Jasenovac (11)

Glas Srpske 14.04.2007 00:00

Oktobra i novembra 1941. godine Logor III u Jasenovcu ugrožavao je visok vodostaj Save i logoraši su gonjeni na ubitačan posao - podizanje nasipa. Mnogi su ostajali u blatu od iznemoglosti ili strijeljani na mjestu.

Četiri sata je ujutro. Počinje buđenje logoraša uz dreku i prostačko dobacivanje redara s grubim batinama u rukama. Nema vode, nema umivanja. To i nije potrebno. Sužnji su ionako osuđeni da umru. Glad, bolest, iscrpljivanje na ubitačnom poslu na nasipu najefikasnije je ustaško oružje za masovno uništavanje ljudi. Hrana u logoru je nikakva. Za "doručak" nekakav čorbuljak od umlačene vode i ustajalog brašna u vlazi i to je sve. Onda slijedi zapovijest - u kolonu po dva, na posao. Mučenici se jedva kreću s lancima na nogama uz zaglušujući zveket. Na blatnjavom nasipu, koji se zove radilište, ustaška straža budno prati svaki pokret, psuje i baca kamenje, što nađe, da upozori i zaprijeti. Maltretiranje ne prestaje: odjednom čuje se komanda - Trkom. Na klizavom terenu nekoliko stotina logoraša, sapetih nogu u lancima, počinje da skakuće. Da nije čemerna i tužna, slika bi bila smiješna. Neki stariji čovjek okliznuo se i pao u rupu. Piskavi glas golobradog vojnika naglo je zaustavio kolonu, gledajući u mladog ustašu s mašinkom u rukama dok istresa svoj bijes na nesrećnika u rupi. - Tu si se sakrio, pasija vjero, da ne radiš! Pokušao je da nešto kaže. Kuda da pobjegne u lancima pred naoružanim ustašama? Razbjesnjeli vojnik ućutkao ga je pucnjem i ostavio u rupi. Bila je to svakodnevna slika umiranja na svakom nasipu u Jasenovcu. Gonjeni kao stoka U oktobru i novembru 1941. godine visoki vodostaj Save ugrožavao je Logor III i logoraše su gonili na svakodnevni rad da podižu branu nabujaloj rijeci od željezničke pruge sa sjeverne strane logora i duž jednog potoka. Podizani su veliki i mali nasip. Za prvi je korišćen alat i lakše se obavljao posao, mada je i s tehničkim pomagalima bio ubitačan za nemoćne ljude. Na malom nasipu sve se radilo ručno, iznemoglom snagom robijaša. Svakog dana su duge kolone zatočenika dolazile sa sjeverne i istočne kapije Logora III, "predvođene" desetinama robijaša s lancima na nogama. "Ispomoć" sapatnicima, od blizu dvije hiljade Srba i Jevreja, stizala je iz Bročica - Logora II - gonjena preko raskvašenih njiva kao stoka. Bilo je nesnosno. Desetine zatočenika nisu se vraćale u logor: ubila ih je muka, ili su strijeljani na mjestu. Leševi su ostajali u blatu, ili bacani u Savu, zatrpavani u jame pored rijeke. Sirena je u podne označavala prekid rada da bi se podnosili izvještaji šefovima o obavljenom poslu i radnoj disciplini. Oni koji nisu zadovoljili glavnog nadzornika i njegove pomoćnike, mogli su samo da očekuju teške kazne, najčešće likvidaciju. Iza tog "referisanja" uslijedila je podjela "ručka" od kiselog kupusa, u kome je samo tečnost imala ukus kiselosti od pokojeg kupusovog lista, uz komadić buđavog i prijesnog hljeba. Oni koji su mogli da i to jedu, očekivali su još. Od ponovljenog "obroka" ustaše su pravile cirkus, izigravajući dobrodušnost i dozvoljavajući da se dodatna porcija dijeli bez čekanja u redu. Tada bi nastojala gužva oko kazana, koja bi se završavala batinama, toliko bezočnim i surovim da je to nekima bio i kraj mučeničkog života. Vrijeme za nastavak popodnevnog rada oglašavala je sirena u četrnaest sati. Kolone su na isti način odlazile na posao, u pratnji svirepih stražara, iza čijih postupaka su i na "radilištu" ostajali tragovi zločina. Nasipi su pretvarani u masovne grobnice. Mokri i blatnjavi novembarski dani 1941. godine odavali su veliku i groznu scenu pod jasenovačkim tmurnim nebom, dok je niz živih kostura prenosio iz ruke u ruku drugome raskvašenu zemlju do nasipa, ne bi li se zaustavilo prelivanje nabujale Save. I upravo tada je bio šef radne službe logorske Ljubo Miloš, zlikovac koji je na saslušanju pred državnim organima poslije rata izjavljivao da nije učestvovao u masovnim likvidacijama, ali da "dopušta mogućnost" da ih je bilo u "nastupima". Malobrojni preživjeli su ga dobro upamtili. Jedan od takvih, Egon Berger, opisujući ga u svojim sjećanjima, kaže da je uvijek bio spreman s mašinkom i kamom za pojasom. Berger piše: Strašan prizor "Pred vratima Miloševe sobe morao sam malo pričekati. Najposlije me zovne unutra. Prizor koji sam gledao bio je strašan. Miloš je bio obučen u bijeli ogrtač. Na jednoj stolici sjedio je poznati koljač Bonzo, a s druge strane neki nepoznati zastavnik. Njima nasuprot nalazila se njihova žrtva. Bio je to neki mladi Srbin, sav blijed od straha. Najednom ga Ljubo Miloš zapita: "Zašto nisi radio, kad sam došao u radionu i vidio te da sjediš?" Mladić odgovori da ga je zaboljelo slijepo crijevo, pa se htio malo odmoriti. Miloš mu tada reče: "Dobro, raskopčaj hlače, pa ću te ja pregledati. Upravo sam položio doktorski ispit!" Mladić se raskopča. Izgleda da nije shvatio, ili još nije dobro poznavao Miloša. Mene je spopala vrućina. Htio sam izaći, ali vrata su bila zaključana. Miloš izjavi da je potrebna operacija. Ona dvojica, Bonzo i zastavnik, držali su jadnika za noge i ruke. Strahovit vrisak zaori se sobom, kad je Miloš rasparao tijelo od gore do dolje. U omaglici sam još vidio da mu je prerezao grkljan". Bestijalnost je bila odlika svih gospodara smrti u ustaškoj državi, u logorima posebno jasenovačkog kompleksa, ispoljavala se u najmračnijem obliku. Svi logoraši koji zbog bolesti, gladi, iscrpljenosti, batina ili nekog drugog zla, nisu bili u stanju da rade, bili su "višak", odstranjivan svirepim ubijanjem. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.