NEDJELjA DRUGA PO DUHOVIMA I VIDOVDAN

NEDJELjA DRUGA PO DUHOVIMA I VIDOVDAN
Episkop GRIGORIJE
27.06.2008 22:00

"A idući pokraj mora Galilejskog vidje dva brata, Simona, zvanog Petar, i Andreja, brata njegova, gdje bacaju mreže u more, jer bijahu ribari. I reče im: hajdete za mnom i učiniću vas lovcima ljudi. I oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. I otišavši odatle vidje druga dva brata, Jakova Zavedejeva i Jovana brata njegova, u lađi sa Zavedejem, ocem njihovim, gdje krpe mreže svoje i pozva ih. A oni odmah ostaviše lađu i oca svojega i pođoše za njim. I prohođaše Isus po svoj Galileji učeći po sinagogama njihovim, i propovijedajući jevanđelje o Carstvu, i iscjeljujući svaku bolest i svaku nemoć u narodu " (Mt. 4,18-23).

U vrijeme Hristovog života na zemlji i Njegove propovijedi, kao uostalom kroz čitavu istoriju, od starozavjetnog vremena do danas, Judeji su za sebe smatrali da su upravo oni, kao narod - izabrani narod Božiji, te da svako otkrivenje Božije, svako dobro, pa i Sam očekivani Mesija neizostavno mora poteći od njih. Samarjane su oni smatrali nečistima, nazivali ih "neznabožnim narodom" i kao takve su ih izbjegavali do te mjere da su sa njima prekinuli svako opštenje. Drugi, sebi takođe blizak narod - Galilejce - smatrali su neprosvjećenima, pomračenima i toliko slijepima za sve duhovno, da su ih nazivali  "narodom koji sjedi u tami i sjenci smrti."

No, Gospod Koji

je rekao: "Hvalim te Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razboritih a otkrio si bezazlenima" (Lk

. 10,21),

i Koji je često izabirao ono što je pred svijetom prezreno, bludnice, carinike, Samarjanku, da preko njih projavi istinu o Carstvu Oca Nebeskoga Koji "želi da se svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine", On dakle, upravo iz te i takve Galileje, zemlje iz koje se nije očekivalo ništa dobro - poziva svoje prve učenike i Apostole: da pokaže kako pravo na zvanje djece Božije nije neka privilegija koja se stiče nasljeđem, niti nešto što čovjek dobija po kakvom automatskom predodređenju, već pravo koje je stvar čovjekove slobode i slobodnog odziva na Božiji poziv upućen svima, dar koji se daruje onima čistog srca, za koje je rečeno da će Boga vidjeti.

Ono što je bitno znati, ako želimo na pravi način da razumijemo pomenuti događaj i veličinu apostolskog pristanka, jeste činjenica da oni - u trenutku kada ih poziva - Hrista još uvijek nisu znali. Ovo se zbiva prije čuda i propovjedi; prije pretvaranja vode u vino; prije Lazarevog vaskrsenja; prije Preobraženja na Tavoru. Onaj Koji ih poziva, to je Isti Onaj Hristos Koji prvo pita: "vjeruješ li"- pa vaskrsava, Koji prvo pita: "želiš li"- pa iscjeljuje, Koji je rekao: "Blaženi koji ne vidješe a vjerovaše" (Lk. 20,29). Zato se sve u ovom događaju pozivanja Apostola i zbiva baš tada, dok Ga nisu znali, i baš tako, bez mnogo riječi i ubjeđivanja: da bi njihov odziv i odgovor bio slobodan i ničim uslovljen pristanak njihovog čistog i spremnog srca, a ne proizvod logičkog zaključivanja, jer su poziv i odziv uvijek predlogični i nadlogični događaji.

To i takvo srce - čisto, spremno, slobodno - imali su ovi prosti galilejski ribari kada ih je Gospod pozvao da krenu za Njim. Ova slika, ovaj događaj, veliki je ispit za svakoga od nas, jer je prilika da zastanemo i zapitamo se - da li smo mi spremni da na Njegov poziv, a to je poziv Crkve Njegove koja nam nudi, daruje i upućuje nas na Jevanđelje u kome nam otkriva Njega koga možemo spoznati, dokučiti, primiti samo ako se i mi otkrijemo pred Njim i ostavimo sve i krenemo za Njim. Pritom, ne smijemo zaboraviti da mi imamo za sobom sve ono što Apostoli, u vrijeme pozivanja još nisu imali: Crkvu Hristovu i dvadeset vijekova najautentičnijeg svjedočanstva o Njegovoj Božanskoj Ličnosti. I svo mnoštvo Svetitelja, koji su svojim životima i krsnom smrću koju su za Njega podnijeli, ostavili dragocjena svjedočanstva života "po Bogu".

Ovih dana smo proslavili Vidovdan i Sv. Cara Lazara Srpskog, koji ima značajno mjesto u našoj nacionalnoj svijesti i u definisanju našeg identiteta kao naroda Božijeg. Njegovo mučeničko stradanje i opredjeljenje za Carstvo Nebesko po cijenu gubitka carstva zemaljskog nije teško povezati sa primjerima mučeničkog stradanja za vjeru kroz čitavu novozavjetnu istoriju. Međutim, Lazareve riječi: "Zemaljsko je za malena carstvo a Nebesko vavjek i do vijeka", ukoliko ih ne protumačimo na pravi način, neki shvataju pogrešno,  rugajući se nama hrišćanima govoreći da se odričemo zemlje i svega zemljskog, birajući nešto "fiktivno", "nebesko", nerealno. I zaista bi "Nebo" i "nebesko" bilo fikcija, kada ovdje, na zemlji ne bi bilo oslobođenja i razrješenja kada ne bi bilo Hrista i Crkve Hristove na zemlji. Tu se treba sjetiti Hristovih riječi: "Sve što svežete na zemlji biće svezano na nebu, i sve što razriješite na zemlji biće razriješeno na nebu." Dakle, suština je istina da se Car Lazar sa svojom vojskom, tu, na Kosovom polju, nije odrekao zemlje, i izabrao Nebo radi neke očekivane nagrade, već je time projavio svoje opredjeljenje za onaj najuzvišeniji karakter ljudske ličnosti, a to je - sloboda. A šta to podrazumijeva? To podrazumijeva da u ovom svijetu i vijeku čovjek ne treba i ne smije biti i ostati zarobljen, tj. mora razriješiti to suštinsko i osnovno pitanje svoga postojanja - pitanje slobode koja nema cijene. Dakle, ako je cijena smrt - onda smrt! Ali smrt u kojoj se ne gubi sloboda, jer je ona plod Duha i veza sa Živim Bogom tj. pobjeda Života. To mnogima zvuči sumanuto, ali ove naizgled dramatične riječi, ako se pravilno rastumače i shvate, zaista iskazuju ono što je suština slobode da ona nema cijenu. A kao što znamo sloboda uvijek podrazumijeva i hrabrost. I ono što je jako bitno i što često zaboravljamo, a ne bismo smjeli zaboravljati, jeste da su ljudi koji su tada otišli na polje Kosovo bili uistinu hrabri ljudi. A hrabar čovjek je onaj čovjek koji u sebi nosi i životom projavljuje onu najozbiljniju dimenziju čovjekovog postojanja - slobodu, ali slobodu "po Bogu" i sposobnost da uspostavi slobodan odnos sa Bogom u ljubavi Božijoj darujući od Njega mu darovano. Zato što je Bog, prije svega, jedna bezgranična, neopisiva i neizreciva Sloboda, odnosno - Ljubav.  Sloboda nije izbor između ovoga ili onoga, ona je opredjeljenje ili oduševljenje za - nekoga ili nešto tj. ljubav.

Ono što se vidi i na šta takođe treba obratiti pažnju kada govorimo o smislu Kosovskog boja, jeste da svuda u našoj postkosovskoj poeziji, prozi, kulturi, arhitekturi, muzici -  svuda provejava i pokazuje se ljubav: prema otadžbini, prema drugu, prema sestri, prema majci, prema ženi, prema djeci. Treba se, dakle, opomenuti njihove hrabrosti bez nje ljubav ne bi bila slobodna da dejstvuje, postoji i živi. I šta su sad posljedice toga? Prije svega to da smo time smogli snage da nastavimo život u ropstvu. Čime? Ljubavlju. Prema kome? Prema tim postradalim srpskim ratnicima koji su bili predvođeni svojim Carem, Knezom, Vojvodom, Načelnikom svojim, sa kojim su pokazali veliku ljubav prema nama. Njihova, dakle, žrtvena ljubav prema nama porodila je ljubav u nama i opredjeljenje za slobodu.

Dakle, njihova smrt i taj zalog hrabrosti, slobode i ljubavi rodili su ljubav pomoću koje, i za koju držeći se, ljudi su mogli da prežive vijekove ropstva. Zato je Kosovski boj jedna od najvažnijih tačaka naše istorije. Naravno, sve ono što je prije toga uradio Sveti Sava bilo je sjeme, zrno, osnov našeg postojanja kao naroda Božijeg. Ali ako je ono bio osnov, ovo drugo bilo je potvrda naše vjere u Jevanđelje. To je bila potvrda našeg opredjeljenja za slobodu i izraz naše hrabrosti, jer "od ove ljubavi nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje" (Jn. 15,13).

Mi sada, naravno, možemo govoriti i istaći i to da je Imperija sa kojom smo se borili u to vrijeme bila velika svjetska sila, i da je zaista izvanredan i rijedak slučaj da jedan vojnik, (ili vojvoda), pogubi samog cara protivničke vojske. Takođe je rijedak i divljenja dostojan primjer da jedan knez, poput našeg Svetog i Velikog Lazara, bude pogubljen u jeku bitke, boreći se i bodreći svoju vojsku, što je izvanredan epski primjer. No ovdje se treba čuvati tendencije koja je često proizvod epskog pristupa stvarima, a koja se ogleda u tome da hrabrost počnemo shvatati kao poniženje drugoga, kao osvetu i mržnju, u krajnjem slučaju to je onda kukavičluk koji se često prikriva jarkim, jakim i lijepim velom hrabrosti.

To je skretanje epike u pogrešnom smjeru. To je daleko od prave hrabrosti koja je uvijek zakvašena, orošena, osoljena ljubavlju. Hrabrost bez ljubavi može biti jako surova i sirova, a prava hrabrost je, eto, upravo to što nam ostaje kao amanet poslije Kosovskog boja. I danas, šest - sedam vijekova poslije njega, mi taj događaj i njegovo dejstvo na naše živote osjećamo mnogo snažnije i jače od nekog događaja koji nam se dogodio juče. Dakle, hrabrost i ljubav su zaista dvije pokretačke sile kojima treba hoditi kroz život. Samo hrabar čovjek može biti otvoren za dar ljubavi, a onda i za svaki drugi dar. A kukavica je čovjek zatvoren u svoju ljušturu, koji biva lišen svakoga dara. Nije najsudbonosnije pitanje da li smo mi tamo bili nevini, da li smo bili u pravu, već je najvažnije to da smo imali ljubavi i hrabrosti, i to je ono što nas čini epskim narodom koji ima svoj, ako hoćete mit, svoj "Kosovski zavjet" koji se ni po čemu ne suprotstavlja Hristovom Novom Zavjetu.

Kosovski junaci su hrabro, bez oklijevanja pošli u boj, ali su sa ljubavlju ostavili svoje majke, sestre, supruge i djecu kao što su ih i ovi njihovi najdraži s ljubavlju ispratili i hrabro prihvatili sve poslije Kosovskog boja. I ovdje se nekako najjasnije spajaju i prepliću Hrabrost i Ljubav. Junaci su hrabro zakoračili ka Nebu i tamo ih u slavi Hrista sa ljubavlju očekivali u Radosti Vaskrsenja dok su npr. njihove despotice, kćeri i gospođe već na zemlji osjetile ovo jedinstvo predajući se usrdno Bogu bilo mučeništvom i poniženjima. A kakvi su bili taj naš Sv. Lazar Kosovski i njegova supruga Milica carica i u monaštvu Sv. Evgenija najbolje je svjedočanstvo plod njihove utrobe Sveti Despot Stefan Visoki najhrabriji vitez svoga vremena koji je napisao "Slovo Ljubve" gdje kaže:

Oštro nekako i bistrotečno

ljubavi je delo,

vrlinu svaku prevazilazi.

(...)

E da bi se sastavili opet,

i videli se opet,

ljubavlju opet sjedinili se,

u samom Hristu Bogu našem,

Kome slava sa Ocem i sa Svetim Duhom

u beskrajne vekove,

Amin.

 

To mučeništvo zakvašeno hrabrošću i ljubavlju u sebi nosi snagu koja jednostavno budi srca i razgara slobodu u grudima, oslobađa čovjeka i on postaje čovjek lavovskog srca a ne miš koji se skriva u kakvu bilo rupu ovoga svijeta. Tu hrabrost podrazumijeva žrtvu, a žrtva trpljenje, a trpljenje nadu, a nada vjeru, a vjera, nada i trpljenje - to i jeste osnov ljubavi. Zato je Hrišćanstvo vjera hrabrih koji vole sve a ne mrze nikoga.   

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica