Moji su drugovi biseri rasuti

  Moji su drugovi biseri rasuti
Mirjana Kusmuk
28.01.2016 23:57

Tinejdžer Mahir Rakovac ubio se, jer je bio žrtva vršnjačkog nasilja u "elitnoj" međunarodnoj školi u Sarajevu u koju ne ulaze oni čiji roditelji nemaju brdo para koje su garancija da će školu završiti sa najboljim uspjehom. Oni koji na nastavu dolaze obijesni u obijesnim limuzinama i markiranim krpicama. Izopačena kvazielita.

Osnivač lista "Dnevni avaz", političar i bivši ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić je uhapšen. S obzirom na težinu i snagu koju čovjek ima, mogla bi ovo biti i vijest godine samo da se ne čeka dan i sat kada će biti pušten, a pravosudni proces, po uzoru na slične prethodne, doživjeti fijasko. Jer, ko uopšte poslije propalih optužnica protiv nekoliko članova Predsjedništva, cirkusa sa hapšenjem predsjednika Federacije, koje se svelo na nelegalan pištolj, pozamašnih odšteta nakon toga... može vjerovati u pravnu državu? Ma kako želio.

Naravno da nije zamjenik američkog ambasadora Nikolas Hil otkrio toplu vodu kada je u oproštajnom blogu napisao da u "Tužilaštvu BiH radi previše slijepih sljedbenika SDA" i da je "glavni tužilac pod ozbiljnim uticajem bošnjačkih političkih snaga", ali neka je rekao ono što i vrapci znaju, pa makar i na odlasku.

Baš ova dva događaja sačekala su da se vratim sa kratkog odmora i potvrde da možeš da odeš koliko hoćeš i gdje hoćeš i da će te sve isto sačekati kao da nigdje nikada odavde nisi ni mrdnuo. Bez obzira na to putovanja su, ipak, najvredniji isječci života. Putovanja su spoznaje i iskustva, novi vidici, drugačiji od knjige i filma, jer su stvarni i iskustveni. Naravno, veoma su važna u očuvanju stabilnosti, slobode pa i zdravog rezona, ali i u rušenju predrasuda.

Kako u svakom zlu ima neko dobro (naravno da je riječ o utješnoj floskuli) jedino korisno iz po svijetu "rasutog" predratnog Sarajeva je u tome što imaš gdje i kod koga da odeš, a da ti se obraduje, u ime starih vremena ili kao jedinom autohtonom "zvuku zavičaja", svejedno. Kako god, ali "tamo daleko", preko okeana, mnogo više je duše i dobre stare zajebancije koja je, sve su prilike, sa njima zajedno odavde otišla, zauvijek.

 

Amerika je zemlja velika

 

Ako čovjek i magarac znaju, a znaju, više od samog čovjeka, šta tek čovjek može da nauči od zemlje kolika je i kakva je Amerika? Posebno mi odrasli na zabludi da je naša zemlja, ona prije, a i ova sada, najljepša i da ima neviđene prirodne ljepote. Da je to jedina zabluda, jedina predrasuda koju imamo bilo bi još i dobro. Ali nije.

Zato odmah da vas razuvjerim, Amerikanci nisu glupi, jer da su glupi, nikada ne bi mogli da naprave tako veliku, uređenu i razvijenu zemlju. Doduše ne znaju sve o svemu, kao što mi znamo, ali znaju ono što im treba i to znaju odlično.

Nisu ni lijeni. Jer da su lijeni nikada ne bi uspjeli da naprave toliko bogatu zemlju i ostvare tako visok standard života. Doduše, ne rade koliko mi, ali su u poslu mnogo produktivniji. Mogu da rade i od kuće, što često čine, a svaki prekovremeni sat plaća im se tri puta više.

Amerikanci nisu ni neprijatni, ni uobraženi, ni arogantni, naprotiv, vrlo su srdačni, susretljivi, otvoreni i spremni da pomognu. Tamo će vas prodavačica pozdraviti pitanjem: Da li ste danas dobro? Slučajni prolaznik neće se libiti da vam kaže nešto lijepo, ako ništa, da pohvali vaš izbor cipela tog dana. I da vam se nasmije.

Tačno je da je zdravstveno osiguranje u Americi skupo, ali je tačno i to da vas nikada neće ostaviti da umrete na ulici i da vam ne pruže vrhunsku ljekarsku pomoć. Kasnije će se već pronaći bogati donator koji će to platiti. Jer bogati ljudi, sportisti, džet-seteri u Americi jako mnogo novca doniraju za liječenja, za stipendiranje ili podršku umjetnosti, čime dobijaju olakšice prilikom plaćanja poreza. Tako se spaja ugodno s korisnim, na korist cijele zajednice.

Amerikanci poštuju i sebe i vas, i svoj i još više vaš dolar. Zato kada vam slučajni prolaznik na ulici zatraži cigaretu, za nju će vam platiti barem 20 centi, jer ne želi ništa što je vaše besplatno.

Nikada neće morati da kontrolišete račun u prodavnici i brojite kusur, jer će prodavačica, ako joj i pet centi bude višak u blagajni, iste večeri dobiti otkaz.

Da li u Americi može da se desi vršnjačko nasilje? Naravno da može. Ali ako to uradiš jednom, ispisao si vlastitu sudbinu zauvijek.

Prve dvije riječi koje uče djeca su thank you (hvala) i please (molim te). Te riječi apsolutno su krucijalne u vaspitavanju, ali i kasnijem ophođenju. U školama su strogi kodeksi i oblačenja i ponašanja. Zato su učenici u komunikaciji mnogo direktniji i slobodniji prema profesorima nego jedni prema drugima. Jako paze da ne povrijede druga nekom pogrešnom riječju. A svaka greška prati te kroz cijeli život. Jer, svaki čovjek u Americi ima tri dosijea: kriminalni, finansijski i poslovni. Školska tuča ulazi u kriminalni dosije i mnogo godina kasnije biće sasvim dovoljan razlog da ne možeš da se zaposliš ili da dobiješ kredit. Sve je stvar ličnog izbora, jer svako popunjava vlastiti CV.

Amerikanci se, za razliku od nas, nikada ne zapošljavaju za cijeli život. Veoma lako i fleksibilno mijenjaju i poslove i poslodavce. Toj autonomiji, samostalnosti, slobodi uče ih od prvih školskih dana. Još najniži razredi osnovne škole svake školske godine mijenjaju kompletan sastav razreda, a djeca u srednjim školama rijetko se sretnu u istoj učionici u istom sastavu na dva različita časa. Određene časove istovremeno pohađaju ona djeca koja su približno istog stepena znanja u tom predmetu. Najviše 12 prisustvuje času kod jednog profesora, koji im je na raspolaganju u svom kabinetu u kojem drži i časove tokom cijelog školskog dana.

Opšte gimnazije su tamo najlošije škole, jer svi vrlo rano žele i idu u škole koje će im dati izbor predmeta koje žele da uče i predznanje potrebno za profesiju kojom će se baviti.

Najveći stres u životu, ako ne svakog prosječnog Amerikanca, onda svakako u životima naših doseljenika, upravo zbog toga je izbor prave škole za dijete. Kako doći do najbolje i najjeftinije varijante dobrog obrazovanja. Jer, jedino i najvažnije pravilo je koliko znaš, toliko ćeš i imati.

Probni rad u svakoj kompaniji traje tri mjeseca. Zato možeš da "kupiš" diplomu kakvu hoćeš, može tata da ti bude Barak Obama lično, mogu i da te prime zato što nekoga znaš, ali ako za ta tri mjeseca ne pokažeš da znaš da radiš, badava. Ako znaš znanje, ako si vrijedan, onda bez brige. Veoma brzo napreduješ i stalno te "guraju" gore.

A šef, on može da te ne voli koliko hoće, ali kada piše preporuku, možeš biti siguran da će je napisati pošteno, bez ijedne emocije.

Amerikanci njeguju porodične vrijednosti i iako djeca odmah poslije završetka studija odlaze da se osamostale i grade svoju egzistenciju, oni se redovno sastaju i veoma su vezani.

Oni su i puristi, pa su mala djeca na plažama, bar dolje na jugu zemlje, obučena u kupaće kostime, kao i njihovi roditelji, a postoji realna mogućnost da imate ozbiljan problem ako dijete skinete gologuzo ili odlučite da ga presvučete na plaži.

A politika? Prosječnog Amerikanca (što su već i naši ljudi koji su tamo stigli u proteklih dvadesetak godina), politika uopšte ne zanima. Jedine vijesti koje prate su one koje se tiču vremena i stanja na putevima. Jer, Amerikanci su praktični i svoji, njih zanima šta treba da obuku, ima li tornada i koliko im treba da stignu do posla. Oni se bave sobom, svojim životima, poslovima, osiguranjima, školovanjem djece...

O politici se ne priča ni na poslu, ni u kafani, jer se to smatra nepristojnim, svako ima pravo na lično političko opredjeljenje i polemika o tome se ne otvara.

Tačno je jedino da Amerikanci uglavnom i automobile i stanove kupuju na kredit, uostalom kao i mi.

Jako su pažljivi u saobraćaju i apsolutno poštuju ograničenja brzine i prvenstvo prolaza. Tome djecu uče od vrtića. Svaki saobraćajni prekršaj ili vožnja pod dejstvom alkohola ulazi u kriminalni dosije. A kada se u njega upiše, opet postoji realna šansa da ne nađete posao ili ne dobijete kredit i mnogo, mnogo godina kasnije. Posljedice trenutne nepromišljenosti i kršenja zakona su dugoročne i nikada ne znate kada i kako će vam zagorčati život.

Prosto je nemoguće da u Americi podmitiš recimo ljekara ili inspektora. Nemoguće je, jer funkcioniše sistem stroge kontrole i nikada ne znaš kada će ti "prerušeni" agent ponuditi mito. Ako ga uzmeš, nikada više nećeš biti ljekar, ni inspektor. Istog časa ostaješ bez licence. Naći bilo kakav posao poslije toga malo je reći da je nemoguća misija.

Amerikanci su veoma praktični i sve rade da olakšaju funkcionisanje pojedinca. Zato, recimo, nema ženskog toaleta u kojem na vratima nije ona kvačica da okačite tašnu. Uzalud ćete ga tražiti.

Veoma su i sistematični i oprezni. Djeca u školama redovno imaju edukacije kako da se ponašaju recimo u slučaju tornada. Iako je Banjaluka pretrpjela razorni zemljotres i spada u grupu rizičnih trusnih područja, nikad nisam čula da je u nekoj školi ovdje nekada bila edukacija kako da se ponašaju u slučaju da opet zatrese. Mi se uzdamo u Boga i dobru sreću, a vježbe ponašanja u slučaju opasnosti smiješne su i glupe.

 

Iš, tuđa!

 

Najveći broj naših ljudi, posebno onih iz Sarajeva, u SAD je stigao 1998. godine. Iako ih je možda prvih godina i mučila nostalgija, nije im mnogo trebalo da se uklope u sistem, jer u sistem koji funkcioniše najlakše se uklopiti. A kada se već pokreneš iz svog grada, isto ti je i u Zvorniku i u Australiji. Svuda si stranac. Zato valjda moja drugarica na pitanje da li bi se vratila odgovara: "Ne, nikada. Ne zato što ne bih možda željela, nego zato što znam da se ne bih snašla. Navikla sam na rad i na zakon".

U tom uklapanju bilo je i suza, ali i smijeha. Jedna od istinitih priča kaže: Mićo sa Grmeča u Ameriku je stigao sa starom majkom. I sve običaje i navike je sa sobom ponio. Pekao je redovno rakiju, preko interneta naručivao cigarete "filter 57", ali i sušio meso za koje je i sušnicu napravio. Mićo je živio blizu močvare, a u kanal ispred kuće stalno je bacao rakijski talog. Aligatori su jednog jutra svratili do kanala, dobro se napili i krenuli put kuće, izazvani mirisom suvoga mesa. Kada ih je opazila Mićina majka dograbila je oklagiju, otvorila vrata i dobro se izdrečila na pijanu aligatorsku družinu: "Iš, tuđa"! Iznenađeni aligatori su se povukli na početne položaje. "Oni meni da se keze", pričala je poslije baba Grmečlijka. Aligator, medvjed ili kokoška, njoj je ionako svejedno.

Neka i ovih nekoliko malih opažanja bude dovoljan razlog da, kada god možete i ne možete, otputujete negdje. Jer, što ono rekli: putovanje je jedini trošak koji te čini bogatijim. Sve drugo će svakako izaći iz mode.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica