Ljude pamte po tragovima

  Ljude pamte po tragovima
Mirjana Kusmuk
04.06.2015 23:59

I šta god da pokažu rezultati popisa, koji će u BiH, sve su prilike, biti odgođeni do krajnjeg roka, ljeta 2016, jedno je sigurno, Srbi izumiru. To jasno pokazuje demografija, ali ne samo ona.

Ono što je poraznije od te turobne demografske slike, nestaće, a da neće biti traga da su živjeli početkom 21. vijeka. Posljednji tragovi o njihovom postojanju datiraju iz nekoliko vijekova ranije.

Mali Beč i istočni Pariz

Podaci dostupni svima pokazuju da je ne tako davno, prije samo 20 godina, Srba u Rumuniji bilo više od 30.000. Danas ih je oko 18.000 i svaki dan sve manje. Nema dovoljno đaka za srpske škole, a srpska gimnazija "Dositej Obradović" u Temišvaru je pred gašenjem. I to je demografija.

Ali ima i drugi dio iste priče. Temišvar ili "mali Beč" ima nekoliko divnih trgova. Jedan od najljepših je Trg jedinstva, kojim dominira velika srpska Saborna crkva. Odmah pored crkve je Palata episkopije, jedna od najljepših zgrada u Temišvaru, u kojoj se nalazi Muzej i biblioteka Matice Srpske. Tu je i jedini portret Njegoša sa bijelom kamilovkom.

Lijepa plava palata je Osnovna škola "Miloš Crnjanski" u čijem dvorištu se nalazi bista velikog književnika na kojoj piše da je ovu školu pohađao od 1900. do 1904. godine.

Nisu to jedine palate koje su prije stotinjak-dvjesta godina sagradili Srbi u Temišvaru. Slična zdanja su svuda oko velikog trga. Ispred prekrasnih palata su restorani i kafići čiji vlasnici su i danas pripadnici srpske manjine.

Poslanik u parlamentu Rumunije i predsjednik Srpskog saveza u toj zemlji Slavomir Gvozdenović jedan je od rijetkih ovovremenih koji je nastavio tradiciju i za života u Temišvaru sagradio zadužbinu - Srpski dom u naselju Jozefina.

Srpska zajednica u Rumuniji dala je i mnoge znamenite ličnosti. Pored Dositeja Obradovića i Miloša Crnjanskog, tu su i veliki dobrotvor, prvi srpski doktor prava i političar Sava Tekelija, slikari Stevan Aleksić i Ivan Tabaković, arhitekta Milan Tabaković....

Ali Sava Tekelija svoju zadužbinu ipak nije podigao u Temišvaru nego u Budimpešti. Tamo je 1838. godine sagradio Tekelijanum, čija je misija bila da školuje siromašne, najbolje đake i studente iz svih krajeva u kojima su živjeli Srbi.

U tom gradu u Mađarskoj Srbi su ostavili neizbrisive tragove postojanja. Pored Tekelijanuma (čiji je jedan od upravnika bio i Jovan Jovanović Zmaj) je crkva Svetog Đorđa. U strogom centru Budimpešte je i zgrada Angelijanuma, zadužbina patrijarha Georgija Brankovića i bogatog veleposjednika Lazara Dunđerskog, u kojoj je nekada bila ženska škola. Nijedna od tih građevina nije u restituciji vraćena SPC.

Bez obzira na to i danas u centru Budimpešte postoji Srpska ulica, zgrada Srpske crkvene opštine i Gimnazija i internat "Nikola Tesla".

Slično je i u Sent Andreji. Od nekadašnjih sedam pravoslavnih hramova u vlasništvu SPC danas su četiri. Ali na gradskom trgu i dalje stoji Srpski esnafski trgovački krst, pod zaštitom UNESCO-a, ali i Muzej SPC. Veleljepne građevine ostale su kao dokaz postojanja jedne velike i jake zajednice. Nekada.

Do polovine 19. vijeka Sent Andreja bila je stoprocentno srpsko mjesto. Danas, po relevantnim podacima, u njoj žive svega 82 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti od ukupno njih 20.000. Slično je u cijeloj Mađarskoj. Od nekadašnjih blizu 100.000 Srba, koliko ih je bilo 1918. godine, danas je ostalo oko 10.000.

Gospoda

U Trstu je situacija nešto drugačija u korist demografije. Tamo je broj Srba znatno veći nego prije stotinjak godina, ali njihova struktura, uticaj, ugled, snaga nisu ni blizu onoj koju su imali nekada najugledniji i najbogatiji Tršćani. Tršćani i danas mnogo više od nas znaju o "bogatstvu Kurtovića i gospodstvu Vojnovića".

Dr Jova Nikolić bio je osnivač i finansijer prve bolnice u Trstu i osnivač urologije u Italiji. Najbogatiji Tršćanin srpskog porijekla, Trebinjac Jovo Kurtović osnovao je prvu brodsku liniju između Italije i Amerike.

Palate Kurtovića, Ivanovića, Vučetića, Nikolića, Gopčevića, Tripkovića... i danas su ponos Trsta. Srbi su u tom gradu izgradili 62 palate, a danas su samo četiri u vlasništvu SCO Trst.

Jovo Kurtović bio je i najveći darodavac crkve Svetog Spiridona, koja i dominira Kanalom Grande i Trgom Ponte Roso. Ovo je jedna od rijetkih građevina, tačnije jedina, koja je renovirana zahvaljujući nadljudskom naporu tadašnjeg srpskog konzula.

Na Kanalu Grande je i prekrasna palata Jovana Kurtovića. Pored nje je još jedna srpska palata u kojoj je smješten poznati kafe "Stela polari".

Jedna od najljepših palata je ona Spiridona Gopčevića, takođe na Kanalu Grande. U njoj je danas sjedište Gradske uprave za kulturu i muzeje grada Trsta, kao i Muzej pozorišta.

Spiridon Gopčević bio je veliki prijatelj Đuzepea Garibaldija i predsjednik SCO u Trstu od 1847. do 1854. godine, a jedan od njegovih nasljednika Marino Gopčević, osnivač je Neurološkog odjeljenja tršćanske bolnice.

Govoriti o imovini, srpskim zadužbinama, školama, palatama i crkvama u Zagrebu, Dubrovniku, na Kosovu, u Makedoniji.... zahtijevalo bi mnogo, mnogo prostora.

Sve te monumentalne građevine ostale su da svjedoče o postojanju jednog vrijednog naroda koji je danas u nestajanju iz poznatih i nepoznatih razloga. Samo u Hrvatskoj iz poznatih razloga broj Srba iz popisa 1991. godine sa 581.663 na popisu 2011. sveo se na 186.633.

Rezultati popisa u BiH kada god da budu objavljeni pokazaće koliko ih je u Sarajevu. Po popisu iz 1991. bilo ih je 157.143.

Iako su "nestali", Jeftanovići, Despići, Živkovići, Obrenovići, Spasenići... samo su neke od uglednih porodica čiji su tragovi vidljivi golim okom. Prvi i najslavniji sarajevski hotel, hotel "Evropa", izgradio je bogati sarajevski trgovac Gligorije Jeftanović. Iz osmanskog perioda pamti se do danas Basarin han, kojega je kasnije na istom mjestu zamijenio hotel "Drina". A porodica Basara je kasnije postala Besarević, poznati sarajevski apotekari, ljekari, ali i bogataši.

Najpoznatija je stara srpska porodica Despić, koji su u Sarajevu ostali upamćeni po darežljivosti i koji su gradu ostavili dvije divne kuće, obje pretvorene u muzeje. Jedna "Despića kuća" je muzej života te sarajevske porodice, a druga je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Ta kuća smatra se i danas jednom od najljepših kuća u gradu.

Ogromna je imovina i koja je SPC u Sarajevu oduzeta poslije Drugog svjetskog rata (imovinu su im uglavnom zavještale sarajevske porodice). Najpoznatiji slučaj je Bogoslovija u kojoj je smješten Ekonomski fakultet. A tu je i više od 30 zgrada i kuća, pet stambeno-poslovnih kompleksa, desetine poslovnih prostora, ali i zemljišta.

I zemljište na kojem su izgrađene dvije zgrade za najviše institucije BiH na Marijin dvoru bilo je vlasništvo SPC, kao i dio parcela na kojim je sagrađen "Holidej in", "Zetra", ali i nekadašnji Trg Svjetlost, koji se danas zove Trg Alije Izetbegovića. I još mnogo, mnogo toga....

Tragovi

Toliko je tragova da ih je teško pratiti. Mnogo toga zavještano je crkvi i mnogo hramova sagrađeno. Ali i mnogo škola, kulturnih i obrazovnih institucija, mnogo zadužbina za darovitu djecu.

A danas? Danas, bez obzira na poraznu demografiju, oni koji su došli nisu u stanju ni da okreče sve to što su ne tako davni preci ostavili.

Neki će reći da su se i vremena promijenila i da se ljudi koji imaju i mogu i kada požele da budu dobrotvori pribojavaju, jer bi ih razularena javnost izrugala. Ima u tome istine, nije da nema.

Kao što ima istine u tome da je u problemu svako onaj koji i pokuša da nešto sagradi u ime države. Nije li Dragan Đilas jedva preživio (ako je) onaj jedan jedini most koji je Beograd dobio u posljednjih 50 godina? Nije li ukrao, pokrao bar još tri? Ali most, zahvaljujući kome je Beograd prodisao, ostao je i mnogo, mnogo je lijep.

Ljudi se pamte po tragovima koje ostavljaju. I sve jednom dođe na svoje. A lajanje to je pišanje uz vjetar. Uguši te vlastiti smrad. I u tom smradu nestaneš kao da te nikada nije ni bilo. Smrdljivi trag iščezne zajedno s tobom.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica