta, zato bi svjedočanstvo Crkve trebalo da bude to da postoje blagodat i milost Božija koja nas vodi i izvodi iz začaranog kruga. Ako nećete da priznate da ste u nevolji, da ste u začaranom krugu, vi ćete insistirati da uvijek postoji neko rješenje i samo ćete produbljivati problem. Kao kad biste bili sa traktorom u nekom blatu, a insistirali da se izvučete sami; umjesto da pozovete, kažete - "imam problem", neko dođe i pomogne vam da se izvučete. Takva je stvar i sa blagodaću.

 Naravno, mi nismo svakog dana i svakog časa u takvoj nevolji. Vrlo često nekoliko dana, i nekoliko mjeseci prođe u nekakvom spokoju i životnoj uređenosti i mi kažemo: Šta će mi Bog? Da bismo neprestano bili sa Bogom, važno je da uspostavimo zajednicu ljubavi u kojoj smo mi sa Njim i kada ne pričamo o Njemu, i kada se ne molimo Njemu, i kada, jednostavno, radimo nešto sasvim drugo, kada zidamo zid, igramo fudbal i sl. On je tu i mi zajedno sa Njim, a tako i onaj drugi naš sa kojim živimo i pored koga živimo. Interesantno je u životnoj stvarnosti što kad sa nekim ostvariš zajednicu po Bogu, ozbiljnu, istinitu, i kada ga ostaviš i odeš od njega ili on od tebe, on je uvijek tu prisutan, samo ako hoćeš malo da paziš, malo da oslušneš i pogledaš. Vidjećeš da je on uvijek tu i da ne možeš da ga zaboraviš. To je moć komunikacije koja je jednom uspostavljena i dotaknuta strujom blagodati. Zato je mnogo važno i prevažno da pazimo, prije svega, na komunikaciju srca, duha, duše, osjećanja, a onda i riječi. Jer ako je ova prva dobra, a riječi pogrešne, i one će se ispraviti, doći će na svoje.

 Treba da bude mnogo brige i oko onoga čime sve počinje i završava se a to je - cilj komunikacije. Početak je - dobra namjera. A šta je to dobra namjera? Dobra namjera je u tome da kada uspostavimo zajednicu sa nekim, ne uspostavljamo je formalno, lažno, tek onako, nego tako da ona nikada ne prestane. Nema igranja s tim. To je jedan od ozbiljnih razloga zašto, na primjer, nije dobro da se ljudi razvode - nemoguće je razvesti se! De jure jeste moguće, ali de facto je nemoguće. Sve se u bićima tih ljudi pomiješalo, ćelije su se čak pomiješale. Ako si ušao u zajednicu i hoćeš poslije da je prekineš, to znači da si u početku bio neiskren. Iskreno bi bilo da si ušao u zajednicu tako da ni po koju cijenu nećeš da se prekine. Cilj prave zajednice je to - da bude vječna, neprekinuta. Naravno, neko će reći - on me tuče, laže, krade, otima mi, moram da prekinem zajednicu. To su stvarno problemi sa kojima se susrećemo, ali to je prije svega devijacija komunikacije i javlja se kao posljedica a ne uzrok onoga što je na početku trebalo da bude. Ako uzmemo u obzir te dvije stvari: šta nam je cilj u životu i šta nam je početak tog cilja, početak hođenja putem, vidjećemo da je zajednica jedna mnogo ozbiljna stvar.

 

Krštenje je zavjet Bogu

Tako je i sa početkom hrišćanskog života - krštenjem. A krštenje je, u stvari, par edžcellence izraz namjere, volje, htijenja za životom u zajednici uvijek, zauvijek. To je tvoj zavjet sa Bogom. Padaćeš, ustajaćeš, ispadaćeš, ali ti si na krštenju rekao da hoćeš da to bude vječno. I ti ćeš uvijek moći da se vratiš nazad, i ako skreneš, imaćeš za šta da se uhvatiš poslije. Početak svake zajednice je dijalog, i krštenje je (ako pažljivo pratite strukturu samog obreda, vidjećete to) jedan dijalog onoga ko se krštava sa Zajednicom u koju se krštava i sa Bogom u Koga se krštava. Nevjerovatno je kako sve počinje, sve stoji i sve se kreće ka tom dijalogu i kroz taj dijalog, i kako je on važan. Da bi bila dobra komunikacija, treba nam blagodat da bismo komunicirali. Tome sam se uvjerio u svom životu. Osloniš li se da te Duh Božiji uči - ti govoriš, ma možda i nemaš riječi, ali one imaju dejstvo. Osloniš li se na svoju inteligenciju, isključiš li Duha Božijega - možeš da zapadneš u razna čuda, a da ti nikad ne bude jasno: šta se to ovdje dešava, kako to ne razumijem?

 Mnogo je važno i potrebno da mi hrišćani između sebe pokažemo pravi dijalog. Ne licemjerno, ne lažno, ne kobajagi, nego stvarno. Tu je bitan i momenat autoriteta - da uvijek znaš u odnosu na koga stojiš, sa kim komuniciraš. A glavni autoritet za hrišćane u svakom drugom čovjeku je upravo to što je on hrišćanin, to što je krštenjem postao zajedničar sa Živim Bogom. Kad smo u odnosu sa onim ko nije hrišćanin, njemu autoritet daje to što je ikona Božija. Nikad i nikako i nipošto ne bismo smjeli da u komunikaciji sa nipodaštavanjem postupamo prema tom drugom, kao što se vrlo često dešava. Ima ljudi i žena koji u toj nemoći za komunikacijom izaberu jedan vrlo čudan put - ne mogu da se dogovore, svađaju se, i jedno odluči da ćuti. I to može biti neki put, ako izađe na dobar cilj, i ako uopšte ima dobro za cilj. Ako je cilj samo da bude mir, a da komunikacija trpi, onda je to vrlo opasan i pogrešan put. Druga krajnost su pak ljudi koji stalno insistiraju - "daj da to raspravimo", što je takođe pogrešno. Gubeći dostojanstvo u komunikaciji, u dijalogu jednih sa drugima, mi razaramo zajednicu, a u onoj krajnjoj instanci - razaramo Crkvu.

 Blagodat nam je potrebna ne samo za komunikaciju, koja je tako važna, nego i za sve ostalo. Ona dolazi tamo gdje joj napravimo prostora, onda kada nastojimo da bude među nama i pokažemo dobru volju, saradnju, gotovost. A kada ona postane kohezioni faktor, vezivni element, ona koja sve vaspostavlja i koja je "koordinator" cijelokupnog našeg života, onda počinje i međusobno da nas povezuje na jedan drugačiji ali divan način. Onda ona postaje nešto poput duhovnog krvotoka koji protiče kroz Organizam čitave Crkve, a time i kroz biće i organizam svakoga od nas, čineći nas vječno živim članovima (udovima) vječno živog Tijela Hristovog.  

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica