Mali glasnik

Mali glasnik
Veselin Gatalo
11.01.2014 20:08

Negdje, tamo, u Siriji, tamo daleko gdje je i hrišćanstvo i islam bilo prije nego je stiglo do nas, Zapad je započeo krvavi igrokaz čiji tok više ne može kontrolisati.

Pošten domaćin prepoznaje scenario i strane igrače u igri, jer je to već na svojoj televiziji vidio i na leđima osjetio. Osjetila su mu i čeljad, preko mršavih obroka i kroz bolesti koje je dobio zajedno sa osiromašenim uranijumom američke vojske, materijom koja čini da njihova djeca doživljavaju promjene i nose u sebi bolesti od koje bi i kamen, a ne živ čovjek, žestoko opsovao pa se tiho ugrizao za jezik i zamolio Boga za oproštenje. Strašne scene izmasakriranih i pregaženih, raznesenih i polomljenih, kao da su odrvenila srca i od njih napravila suhu drenovinu suvlju za tri kapi koje epski junak iscijediti iz nje može. Djeca, žene, ljudi, bivaju ubijeni kad do njih dođu suniti, zato što su hrišćani, Jevreji ili šiiti. Djeca, žene, ljudi, bivaju ubijeni jer su na njih nagrnuli šiiti, zato što su suniti. Bespilotne letjelice krstare iračkim, avganistanskim i malezijskim nebom, ubijaju zato što... Hm... Pa, ne znam baš zašto ubijaju po 100 nevinih i nimalo sumnjivih da bi ubili jednog sumnjivog. Valjda da potroše municiju? Ili zbog iz Njemačke uvezene klice nacizma, onda kad su poveli njemačke naučnike, osvjedočene naciste i zaposlili ih u institutima Amerike. Hiljade ljudi, nije to malo, ljudi koji nisu trpjeli posljedice zbog svojih eksperimenata na ljudima, o ubiti što više ljudi sa minimumom gasa, ljudi koji su se uporno trudili saznati kako što gore nauditi tuđim narodima, ženama i djeci, ljudi koji su bili udarna snaga Adolfa Hitlera. Do tada je Amerika znala samo za rasizam. Sada zna i za razvijen i epski snažan nacizam, protiv koga se, za razliku od rasizma, više i ne nastoji boriti. Zapravo, ne nastoji više ni sakriti da se ne bori protiv nacizma.

Sve ću vas reći Bogu

Nekad se čovjeku srce stisne više nego obično. Kad pomisli da mu je srce odrvenilo do te mjere da u njemu više ni kapi vode za suze nema, nešto ga obori, zario bi glavu u šake i zaplakao da ga grlo nosi, kao kakva crnogorska narikača, ona koju plate da vrišti dok ne ogladni i ne ožedni. Ima stvari koje dirnu i nečovjeka, a kako čovjeka ne bi. Kao kad ona časna starina kojoj koljač nudi život kaže: "Sine, samo ti radi svoj posao"... Ili kao kad... Kao kad na internetu vidite sliku malog trogodišnjeg dječaka koji zna da će umrijeti dok ga slikaju. Mali sirijski dječak koji možda još ne zna je li šiit, sunit, hrišćanin ili Jevrej, sav izubijan, pun unutrašnjih povreda, kroz plač je nešto rekao doktorima, rekao je svima nama, i vama, i cijelom svijetu. Rekao je svima odraslima, i nama koji čitamo novine i gledamo taj đavlji internet. Malo prije smrti, mali dječak, sav u ranama i suzama, rekao je: "Sve ću vas reći Bogu..."

Da sam bio, bar da slažem...

Da sam bio tu, slagao bih dečku da ćemo se popraviti. Da nećemo više dozvoliti da Englezi, Nijemci i Amerikanci upriličuju ratne igrokaze u kojima ubijaju djecu, žene i muškarce. Kao onda kada je Alija Izetbegović pristao da mu pobiju 5000 sanarodnika za NATO udare na Srbe. Kao onda kad su bombe padale po glavi stanovnika na osnovu falsifikovanih podataka, onih da Sadam Husein ima hemijsko oružje i da su Srbi pobili 300 hiljada Bosanaca. U svemu tome mi jedno nije jasno. Kako to da niko u Libiji ne kaže šta mu se desilo, ne zapita se zašto je učestvovao u igrokazu i u njemu izgubio i slobodu, i dostojanstvo, i hljeb nasušni. U Iraku barem gađaju zlotvora papučom. Na svu sreću, čovjek u životu nauči ponešto, razvije vještine, jezičke, retoričke, vještine prepoznavanja zla. Iako nisam neki Srbin ni domaćin, prepoznajem učesnike u budućim antisrpskim igrokazima, raspoznajem ih kao što lav po mirisu raspoznaje uljeza. Dželati dostojanstva, pišači po našoj prošlosti, kopači rana, falsifikatori istorije, pljuvači na heroje, kupci diploma. Obično nemaju smisla za humor i vole u javnosti zavirivati pod suknje, onako neiživljeni i "oplemenjeni" zapadnim vrijednostima. Oplemenjeni do te mjere da misle ne samo da su duhoviti i pametni, već sebe, Bože mi oprosti, proglase svecima. Kao kad onaj Vučić iz Srbije proglasi sebe velikomučenikom, nekim poput Svetog Save. Ali, srećom, ima Bog svoje ljude među nama. Ima sad i jednog malog dječaka koji će, po mom mišljenju, odmah, zbog svoje vjere i svog mučeništva, postati mali anđeo koji će letjeti iznad bespilotnih letjelica i ispod svojih malih krila upisivati imena ćoravih žgoljavaca koji bombama, iza ekrana kompjutera, ubijaju ljude, žene i malu djecu.

Ljudi i šrafovi

Ima Bog, u svojoj providnosti, i svoje ljude među nama. Nisam ni blizu jednom od njih, iako ih često viđam, uživo i na TV, čitam i slušam o njima. Jednog sam vidio na TV-u, sjekao je drvo za badnjak, u šumi, sa svojom djecom. Vidim nedjeljom tihog starca u uglu crkve, onog kojeg malo ko poznaje. Ili skromnu ženu u pohabanom predratnom kaputu, koja svake nedjelje u sebi blagosilja svako dijete koje vidi. Ima i u tom Londonu dobrih ljudi. I u Njujorku, ništa manje nego u mom Mostaru. Meni je jedan, u Mostaru, vratio novčanik pun para i dokumenata, ni ime nije ostavio kad ga je odnio u policiju, da ga barem počastim. Nije to božjim ljudima važno, važnije im je da svako dobije što je izgubio. Postoji i jedna priča o tome, priča koju sam čuo prije nego sam je mogao razumjeti. Priča o čovjeku koji kupi zlatne niti iz srca dobrih ljudi, predaje ih suncu i tako učini da ovaj naš svijet živi još jedan dan. Bog zasad samo upozorava. Zimom, poplavama, nuklearnim katastrofama, ledom koji okiva Englesku i Ameriku. Ne razumiju ljudi, toliko su se odljudili. Progovorio je kroz malog umirućeg dječaka, poslao je poruku i meni i svima, preko interneta, najmasovnijeg i najmoćnijeg današnjeg sredstva komunikacije. Džaba, oni koji trebaju, opet razumjet neće. Ali, kažem opet, i u tom Londonu postoje dobri, božji ljudi. Da nije tako, Bog ne bi poslao snijeg i led, uzeo bi onaj šraf iz vrha globusa i zabio ga u Englesku, i to usred Londona, da tamo, od sad pa nadalje i ubuduće, bude Sjeverni pol, okovan ledom mrzlim i jalovim poput duše ratnog profitera, poput srca žgoljavca koji kompjuterom ubija ljude, žene i djecu. Hm, iskren da budem, čini mi se da se taj šraf polako pomiče prema izvjesnim geografskim širinama.

Kad piše, čovjek nije sam  

Možda i nije tako, ali mi se sada, dok ovo pišem, čini kao da duh malog pravednika umrlog u vjeri sjedi pored mog kompjutera dok ja, grešni i grijehu skloni rab božji Veselin, ovo pišem. Više ne znam da li to mali ventilator hladi kompjuter ili čujem lepet krila malog anđela koji govori: "Sve ću vas reći Bogu..." Sjedi i gleda šta ću ja, rab božji Veselin, sklon tome da sudim i osuđujem, napisati. Bog da mi prosti, ali često gubim vjeru u ljude, češće nego što bih trebao. Vjerujem sve više, da ima đavoljih portparola. Prolaze obuke, razne, na raznim putovanjima na kojima im obećavaju carstvo zemaljsko, kao što to nečastivi, kao po navici, oduvijek čini. Znakovi želje za carstvom zemaljskim, očigledni su. Izdaje ih nestrpljivost, izdaje ih škrgut zuba, iskolačivanje očiju, kao da ih je sotona već stavio na muke paklene. Svako će bezakonje i izdaju počiniti, narod svoj prodati za šaku zlata. Ima svijeta, Bog da nas od takvih sačuva, koji će vlastitu dušu i samo za pare đavolu prodati, da se na ovom svijetu šire i baškare, da ih za života nije briga za dušu besmrtnu već samo brinu za ono što će u drob staviti i na šta će mješinu spustiti. Ima takvih i među sveštenicima, iako su oni, kakvi su god, najjači oslonac čovjeku vjerniku, nekad jedini zid između njih i đavolje šake pune zlata ili papira. Naročito đavo voli ove naše duše hercegovačke. Slatka mu duša hercegovske duše jer su teške nekako na prodaju, s njom u rukama pobjeđuje kao da je dušu monaha kupio. Srećom, duša ljubinjska ili nevesinjska je u prosjeku skuplja od trebinjske, a i među nama Mostarcima sve je teže dušu na prodaju naći.

Iskušenija raba božijago...

Mene, raba božjeg Veselina, vrag iskušava kao malo koga. Ovako mekan i slab u vjeri, vjerujem kad ne trebam a ne vjerujem kad trebam. Izlažu me ljudi, izvuku mi pare, uzmu mi vrijeme, rasture me da se satima poslije moram rekuperavati i sastavljati. Svaki prosjak krene drito prema meni, pa mi đavo zavuče ruku u džep i pruži je daleko od mene. Tako hranim nečiju potrebu da ište, ne od Boga već od bližnjeg. Učim tako božju djecu da stalno ištu. Nekad znam da će onaj kome sam dao, otići po alkohol ili po drogu. Znam da dadnem jer mi je tako lakše, jer se sebi takav više sviđam. A paklenjak se previja od smijeha dok se sa mojom grešnom dušom poigrava. Na humanizam me hvata, najjače oružje đavolovo. Umjesto da nekad osudim i prezrem, sa slobodom koju mi je On dao, kao i svakom čovjeku, ja sebe uhvatim kako i zadnje nesoje pravdam i pokušavam razumjeti. Kao, onaj koji ubija iza kompjutera, ne zna šta čini. Zna, zna, prasac jedan, zna, i treba da gori u paklu kao masan fišek. Znaju i ona trojica u Srbiji šta rade svom narodu i nama u Hercegovini, ne mogu se izvući na probleme u djetinjstvu, nizak rast, šiške, muške sise i probleme u školi. Krivi su, krivi su da krivlji ne mogu biti. Ja ne znam, samo mislim. Sudim pred sobom i pred vama, sudim pred kim mogu, a pred ovim anđelom što sjedi pored kompjutera, ne smijem. Vrti glavom, krila mu se šire kao da će poletjeti. Kao da će otići i sve me reći ravno Bogu...

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica