Nije kriza para, kriza je morala

Nije kriza para, kriza je morala
Mirjana Kusmuk
24.07.2015 00:10

Tražili smo pravnika i prijavilo ih se barem 300. Jedva smo našli jednoga. Onda smo tražili inženjere, prijavilo ih se 100, ostala su da rade trojica. Najveći problem je ima more diploma, ali nema ljudi koji znaju da rade. Znaju, hoće i žele.

Priča tako ovih dana prijatelj koji se bavi privatnim biznisom i kome je stalo da dobro posluje. Da bi se firma, u koju je uložio veliki trud i pola života, održala, ali i razvijala, zna da je prvi i jedini uslov da rade oni koji znaju svoj posao. Onaj čiji rizik lošeg poslovanja je najveći, luksuz da zapošljava neznalice ne može sebi da dozvoli. Naravno, za razliku od državne službe ili javnih kompanija, koje su zlatne koke za uhljebljenje stranačkih kadrova, koji tu nisu ni dovedeni da znaju i hoće, nego da ili slušaju ili da im se stranka "oduži".

Privatnik sa početka ove priče ne griješi kada kao najveći problem sa kojim se društvo suočava (a tek će) vidi u nedostatku onih koji znaju da rade.

- Sve ćemo mi lako. Proći će i ekonomska kriza, ali neće imati ko da radi. Ako od 100 ljudi sa diplomama inženjera, znaju trojica, jasno je kuda to ide - kaže on.

 

Svijet drumom, mi šumom

 

Da li je za sve krivo štancanje diploma na privatnim instant fakultetima? Ili korupcija u obrazovanju? Naravno da nije. Ima tu svega.

Baš tih dana drugarica svježe pristigla iz Amerike mi priča sličnu, a različitu priču.

- Na koledžu kod njih možeš da prepisuješ koliko hoćeš i služiš se prevarama kakvim hoćeš da dođeš do diplome. Puštaju te da to radiš, jer radiš sebi. Jer šta se dešava? Kada dođeš na posao i poslodavac vidi da pojma nemaš, da ne znaš da radiš, isti dan dobijaš otkaz. Ako znaš, čuvaju te ko kap vode i forsiraju u onome u čemu si najbolji, jer u tome daješ najviše kompaniji - priča ona.

Zato Amerika jeste to što jeste. I jeste tamo gdje jeste. Zato predsjednik Amerike i jeste rekao da su spremni da "uvezu" milion ljudi dok ne dobiju bar jednog genija.

Ima još nešto zanimljivo u toj priči o radu. A to je kako su posljednjih godina ovdje kod nas neke profesije nestale, neke nastale, neke avanzovale, a neke propale. Recimo, nestala je potpuno vojska. Nekada do rata visoki srednji stalež činili su oficiri. Danas su mjesto oficira zauzeli sveštenici. Kažu da je to zanimanje postalo veoma popularno, a klinci vele da je posljednjih godina posve in biti popadija. Pjesma "žene vole oficire" sa tim promjenama u realnom životu otišla je u istoriju.

Još se dobro drže i ljekari. Veliki broj klinaca odlučuje se da studira medicinu. Kada ih pitate zbog čega, najveći broj će odgovoriti kao iz topa "zbog novca". Tek mali broj njih reći će "jer želim da pomognem ljudima". U tih nekoliko procenata su oni kojima ćete smjeti da odete da vas liječe.

Ipak, najmoćnije i poželjnije zanimanje danas je bankar.

- Ona radi u banci - rečenica je koju svaki prosječan građanin izgovara sa strahopoštovanjem. Jer, u banci su pare, a pare su moć. Svako ko radi u banci u percepciji običnog naroda ima moć, kao da su sve te pare njegove.

Još jedno posljednjih godina veoma popularno zanimanje je profesor univerziteta. I do ovoga nekada najvišeg stepenika ne stiže se teško. Uslov za to, kako piše u statutu ovdašnjeg univerziteta, više nisu objavljeni naučni radovi u svjetskim stručnim časopisima, nego jednostavno formalna diploma i formalni doktorat (može i sa nekog od "megatrendova"). Kako na svim drugim, tako je i na akademijama umjetnosti. Kod nas ni Pikaso da vaskrsne ne bi mogao biti profesor.

 

Ogledalo

 

A kako je sa novinarstvom? Isto. Nekada popularna, dobro plaćena i ugledna profesija u fazi je izumiranja. Veliki broj mladih kolega, bistrih i visprenih spas je potražio na mjestima portparola ili u marketinškim agencijama.

Nekoliko razloga dovelo je do toga da je novinarstvo postalo veoma nepoželjna profesija. Prvi i osnovni su male plate. Prema posljednjem izvještaju OEBS-a, u zemljama bivše Jugoslavije kreću se od 200 do 500 evra. Jasno je da od tih plata nijedan muškarac ne može da hrani porodicu, zbog čega je povećan broj žena koje se bave novinarstvom. Svako onaj kome plata nije za džeparca pobjegao je tamo gdje se ne radi tako mnogo i gdje se zarađuje duplo više.

Postoji i drugi momenat, a to je odnos prema poslu. "Ne mogu oni mene malo da plate koliko ja mogu malo da radim", i u novinarstvu, kao i u ostalim strukama, postao je moto. Mada je potpuno nejasno kako neko uopšte može biti lošiji novinar nego što jeste zato što mu je manja plata? Isto kao i glumac. Ili si glumčina ili epizodista.

Onda je došlo do hiperprodukcije pravljenja novinara. A u toj hiperprodukciji "instant" novinari su u praktičnoj edukaciji preskakali po nekoliko stepenika, što je krajnjoj medijskoj slici dalo veoma loš i tužan ton. Hiperprodukcija je stvorila gomilu poluobučenih, ali samozadovoljnih. Posebna vrsta su kolumnisti. To su nekada, kada je Bog hodao po zemlji, a novinarstvo bilo profesija koja se poštuje, mogli biti samo najizrasliji novinari. Danas se ovim "sportom" bave oni koji teško da umiju da napišu vijest. Nešto slično kao kada bi stolar (a i novinarstvo je zanat) prvo napravio američki plakar, a onda učio da teše oklagiju.

Ova mala priča o novinarstvu priča je o većini profesija, o njihovoj devalvaciji do koje je dovelo, prije svega moralno posrnuće. Zato bi dijagnoza opšteg stanja mogla da glasi: Nije kriza para, kriza je morala. A iz te krize mnogo teže se izlazi.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica