Mašina za blaćenje i sloboda govora

Mašina za blaćenje i sloboda govora
Mirjana Kusmuk
07.02.2015 08:08

Ovih dana u Italiji je promovisana nova knjiga Umberta Eka "Nulti broj". U tom romanu pisanom "tviter jezikom" (kratkih rečenica) Umberto Eko kroz priču o jednoj izmišljenoj redakciji piše u stvari o tome kako su novine postale "mašina za blaćenje" čiji je cilj da oduzme legitimitet protivniku falsifikovanjem činjenica, prikrivanjem i drugim razgrađenim tehnikama insinuacija.

Eko govori o granicama novinarske informacije, o igri falsifikovanja činjenica i prikrivanja, ucjenama uglednih ličnosti iz finansijskih i političkih krugova, prikupljanjem i "pakovanjem" pikantnih informacija o njima kako bi se one prisilile da rade po diktatu skrivenih centara moći.

- Ranije, ako predsjednik nije bio politički poželjan događalo se da ga ubiju. Kasnije, vidjelo se da se on može uništiti iznoseći na vidjelo prisluškivane razgovore ili pišući o tome s kim je bio u krevetu. Sva naša politika je na tom nivou. Naredba je: treba uništiti, razvlastiti, popljuvati. A štampa je predvodnik toga - rekao je na promociji svog romana Umberto Eko, govoreći o aferi "Votergejt" i ljubavnoj vezi Džona Kenedija i Merilin Monro.

U novom romanu on precizno razotkriva sve tehnike "mašine za blaćenje", čiji je cilj da sakriju istinito, potkrijepe lažno i obmanu čitaoca.

Iako umnogome sličan našoj stvarnosti, u kojoj je takođe izbrisana razlika između tabloida i "ozbiljnih" medija, razlike, ipak, postoje. Svaka javna ili politička ličnost koja se nađe na putu ostvarenja nečijih političkih ili finansijskih interesa kod nas je prošla sličan tretman. Ali je scenario u nekim slučajevima bio drugačiji.

Dok Umberto Eko govori o tome kako su nekada "nepoželjne" ubijali, a danas ih uništavaju tehnikama medijskog blaćenja, kod nas je medijsko blaćenje ponekad samo predigra fizičkoj eliminaciji. Ovaj metod primijenjen je u slučaju premijera Srbije Zorana Đinđića.

U prilog tezi da su sve slučajnosti namjerne ide i činjenica da je upravo ovih dana na 13. godišnjicu izbora Đinđićeve vlade (25. januara) u Italiji promovisan roman "Nulti broj".

Slučaj "Đinđić" primjer je na kom su isprobane sve metode medijskog blaćenja i "mljevenja" živog čovjeka u mašini laži, kompromitacije, u jednoj strašnoj medijskoj hajci.

Godinama prije ubistva mediji su pisali kako je bio švercer cigareta, kriminalac, član kriminalnih klanova i ovih i onih, izdajnik i strani plaćenik, pa čak i okultista... Svašta su pisali, ali veoma rijetko ili nikako da je bio doktor filozofije, obrazovan i pristojan dečko koji je u politiku ušao sa vizijom za koju je vjerovao da njegovu zemlju može da povede u budućnost. Na kraju su mu ispalili metak u srce čime se ostvarila latinska "Coruptio optima pessima est" u prevodu: "Upropastiti najbolje znači uraditi najgore". I sat je počeo da se vraća unazad.

Diskreditacija i glorifikacija

Sjećam se kako je mjesecima uoči petooktobarskih promjena marširao pored kordona policije i na tom putu pratili su ga i novinari. Naš direktor, pamtim, govorio je: "Idete svaku noć. To je budući srpski premijer i novi ministri". Slabo ko mu je tada vjerovao.

Svoj novinarski kapital stalnih "šetača", kasnije, kada je Zoran Đinđić izabran za premijera, smo i "unovčili". Imali smo privilegiju da smo mogli da ga pozovemo kad god smo željeli i u svako doba u koje smo morali i da nam se javi i odgovori na svako pitanje. Ni mnogo, ni malo, ali novinarima dovoljno.

Posljednji put razgovarali smo na Novogodišnjem prijemu u Vladi Srbije, dva mjeseca prije ubistva, u januaru 2003. godine.

- Mnogo sam posla imao do sada i nisam imao vremena da se bavim Republikom Srpskom. Ali sada sam malo rasterećeniji pa će biti drugačije. Mislim da Srbija treba da kupi "Telekom Srpske", Naftnu industriju i da jednu zgradu Studentskog doma Penezić ustupimo studentima iz Republike Srpske koji će moći u njoj živeti besplatno. Sve to ću već da pokrenem u ovoj godini - ispričao nam je te noći.

Ali u željama ga je smrt pretekla. Jedina ona sa kupovinom "Telekoma Srpske" posmrtno mu je ispunjena. Da li su za nju znali oni koji su to realizovali manje je važno. Važno je nešto drugo, nešto što bi moglo da se zove "iskupljenje u čitulji".

Suštinski defekt otkriven je u primjeni stare latinske mudrosti: "O mrtvima sve najbolje", koja je ovdje stvar pristojnosti i lijepog vaspitanja. Moja majka sa istom se nikada nije složila, a to neslaganje formulisala je jednostavnom rečenicom: "Pazi ti mene dok sam živa, a kad umrem nije me briga".

Realizacija ciljeva, koje je Đinđić iznio u svom jasnom ekspozeu bez fraza i bajki, ali i tih nekoliko ideja sa posljednjeg Novogodišnjeg prijema, zaustavljeni su njegovim ubistvom 12. marta 2003. godine. Nakon što su mu pucali u srce, od najomraženijeg postao je najomiljeniji srpski političar. Sa najmanjim rejtingom popularnosti dok je bio živ, mrtav je dobio najveći rejting.

Prolazeći kroz sva blaćenja, povrijeđen i nemoćan, Zoran Đinđić kao da je živio antičku tragediju. Jedan njegov saradnik iz tog vremena opisuje cijelu atmosferu ovako: "Užasna šah-mat pozicija, gde svaki korak dalje vodi ka neumitnom kraju".

Istina je da u vrijeme diskreditacije Zorana Đinđića nije bilo društvenih mreža, a ni aktivnih stranačkih botova na njima, pa je barem bio pošteđen te vrste linča, laži, vrijeđanja...

ZJRM

Ovih dana jedan zakon u Republici Srpskoj - zakon o javnom redu i miru izazvao je pravu buru u javnosti, uz ocjene da ograničava slobodu na društvenim mrežama, koje zakon tretira kao javni prostor. Predloženi zakon ocijenjen je kao zakon protiv slobode govora i sprečavanja slobode govora na društvenim mrežama koje nema uporište u evropskom pravu.

Da li je predlagač vodio računa o tome da odredbe zakona uskladi sa evropskom praksom u ovoj oblasti, a ako nije zbog čega nije, pitanje je na koje se čeka odgovor. Prema do sada iznesenim argumentima, istu problematiku na sličan način tretira zakonodavstvo Hrvatske.

Ali ono što je odavno i neophodno i potrebno jeste iznaći način da se spriječi i sankcioniše jezik mržnje, kleveta, opravdavanje zločina, pozivanje na zločin, prijetnje, zloupotreba identiteta... na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, a da se istovremeno sačuvaju demokratski principi, pravo na drugo i drugačije mišljenje, sloboda javne riječi i govora.

Neophodnost uređenja u toj oblasti kod nas pokazala se posljednji put poslije terorističkog napada na redakciju "Šarli ebdo" u Parizu kada su sarajevske portale preplavili komentari prepuni jezika mržnje i opravdanja tog zločina, pa i pozivanja na zločin.

Nerijetko u tom "prljavom poslu" koriste se i ukradeni identiteti sa čim imam i lično iskustvo koje slikovito pokazuje na koji način sistem i država štite ili žele da zaštite "žrtvu".

Redovno mjesecima, pa i godinama, ispod tekstova jednog sarajevskog lista, pojavljuje se moje ime u komentarima čitalaca, dakle ukradeni identitet. Iako sam uspjela da dođem do IP adrese sa koje se uvijek isti komentator pod mojim lažnim identitetom redovno oglašava i prijavu o tome sa svim podacima dostavila SIPA i MUP-u RS ništa se nije dogodilo.

SIPA je bila utoliko profesionalnija, jer je veoma brzo dostavila odgovor da je predmet proslijedila MUP-u RS budući da nema ovlašćenja da po istom postupa. MUP RS je oćutao, kao što vazda i ćuti, da se ništa ne talasa.

Jedan moj kolega je zbog iste stvari - krađe identiteta i poziva na krivično djelo, ubistvo srpskog člana Predsjedništva BiH, prije nekoliko mjeseci podnio krivičnu prijavu protiv N.N. lica banjalučkom Tužilaštvu. Odgovor do danas nije dobio.

Krajem 2013. godine u Podgorici je održan veliki medijski skup sa kojeg je oko 150 medijskih stručnjaka, uglednih novinara, profesora, istoričara, predstavnika institucija i novinarskih asocijacija sa zapadnog Balkana i EU upozorilo da je atmosfera divlje tranzicije na ovim prostorima ukinula sve etičke standarde, kako u društvu, tako i u medijima, te da sloboda izražavanja često prelazi u slobodu lažnog optuživanja.

I na toj konferenciji kao poseban slučaj sekuritizacije u medijima istaknut je primjer spinovanja i diskreditacije Zorana Đinđića.

Učesnici konferencije su postavili važno pitanje, da li nakon svega toga, a posebno upotrebom novih tehnologija kao što su socijalne mreže i naglom ekspanzijom korišćenja medija i javnih glasila u lične, političke i poslovne svrhe, termin nezavisni medij na zapadnom Balkanu prijeti da potpuno izgubi smisao? I da li je istraživačko novinarstvo u opasnosti da ga zamijeni klevetničko novinarstvo?

Zaključeno je i to da se u proteklih nekoliko godina sa pojavom društvenih mreža, posebno "Fejsbuka", "Tvitera", blogova, komentara na portalima, situacija u javnom prostoru otela kontroli, a pravo javnosti dobili su sadržaji za koje ne postoji ni odgovornost, ni sankcije. Internet nije promijenio samo novinarsku formu, nego i suštinu postojanja same profesije. Posebno jer se iza govora mržnje, uvreda i laži na netu uglavnom kriju anonimne ličnosti čije žrtve su stvarne osobe. Sa ovim zaključkom složili su se najugledniji novinari regiona, ali i predstavnici EU.

Umberto Eko u svom novom romanu nije se bavio tom internet "mašinom za blaćenje" u kojoj su naručioci još skrivenijih od onih koji diriguju kompromitacijom u medijima, a nerijetko im je motiv i lična osveta zbog neostvarenja neke ambicije kroz davanje oduška vlastitom primitivizmu.

Da li je demokratija i sloboda govora recimo to kada jedan vrlo aktivni tviteraš medijima i novinarima za koje smatra da se nisu dovoljno uključili u polemiku o novom ZJRM zaprijeti spaljivanjem? Nije, ali će većina zagovornika slobode prećutati ili se napraviti da je nije pročitala. To su te dosljednosti i principi na lajni.

Da li je sloboda govora to kada učenici osnovnih škola na "Fejsbuku" dogovaraju kolektivne tuče?

Da li je sloboda govora kada anonimni lik na "Tviteru" prijeti nekom stvarnom novinaru?

Iako postoje dijelovi predloženog ZJRM koje treba korigovati, njegov član koji se odnosi na pornografiju više je nego potreban, posebno zbog naglog porasta stranačkih pornografskih blogera, a i sve prljavijeg rata stranačkih botova u kojem ne manjka ni pornografije.

Koliko su botovi (stranačka vojska anonimusa zadužena za prljave akcije na netu) plaćeni je tajna, ali je recimo nedavno otkriveno da proizvođači i marketinške kompanije u Srbiji za reklamiranje određenog proizvoda plaćaju 100 evra po naručenom tvitu ili statusu na "Fejsbuku".

Ovo je dokaz da društvene mreže umiju biti i isplative i donijeti zaradu. Ali sve zavisi od toga na koji način se upotrebljavaju njihove mogućnosti brzog prenošenja informacije. Mnogi će se složiti da bi i sveti Pavle da je imao "Fejsbuk" i "Tviter" na njima napisao Poslanicu Korinćanima.

U svakom slučaju, nije problem u upotrebi, nego o zloupotrebi i na koji način iznaći mehanizme zaštite ljudskih prava (svakog pojedinca) zarad razvoja demokratskog društva i zaštite ljudskih prava (svakog konzumenta). Odgovor na to važno pitanje morali bi u međusobnom dijalogu da daju i struka i politika.

Jer odgovornost za javno iznesenu riječ, uvredu, klevetu, prijetnju, mora da postoji. Ako toga nema - demokratiju zamjenjuje anarhija. Ako je pravo na vlastito mišljenje (bez prijetnji i kleveta) sankcionisano zakonom - onda je to represija.

Rješenje je, kao i uvijek, negdje na pola puta.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica