Male slike Božića

Male slike Božića
Mirjana Kusmuk
10.01.2015 08:08

Ne znam tačno od kada, ali od svih praznika najviše volim Božić. Da li zbog svih tih običaja koji ga prate ili zbog same priče koja ide sa njim nemam pojma, ali baš volim Božić.

Kao i svi drugi rođeni u vrijeme komunizma ni ja nisam rasla sa tim praznikom. Za prvu spoznaju i prva sjećanja o Božićima "kriva" je moja baka Ruža. Dolazila bi kod nas da prezimi i u svoje selo u Potkozarju vraćala se čim "ševa zapjeva". Kod komšija sprat ispod nas bila je slična situacija. I njima je dolazila baka Ruža iz Slavonskog Broda, takođe da prezimi.

Obje Ruže bile su neposlušne kada je u pitanju bila komunistička moda njihove djece i niko tu nije mogao ništa. Prvo bi polovinom decembra negdje zbavile sjeme pšenice, posijale je, a onda se takmičile čija je ljepša. Ona Ružina što treba da izraste do 25. decembra ili ona Ružina što ima fore do 7. januara. Vrhunac takmičenja bio je meteorološke prirode. "Aha, vidi kako im je Božić blag, nema zime, a malo ima snijega. Naš će biti ljući, jer mi smo ljuti", trčala je zorom 25. decembra put prozora naša Ruža da vidi je li mraz okovao parkove.

Ni jedna, ni druga Ruža nisu tih godina bile u prilici da provode praznik po svim nekadašnjim običajima. Nije bilo badnjaka i nije bilo polaznika i nije bilo česnice, a ni pečenice. Ali bila je pšenica i jedna mala svijeća i svečani ručak za koji bi se danima pripremale. Naš jedini i najvažniji gost tog 7. januara bila je baka Ruža sa trećeg sprata.

Tako smo mi djeca saznali da postoji praznik koji se zove Božić i da je na taj praznik rođen Bog. Tako smo saznali da eto postoji Bog, koji je iz nama nepoznatog razloga bio zabranjen.

Moj otac, sin prvoborca i član Saveza komunista, istina, na te "bapske" običaje nije gledao baš blagonaklono, ali kao svaki dobar zet nije mogao da se zamjeri punici. Ćutao je i puštao da ih provede. I nije se krstio kada bi upalila svijeću. Bio joj je posebno privržen i poštovao je, jer je u onom ratu ostala bez tri brata, a muža su joj odveli u Jasenovac. Nikada ga više nije vidjela, a kćerki je, kada je rodila nekoliko mjeseci kasnije, dala ime koje joj je doviknuo prije nego su mu "crnokošuljaši" (tako ih je baka zvala) razvalili vilicu kundakom. Moja majka nikada nije vidjela očevu sliku, a dugo je živjela u nadi da je živ negdje u zarobljeništvu u Njemačkoj i redovno čitala "Arenu" preko koje je možda mogao da joj se javi. Baka i mama djeda su redovno pominjale na Božić, a prije one božićne, baka je na terasi palila svijeću za pokoj njegove duše i brisala suzu stidljivo krajičkom crne marame.

 

Sveti Nikola

Ne znam da li će mojoj kćerki sjećanja na njene Božiće ostati tako duboko sa sjetom usađena u korake kojima bude išla kroz život, ali sada sam sasvim sigurna da je njen omiljeni praznik Sveti Nikola. To je svetac koji donosi darove.

Kao mala ostavljala mu je pismo sa željama na prozoru i ujutro trčala da pokupi darove. Pa ko ne bi volio praznik koji ti ispunjava želje? Mi nismo imali srca da joj kažemo da te darove ne ostavlja Sveti Nikola, to su joj rekle drugarice, Jelena i Isidora. Jedne noći dok je Svetom Nikoli pisala pismo one su joj se smijale i rugale. Plakala je, ali nije im vjerovala. Sa bajkom je raskinula onoga trenutka kada je njen otac u žurbi, trčeći da kupi novu "brec" lutku, zaboravio da joj skine cijenu.

- Mama Sveti Nikola ne postoji. Vi ste ovo kupili. Vidi cijenu - rekla je.

Pokušavala sam da je i dalje držim u zabludi, misleći biće joj ljepše što kasnije odraste i rekla joj da i Sveti Nikola noću uzima poklone iz Robne kuće i da je zaboravio da skine cijenu. Uzalud. Već je odrasla i to jednostavno nije moglo da se spriječi.

Ali kao sva mudra i pametna djeca do danas se nije odrekla darova. Nastavila je da uoči Svetog Nikole uredno piše spisak želja i ostavlja ga u čizmi. Pa ko ima srca neka ne kupi, sve po spisku.

Trebalo mi je da shvatim da je to u stvari suštinska generacijska razlika između nas. Mi smo imali Djeda Mraza i on nam nije ispunjavao želje. Jednostavno, donosio nam je šta je htio. I mi smo se radovali šta god da nam je donio. Mi nismo ni znali da postoji Sveti Nikola, ali zato su nas ubijedili da djecu donose rode. Ovi današnji klinci su mnogo pametniji.

 

Ratni dnevnik

Ne sjećam se uopšte prvog ratnog Božića. Sigurna sam da smo bili zavijani kao što smo bili svake godine skoro od oktobra pa sve do maja. Možda je mojoj cimerki Ljerki (koja danas ima problema jer smo bile cimerke) sestra iz Vojvodine poslala paket, kao što je redovno radila.

Kakva tetka iz Amerike - šta su ti paketi bili za nas. Bilo je u njima i "eurokrema", pravog pravcatog, i pekmeza i čokolade. Svega. Čak i kutija cigareta. A mi novinari okupljeni u Srninom šumskom zbjegu danima, mjesecima prije toga jeli smo smrdljivi ikar iz humanitarne pomoći i posve raskuvano bljutavo tijesto. Doručak, ručak, večera, pa opet ispočetka. Neki su, kasnije sam čula, primjedbovali da smo imali besplatnu hranu. Ako čuje Sveti Nikola, moja želja je da im pošalje besplatan ikar da se najedu do kraja života.

A to što više nismo imali kuću i što smo ne svojom voljom skončali u šumi, to je bilo naš problem. Pa, neka tako i ostane.

Srna je tih godina rata bila smještena u dva pansiona na Palama građena za Olimpijadu. Oba su bila na adresi Ćosin potok. Jedan se zvao "Bel vi", a drugi "Košuta". U "Bel viju" je bila i redakcija i sobe za smještaj. U "Košuti" samo sobe za smještaj novinara izbjeglih iz Sarajeva i njihovih porodica.

Mislim da niko od nas nije znao da smo u srcu istorije, da se baš tada ruši jedna, a gradi druga država. A nismo znali ni da pišemo vijesti. Prve vijesti koje smo pisali glasile su: Srna je ovlaštena da prenese, onda dvije tačke pa onda zalijepiš cijelo saopštenje Predsjedništva ili Glavnog štaba ili Skupštine. Mi nismo imali tradiciju agencijskog novinarstva, jer je Jugoslavija imala jednu agenciju koja se zvala Tanjug, a njeno sjedište bilo je u Beogradu. U Sarajevu je bio samo dopisnik Tanjuga kao što je bio u svim većim gradovima i to je to.

U hodu smo učili pravila agencijskog pisanja pa smo za nekoliko mjeseci uspjeli da to radimo kako treba. Naš prvi direktor, pjesnik Todor Dutina ne samo da je, kako kaže narod, sa livade napravio Srpsku novinsku agenciju tako što je Domu omladine Pale oduzeo jedan jedni faks koji su imali, nego je već u kasnu jesen 1992. godine iz redakcije izbacio sve pisaće mašine i donio računare. Bili smo prvi i jedini u okruženju koji su radili na računarima, a kasnije i na laptopima. Kako u to vrijeme nije bilo interneta, slali smo tekstove sa laptopa nekim TDR-om preko Pošte. Bili smo glavni u korak sa čovječanstvom.

Od samog početka rada imali smo razmjenu vijesti sa Rojtersom i Frans presom, jer Dutina je bio svjetski čovjek i znao je da je važnije da se ono što radimo probije do svijeta, nego da "šiljimo" za unutrašnju upotrebu.

Da li zato što smo bili mladi ili zato što smo bili glupi, ali nismo bili svjesni da se tih godina mijenja mapa države u kojoj smo rođeni. Bez istorijske svijesti mi smo samo sanjali kako će sve to brzo proći, a mi ćemo se vratiti kući. I kako će život da se nastavi baš tamo gdje je stao aprila 1992. godine.

Oni pametniji, kada bi shvatali da se to neće dogoditi, odlazili bi. Rasipali su se od Kanade do Australije preko Beograda. Iza njih je ostao temelj agencijskog novinarstva, ni malo, ni mnogo od jednog malog novinarskog zbjega.

Todor Dutina je kada je napravio Srnu uskoro odlučio da je napusti. Njega nije držalo mjesto. Volio je da stalno gradi ispočetka. Umro je u Trebinju prije nekoliko godina. Sahranjen je u krugu porodice i prijatelja bez državnih počasti. Tako je i najbolje, jer ništa što je u životu radio on nije radio za počasti. Radio je tako, jer nije znao drugačije.

Ne mogu reći da su nam te ratne godine prošle u patnji. Jer, sve se odvijalo kao u nekom polusnu za koji smo vjerovali da će brzo proći. I to nas je držalo.

Ljerka i ja kasnije smo dobile i treću cimerku. Zvala se Nada i došla je iz Kanade, gdje je odrasla, da prevodi vijesti sa srpskog na engleski. Uzela je neplaćeno odsustvo. Opskrbila nas je šminkom, "Miki Maus" duksevima i unijela u naš sumorni planinski sobičak zdrav smijeh. Nikada neću razlučiti da li je u pitanju bio patriotizam ili avanturizam. Svejedno šta god, Nada je za nas bila baš ono što joj ime kaže. Dar sa neba.

Moj prvi zadatak van redakcije bio je u ljeto 1992. godine. To je dan kada sam prvi put osjetila kako smrdi pečeno ljudsko meso. Veliki pokolj bio je kod Vlasenice, a moj kolega fotograf Miloš Govedarica i ja smo "pratili" sahranu. Vojnici su uhvaćeni na spavanju. Pekli su ih na ražnjevima. Sjećam se da sam povraćala do redakcije. Miloš je ćutao i bio potpuno blijed. Ne sjećam se šta sam napisala kada smo došli i kako sam imala snage poslije tako jezivog suočavanja sa smrću, sa zločinom.

Kako je to bilo vrijeme istorije, tako nas je zadesilo i mnogo istorijskih sjednica, a i ličnosti. Mnogo sjednica Skupštine po raznim gradovima. Mnogo svjetskih novinarskih zvijezda, od kojih je najpoznatija bila Kristijan Amanpur. Sjećam se kada je došao Karter više od 200 novinarskih ekipa pratilo je tu posjetu. Sa Kristijan je stigao njen glavni producent iz Atlante. Imao je kožne crvene rukavice iste kao moje starke. Mnogo sam mrzila te patike, ali nisam imala ništa drugo da obujem. Stalno sam mislila da će me pogoditi snajper sa Mojmila zato što te patike tako strašno privlače pažnju svojom bojom.

Skupštinu u Sanskom Mostu pratili smo sa pristojne udaljenosti zatvoreni u pošti udaljenoj koju stotinu metara od hotela "Sanus" gdje se održavala sjednica. Ipak smo provalili sukob vojnog i političkog rukovodstva. Ali neka to ostane mala novinarska tajna.

Onda je došao "pad" 12 opština na zapadu RS, sukob Biljana - Radovan i još mnogo, mnogo toga stalo je u 23 godine.

 

Dan Republike

Srna, bila je to skraćenica za novinsku agenciju, mada su u to vrijeme ljudi sve medije u RS zvali Srna, i Srpsku TV i radio. Čuli su da je javila Srna i onda je Srna bila ono što se vidi i što se čuje. Malo ko je znao da postoje bezimeni novinari, inicijali ispod vijesti.

Prije nekoliko godina iz meni posve nepoznatih razloga Srpska novinska agencija je promijenila naziv u Novinska agencija RS. Skraćenica Srna je ostala do danas, mada je red da se i to promijeni, budući da je sa promjenom imena došlo do promjene i skraćenice, pa je Srna sada NARS.

Ova priča samo je jedno od mnogih svjedočenja o nastanku i istoriji RS iz posve ličnog ugla. Valjda zato što su praznici nekako uvijek vrijeme za osvrtanja i svođenja računa.

Danas je Dan Republike/ i stari je popio malo/ na televiziji Lepa Brena/ i stari se sjeća ratnih vremena/ Danas je Dan, Dan Republike/ i stara kaže Dragane šuti/ skrati jezik mogu te čuti... ... sluša istu pjesmu ona koja je dobila isto ono ime zakovano na usnama pradjeda dok su ga u ime države vodili "niza stranu".

Mi smo istu pjesmu slušali na dan neke druge države, 29. novembra.

Tako je to na Balkanu. Ovdje u svačijih pola vijeka života stanu barem dvije države.

"Ali mi smo mali narod za velike slike istorije. Nama istorija određuje samo patnje..."

Srećan Božić! Hristos se rodi!

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica