Nije knjiga sve što ima korice

 Nije knjiga sve što ima korice
Mirjana Kusmuk
05.11.2015 23:06

Nije sve loše, dobre su knjige. Bio je moto jedne izdavačke kuće na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu. Afektan, dobro osmišljen, doduše ne baš istinit. Ali dobro, nećemo odmah o detaljima.

Tradicija odlaska na beogradski sajam ne prekida se lako, posebno ne kada prvi put tamo odeš u adolescenciji (školskim danima). Sajam je oduvijek bio lijepa prilika da čovjek vidi ljude koje vidi od sajma do sajma. Da sretne pisce, vidi šta je to novo, aktuelno na književnoj sceni, da kupi nove knjige i nova izdanja starih knjiga, kao i ona stara kod antikvara. Pisci bi dolazili da se druže i satima intimno ćaskaju iza štandova svojih izdavača, a oni koji ih čitaju imali su rijetku priliku da ih vide "uživo".

 

Brankova knjiga

Negdje sam pročitala da će sajam biti u znaku Branka Ćopića, jer je ove godine 100 godina rođenja omiljenog pisca našeg odrastanja.

Međutim, ako sam dobro uočila, samo jedna izdavačka kuća na sajmu se pojavila sa Ćopićevim izabranim djelima u pet tomova - Zavod za udžbenike Srbije.

Jedna od sala u kojoj se održavaju promocije i tribine ove godine nosila je ime "Branko Ćopić", a u izložbenoj hali mali prostor bio je posvećen Ćopiću. Polukružni paneli sa nekoliko njegovih fotografija i desetak citata.

Tokom sedmice na sajmu su održane i dvije tribine posvećene Branku Ćopiću, "U Brankovoj kućici" i "Brankova potkovica".

I to je to.

Ježurko, Nikoletina, kuja Žuja, Baja, Luna, Pero Bandić, Mala iz Bosanske Krupe... nigdje nikoga!

Tako je izgleda kada te vlast jednom izopšti, teško se vratiti ma koja vlast bila vlast.

Pišući o Branku i nemilosti u kojoj se našao posebno poslije objavljivanja "Jeretičke priče", Rajko Petrov Nogo govori o tome kako su Branku svi nekadašnji prijatelji okrenuli leđa. I opisuje veče u kojem je Branko sam samcat sjedio u "Klubu književnika", niko nije smio da mu priđe u krugu od pet metara i niko da ga pozdravi. Sve dok u "Klub" nije ušetao gospodin Ivo Andrić i sjeo za njegov sto. Andrić se pravio da ni o čemu ne zna ništa. Branko mu se jadao, a on ga je kulirao, pravio se da ne čuje i pričao svoju priču. Psovka, koja mu nije bila svojstvena, možda prva koju je ikada izgovorio, odala je na kraju večeri da je znao sve. Da je zato i sjeo pored Branka. Jer, nije se Andrić bojao ni "jeretika", ni "inkvizitora". Znao je da imaju ograničen rok trajanja i da će ih nadživjeti desetinama godina u budućnosti. Kao i Branko. Talentovanog i dobrog pisca iz književnosti ne može da "odstrani" nijedna inkvizicija, ma kako se u trenutku činio vječan njen partijski sud.

Ima u svemu tome još jedna zanimljiv detalj - sama knjiga. Ne čita se jedna knjiga isto i onda i sada. Niti je isto čitati Branka, tada i sada. Ovdašnji Nikoletina Bursać nije onaj, ondašnji Nikoletina Bursać. Nije to onaj naivni krajiški šeret, dobričina, prostodušni heroj. Nikoletina u posjeti AVNOJ-u mnogo je veći "jeretik" od "Jeretičke priče". Samo je pitanje da li smo mi ikada znali da čitamo knjige?

Kažu da je omiljena knjiga Amerikanaca, u isto vrijeme kada je i kod nas bila "knjiga nad knjigama", bio Marksov "Kapital". Ali, oni su ga, jasno je, čitali i pročitali drugačije od nas.

 

 

Veliki brat među knjigama

Ovogodišnji sajam po mnogo čemu bio je drugačiji od prethodnih. Ili nije, ali je to sada bilo vidljivo i golim okom. U skladu sa sveopštim trendovima komercijalizacije više nego očigledan bio je uticaj marketinških agencija na izdavaštvo. Veliki brat odlučio je da ovlada i onim što mu je bilo i izvan kontrole i izvan interesovanja.

A marketing to je ono kada osmisliš načine i metode kako da neku robu prodaš što bolje i što više. Ako je frka ne moraš mnogo ni da se mučiš, jer u treptaj oka i reklama za higijenske uloške može da se preobrati u reklamu za knjigu.

Pa kaže: "Ovo je život. I premda život može biti nepredvidiv, postoji jedna stvar na koju možeš računati. Ovi dani nisu pjesma. Ali zato život ide dalje. Voljećeš nove uloške (knjige). Uz njih život možeš živjeti punim plućima".

Važno je da nađeš upečatljiv stas i primjeren glas. Snimiš par sekundi video-klipa i ide ko alva.

I na prvi pogled po štandovima sajma jasno je bilo da se moda bestselera nastavlja svom žestinom i u domaćoj radinosti. Nova, nepoznata imena spisateljica i spisatelja lakih komada (Amerikanci ih gutaju u metroima na putu do posla, jer možeš da prestaneš i nastaviš da čitaš kad god hoćeš) preplavila su štandove sajma.

PR stručnjaci posebnu pažnju poklonili su knjizi Mire Marković u kojoj prodaje svoju verziju priče (istorije). Cijena od 1.200 dinara ili oko 30 KM presudila je. Stvar principa je da čovjek ne dozvoli da joj i tim svojim nesmotrenim potezom dopuni džep.

Malo dalje od vazda plačljivog baba Julinog lica (Bora Čorba op.a.) na ogromnoj crno-bijeloj fotografiji iznad štanda njenog izdavača, na štandu "Prometeja" sjedili su Nenad Grujičić, koji je napisao prvu knjigu pjesama za djecu, i Raša Popov, koji je promovisao svoju novu, na sajmu nagrađenu knjigu.

I baš u tom trenutku u parteru hale 1 počeo je stampedo. Neki novi klinci, tinejdžeri, gurali su i lomatali jedan preko drugog. Glas sa mikrofona pozivao ih je da formiraju kolonu kako bi svi stigli do pulta na kojem je neko od autora u tom trenutku potpisivao knjigu. Pomislila sam da je na sajam stigao neko od dobitnika Nobelove nagrade ili u najmanju ruku popularni Paulo Koeljo.

Desetine mladih ljudi formiralo je dugu kolonu i nestrpljivo pokušavalo da se što prije probije do osobe H. Na štandu preko puta knjige je potpisivao Vuk Drašković. Potpisao je jednu knjigu jednom starijem čovjeku i čekajući sljedećeg posmatrao svu tu frku.

Iza gomile jedva se čitalo ime očevidno veoma popularnog autora: "Zora" pa dalje nešto kao "ah". Djevojka duge plave, ovlaš uvijene kose i trepavica do poda potpisivala je knjigu obožavaocima.

Ona je modna blogerka (daje modne savjete). Ono što priča snima mobilnim telefonom i onda te uratke kači po internetu. Uz redovan pozdrav "Ćao svima..." uči ljude kako treba da žive raskošno, savjetuje ih gdje da kupe "guči", kako je jedino normalno da koriste "šanel puder", zašto da se tetoviraju u Banjaluci, otkriva im kako je napumpala usne....

Zorannah, to joj je umjetničko ime, promovisala je i potpisivala svoju prvu knjigu "Life&Style" koja je, kako je kasnije saopšteno, jedna od najprodavanijih na ovogodišnjem Sajmu knjiga.

Zorannah je najbolji proizvod dobro razrađene marketinške kampanje ovogodišnjeg sajma. Ona je rijaliti. Ili turbo folk sajma. Svejedno. Mali korak za Zorannah, a veliki udarac imperiji. Kako se već šuška, Zorannah bi naredne godine mogla, zbog velike popularnosti, da dobije i vlastiti štand na Sajmu knjiga, sličan, ako ne i veći od onoga koji godinama ima Ljiljana Habjanović-Đurović.

"Kada saberemo, vidimo da se sajam na duže staze pretvara u nešto drugo od onoga što je bio i što treba da bude. Ali, s druge strane, postoji taj utopistički optimizam bez kojeg niko od nas ne bi mogao da radi svoj posao, pa mi sve ignorišemo i sa istom energijom uzvraćamo udarac imperiji tako što pravimo dobre knjige", kaže književnik Vladislav Bajac, urednik izdavačke kuće "Geopoetika".

Filip David se sjeća sajmova sedamdesetih-osamdesetih na koje je dolazio da se sretne i posjedi sa prijateljima.

"Danas je sajam, kao i sve drugo, komercijalizovan, mnogo je buke, mnogo gužve. Neko bi rekao da je to dobro za knjige, ali meni je u lepoj uspomeni ostao onaj stari, što je, dopuštam, samo moja zabluda", kaže dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade.

I onda ti meni o Ćopiću? I da nisu uspio da nađeš pisma Isidore Sekulić iz Norveške, jer su ti na svakom štandu rekli da ih godinama nije štampao nijedan izdavač.

Prebirajući po svemu što su ikada pisci rekli o njegovoj svetosti "knjizi" jedini primjeren citat aktuelnom trenutku onaj je koji je izrekao jedan glumac: "Danas niko ne čita knjige, jer ih svi pišu".

Moja drugarica muku je prekratila kratkim tvitom: "I od pisanja gluposti i banalnosti može da se živi. Jasno mora da ima korice i knjiga da se zove".

Zna ona da knjiga nije sve što ima korice. Knjiga je ono što traje u vremenu. Ono čega je na ovom sajmu još bilo, ali ipak najviše kod antikvara. Jedino oni ostali su nedirnuto ostrvo, nezanimljivo za biznis Velikog brata.

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica