Naser, najskuplja bošnjačka riječ

   Naser, najskuplja bošnjačka riječ
Mirjana Kusmuk
03.07.2015 00:14

Viktimizacija žrtve ono je sa čim se ovdje živi godinama. Bošnjački politički oci svu svoju politiku posljednjih 20 i kusur godina grade na tome. Iz te političke vizure stvaraju jedini identitet vlastitog naroda. Sa koljena na koljeno prenosi se monopol na status žrtve na kojem se temelji politički, moralni, ljudski, privredni, kulturni, socijalni i svaki drugi identitet.

Iz pozicije primata na status stradalnika, proizlazi da žrtva ne može biti zločinac. Upravo zato ni sarajevski kriminalci Juka, Ćelo 1. i 2, Caco ili Naser od Srebrenice nisu, niti će ikada biti zločinci koji su ubijali i pljačkali, u ratu. Narod i armija koja sav svoj imidž, ali i nacionalni identitet temelji prije svega na monopolu na žrtvu ne može (očekivano) da dozvoli da se dokaže da je neko u njeno ime počinio zločine. Pa makar taj neko bio narko-diler, zelenaš, šibicar i izvan svake razumne sumnje lice s one strane zakona (i prije rata, i u ratu, a i poslije rata). O komandnoj odgovornosti političkog vrha tek se ne može ni sanjati.

Zločin i kazna

Kako zločini nisu jednaki, jednake nisu ni žrtve. Neke su apsolutno jednakije. Upravo zbog toga i svako pominjanje ubijenih Srba u selima oko Srebrenice ovdje se tumači, shvata, prihvata, doživljava kao negacija, degradacija, revitalizacija ubijanja Bošnjaka u Srebrenici.

Tako i zato su oni pobijeni srpski nesrećnici postali žrtve onih isto tako pobijenih bošnjačkih nevoljnika. Brojevima ni jednih, ni drugih neću da licitiram iz principa. Jer je, što se mene tiče, "pucanj u jednog čovjeka pucanj u cijelo čovječanstvo".

A kako žrtve nisu jednake, tako nisu jednaki ni zločinci. Oni koji su naredili, organizovali i izvršili zločin.

Tako i dok skoro cijeli vojni, politički i policijski vrh i RS i Srbije odgovara za ratne zločine u Srebrenici po komandnoj odgovornosti, gospodar života, smrti i humanitarne pomoći u zaštićenoj zoni Srebrenica Naser Orić sa zločinima svoje vojske u srpskim selima oko Srebrenice nije imao ništa. Ratni komandant Srebrenice u Hagu nije osuđen po komandnoj odgovornosti, jer "nije dokazana njegova veza sa zločinima". A zločini jesu.

Na osnovu haške presude Oriću ispada da su ti nesrećni ljudi pobili sami sebe. Ili da su i trebali biti pobijeni?

Kako ni žrtve, ni zločinci nisu jednaki, tako nije jednaka ni odgovornost. Bez obzira na to čija je veća, a čija manja. Zločin se vagom ne mjeri.

Tako se predsjednik Srbije Boris Tadić poklonio u Potočarima žrtvama i izvinio za zločine. U ime Srbije. Nedavno se na mezarju u Potočarima poklonio i predsjednik RS Milorad Dodik. Za zločin se izvinio raniji predsjednik RS Dragan Čavić. U ime RS. Skupština Srbije usvojila je Deklaraciju u kojoj osuđuje strašan zločin. Vlada RS formirala je prije nekoliko godina komisiju koja je istraživala dešavanja u Srebrenici u julu 1995. godine. I šta još treba? Treba li svaki budući predsjednik Srbije ili RS da se izvini. Pa i Vili Brant je samo jednom kleknuo i rekao čovječanstvu: Izvinite u ime nacističke Njemačke.

A na drugoj strani? Džaba su o odgovornosti za zločine Naserovih vojnika svjedočile desetine čestitih bošnjačkih svjedoka. Onih koji nisu mogli da žive sa tim. Onih koji znaju da ni praštanja, ni pomirenja, ni suživota neće biti sve dok pravda ne bude ista za sve, a svaki zločin i svaki zločinac kažnjen po zakonu.

Mrtav ili lud

U izdanju "Glasa Srpske" 2008. godine izašla je iz štampe knjiga Ibrana Mustafića "Planirani haos" kao svjedočanstvo njega, direktnog učesnika dešavanja u Srebrenici od 1992. do 1995. godine.

Sjećam se trenutka kada je Ibran Mustafić ušao u moju kancelariju da pregovara o preuzimanju uloge izdavača za svoj ratni dnevnik. Bio je miran, potpuno racionalan i hladan. Nijednog trenutka nije odustajao od svog političkog stava, niti je želio da degradira ni borbu, ni žrtvu svog naroda. Rekao mi je da je njegova knjiga njegov dug prema vlastitom narodu i da je on bošnjački patriota. Da je za njega Orić izdao Bošnjake u Srebrenici i mnogo prije nego je napustio. Da je za njega Orić kriminalac i zločinac koji je sprovodio strahovladu u tom gradu i bogatio se brzinom svjetlosti.

Pronicljivi Ibran na moje pitanje zašto baš hoće kod nas da štampa knjigu uzvratio je žestoko: "Ja svom narodu vraćam dug, a ne Srbima".

I tako smo se rastali. Knjiga je otišla u štampu.

U njoj je Ibran Mustafić opisao do detalja svoja saznanja o situaciji u zaštićenoj zoni UN Srebrenica, međusobne obračune unutar nje, ubistva, teror, šverc humanitarne pomoći i oružja, ali i zločine Orićevih vojnika nad Srbima.

U odjeljku o Zalazju opisao je trenutak u kojem mu Orić govori o zločinu:

"Kada smo onu ekipu zarobljenih na Zalazju iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovarao ni reči. Izvadio sam bajonetu i direktno ga udario u jedno oko, a zatim provrtio nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da verujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga odmah posle toga preklao!".

(Upravo ovo svjedočenje iščitao je premijer Srbije Aleksandar Vučić na vanrednoj pres-konferenciji, poslije čega je dobio odgovor iz Sarajeva da citira psihičkog bolesnika).

Mustafić potom opisuje i dalju diskusiju sa Orićem, koji na njegovo pitanje da li zna da je formiran Haški sud i da će svako odgovarati za zločine, odgovara da ga "zabole", jer je odlučio da uživa dok može.

Iz toga Mustafić izvlači Orićev psihološki profil. Opisuje ga kao "autentičan primjer vođenja privatnog rata iz sopstvenog hira i ličnog interesa".

"Vladaj, ubijaj, pljačkaj, jedi i j,,,! Vlast, slava, novac i seks su bili i ostali njegov ideal življenja. On je uistinu bio kopija filma Serđa Leonea "Ubij sve i vrati se sam", koja se na kraju i obistinila", Ibranov je opis "heroja" Nasera.

Po starom obrascu UDBA, nepoželjni i neposlušni svjedoci oduvijek su ili ubijani ili proglašavani ludim. Ibran je dobro prošao. Nakon što su neuspjela tri atentata na njega, proglašen je ludim. Od kada je knjiga ugledala svjetlost dana postao je još luđi.

Ibran je dobio dijagnozu, jer je bio najglasniji. A svjedočenja svih drugih "Ibrana" prekrila je tišina. Jedan od njih je Behadil Ademović, koji je teror Orića u Srebrenici opisao ovako: "U Srebrenici se znalo da dok Zulfo Tursunović tuče, Naser Orić ubija".

Ahmo Tehić je svjedočio da je "lično čuo da je Orić rekao da ima kapital od 11 miliona KM koliko je zaradio na švercu i pljački u ratnoj Srebrenici", a Huso Salihović svjedočio je da je bio poveden na strijeljanje samo zato što je znao i govorio kako je "Naser od komšije Ibrahima Goluba iz Potočara oteo 'mercedes' kako bi ga preko 'žutog mosta' isporučio i prodao Srbima".

Policajac Fahrudin Alić svjedočio je o tome kako je Orić iz fabrike "11. mart" uzeo 28 kilograma zlata. Svi oni govorili su i o ratnim zločinima Orićeve vojske.

Sva svjedočenja onih koji su gledali "zulum", teror, pljačku, zločine u zaštićenoj zoni Srebrenica do danas su ostala mrtvo slovo na papiru. I velika opasnost ne za počinioce, nego za njih same.

Istovremeno Naser Orić i 20 godina kasnije postao je tačka na kojoj se ne dijeli samo BiH, nego i region. Najviši bošnjački zvaničnik, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, nakon što je Orić stigao u BiH (gdje sasvim sigurno neće biti osuđen) optužio je Srbiju po čijoj potjernici je bio uhapšen u Švajcarskoj da "bespotrebno šikanira građane BiH".

"Građanin Orić" postao je vitalni nacionalni interes i najskuplja bošnjačka riječ. A političar Izetbegović izjednačio je Orićevu sudbinu sa sudbinom vojske mrtvih Srebreničana. Otišlo je toliko daleko da je odaslana ucjena, ako Orić ne bude isporučen Sarajevu, nema ni pomena 11. jula u Potočarima. Šta je hiljade mrtvih Bošnjaka naspram Nasera Orića? Mrtva usta ionako ne govore.

"Heroj Orić" (kako su ga neki mediji u Sarajevu krstili na naslovnicama) po dolasku u Tužilaštvu BiH proveo nekoliko sati vjerovatno dok se okrijepio, popio kaficu i svježu limunadu. Potom je pušten da se brani sa slobode. Pa neće se valjda heroj braniti iz pritvora?

Naser Orić postao je nacionalni heroj bez i jedne jedine herojske bitke. Naser Orić "heroj Srebrenice" koji najvećoj i najtragičnijoj bici za svoj narod, onoj u julu 1995. godine, nije ni prisustvovao. Heroj koji je sa dvadesetak svojih komandanata Srebrenicu napustio tri mjeseca ranije, u aprilu 1995. godine i otišao u Tuzlu.

Do danas nije poznato da li je "heroj Naser", kada i gdje predvodio makar jednu vojničku operaciju i izvojevao makar jednu vojničku pobjedu. Jedino što je ostalo je krvav trag njegovog ratovanja: zločini razularenih uskoka (kojima je komandovao) nad srpskim civilima u selima oko Srebrenice.

Zato ako Tužilaštvo ima i zrno dobre namjere prvo pitanje Naseru Oriću moralo bi da glasi: Zašto ste sa vašom komandom napustili Srebrenicu u aprilu 1995. godine?

Bez tog odgovora svaka priča o Srebrenici, herojima, žrtvama, zločinima, zločincima, neće biti završena. Taj odgovor prije svih Naser Orić duguje svom narodu. Možda je u Sarajevo i isporučen da ga ne bi dao.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica