Kapa glavu čuva, a trač je skida

Kapa glavu čuva, a trač je skida
Mirjana Kusmuk
17.12.2015 23:45

Ugodno ćaskanje: - Je li, ej... si čuo za onoga? - Šta? - Pa, ono. - Aaaa. - A da vi’š, ona bila s onoga! - Aha… i? - Pa, ono. - Opaaa! - Ja kad ti kažem!

Jesi čuo za onoga? - (Šta? Šta?) - Jesi čuo za onu? - (Oooooo!) - Da li si čuo za onoga? - (Šta, šta, šta, šta, šta, šta, šta?) - Da li si čuo za onu? - (c, c, c, c, c, c, c!) - Razvela se, kurvala se, prevarila, propio se! - Raskućila, zabagreo, otrcala, poludeo! - Ihihi - kafu turi! - Ihihi - ću ti pričam! - Ihihi - gola govna! - Ihihi - a ja nisam!

Ako niste slušali Marčela tako počinje njegova pjesma "Opajdarsko kolo", koju je napisao za predstavu "Doktor Nušić". Niko tako vjerodostojno u stihu nije opisao trač kao osnovnu karakteristiku svih klasičnih "opajdara" (riječ je sasvim slučajno ženskog roda, isto kao što je riječ trač sasvim slučajno muškog).

Trač je tuđica

Vjerovali ili ne, riječ trač je tuđica. Trač je riječ njemačkog porijekla koja označava ogovaranje, olajavanje, klevetanje, kaže Vujaklija u "Leksikonu stranih riječi i izraza".

U jednoj divnoj, poučnoj dječijoj pjesmici Dara Sekulić piše ovako: Ko bi ikad rekao/da je jedan trač/tuđica, na primer./Dom je kod nas stekao,/a seče ko mač./Kratka reč, a zver./Samo kafe ispija, usta ne zatvara;/ belosvetska rospija/i zlobnica stara.

Zlobnica stara!? I psiholozi koji su se bavili fenomenom trača otkrili su da su ljudi koji tračare duboko nezadovoljni i sobom i svojim životima. Jer, onaj ko nema svoj život živi ili izmišlja tuđe. Jer, onaj ko nije zadovoljan svojim životom teško može prihvatiti da drugi budu zadovoljni svojim. Jer, onaj ko nije ostvario uspjeh, uvijek je zavidan onom ko jeste. I nema tu mnogo filozofije, pa čak i psihološko istraživanje o fenomenu "trač" samo je potvrdilo to logično, zdravorazumsko objašnjenje, ali nije otkrilo ništa epohalno novo.

Nauka kaže i to da nisko samopouzdanje može izazvati potrebu za stvaranje loše slike o drugome, jer kada je drugi manje vrijedan ili loš, prljav i zao, onaj ko o njemu širi trač djeluje pozitivnije, bolje, čistije. Ali ono što se uvijek i bez izuzetka krije iza svakog trača, jeste zavist.

Naravno, postoji nekoliko vrsta trača. Postoji i onaj bezazleni kojeg da nema ništa jedni o drugima ne bismo ni znali. A često ni o sebi samima.

Ali ima i onaj opasni trač, koji nema veze sa istinom, ali zato njegove posljedice mogu biti kobne po pojedinca koji je predmet tračarenja. Psiholozi vele da su uglavnom takvi tračevi direktno ciljani na nečiju karijeru sa željom da se ona ocrni i degradira. Posljedice nisu tako male i veoma često utiču na nečiji status u poslovnom okruženju, što je i primarni cilj trača. Osnovni moto onih koji šire trač glasi: Sto puta ponovljena laž postaje istina. Drugo je pitanje gdje je u svim tim pričama naš život i šta imamo da kažemo o sebi. Ali koga briga.

Upravo zbog toga moć trača je najveća i najpogubnija po pojedinca. Posebno u društvu primitivnom i plodnom za tu rabotu, u kojem ni institucije, ni politika, ni "ozbiljni" mediji (a ne samo tabloidi) nisu imuni na trač.

"Politika je ozbiljan posao, a ne trač!", zavapio je nedavno odlazeći hrvatski premijer Zoran Milanović. Možda negdje i jeste, ali kod nas, neće biti da bidne.

Jer na ovim prostorima na cijeni su poligraf, politički analitičari i trač. A kada je to tako, kada je i politika trač, onda mala riječ - zvijer počinje da razjeda cijelo društvo, pretvarajući ga u krčmu bez dnevnog reda u kojoj ne postoje pravila igre.

Poznat je eksperiment sa deset ljudi u kojem je jedan od njih saopštio veoma kratku informaciju o nekom čovjeku. Onda je to prenio prvom do sebe, ovaj drugom i tako redom. Iako je informacija bila jedna prosto proširena rečenica kada je stigla do desetog više nije ličila na sebe. Svako je, prepričavajući je, dodao nešto toj rečenici, poneku novu riječ ili činjenicu da je "obogati".

Tako je i krčmi, dok svako doda što ima, želi, misli, umisli, "što je babi milo", postoji veoma predvidiva opasnost da u traču skonča i onaj ko u krčmu nikada nije ni ušao.

Zanimljivo je da je samo jednom segmentu društva moguća zakonska odbrana od trača. U medijima se, naime, od trača moguće braniti Zakonom o zaštiti od klevete (kleveta je sinonim za trač). Ali šta sa svim drugim segmentima gdje ni takav način odbrane ne postoji. I šta sa zajednicom u kojoj je trač način života, u kojoj trač zamjenjuje institucije, usmjerava njihove akcije, kreira sve - od kadrovske politike do pravosudnih odluka.

Tako je trač poznat kao slučaj "kila zlata" ovih dana dobio svojevrsnu nagradu, jer je njegov autor "isplaćen" funkcijom direktora. Naravno da je trač, jer nijedan njegov navod do danas nisu potvrdile nadležne institucije.

A tamo gdje su trač i politika jedno, može, recimo, da se desi i da novinar sa TV ekrana uputi dramatično upozorenje premijeru: "Ne idi na put. Spremaju ti državni udar". Jer da je drugačije, takvo upozorenje premijer bi davno imao, dostavile bi ga institucije zadužene za obavještajne poslove i bezbjednost, crno na bijelo na njegov radni sto.

Slično je i sa drugim planovima državnih udara i obaranja vlasti na ovim prostorima, koji čak nemaju ni formu obavještajne informacije, nego su jednostavno trač ispisan na komadu hartije. Ti i takvi tračevi na kraju devalviraju sve, pa i realnu opasnost, ukoliko ona zaista i postoji.

Od Cezara do Tajgera

 

Munjevitom razvoju trača doprinijele su društvene mreže. Naučnici sa rimskog Informatičkog fakulteta utvrdili su tako da trač napisan na "Fejsbuku" ili "Tviteru" može obići planetu za manje od jednog minuta.

Pišući o tom fenomenu ugledni "Korijere dela sera" uporedio je brzinu recimo kojom je Tajger Vuds pao u nemilost zbog ljubavne afere sa brzinom afere o Cezarovoj seksualnosti. I utvrdili da je vijest o Tajgeru obišla planetu 150 godina brže nego ona o Cezaru. Naravno, zahvaljujući internetu.

I ugledni svjetski matematičari su se bavili ovim fenomenom. Njihova jednačina kaže: vrijeme potrebno da se trač svjetlosnom brzinom proširi po internetu proporcionalan je tački presjeka svih komunikacija korisnika i ukupnog broja ljudi koji komuniciraju podijeljeno sa protokom informacija putem interneta.

Svjesna i te opasnosti, EU ovih dana priprema izmjene zakona kojim bi se pomakla dobna granicu korišćenja internetskih servisa sa 13 na 16 godina starosti. Tako bi osobe koje još nisu navršile 16 godine morale tražiti dopuštenje roditelja ne samo za korišćenje "Fejsbuka", "Tvitera", nego i za skidanje aplikacija pa čak i za korišćenje internetskih pretraživača.

I kod nas je baš ove sedmice održan još jedan u nizu okruglih stolova na temu: "Borba protiv govora mržnje na internetu", ovoga puta u organizaciji Ministarstva civilnih poslova. Na tom okruglom stolu zaključeno je da "problem govora mržnje na internetu postaje alarmantan, zbog čega je neophodno sprovesti preventivne mjere i edukovati ljude, posebno mlade".

"Teško je kontrolisati socijalne mreže poput 'Fejsbuka', ali je lako kontrolisati portale medijskih kuća koje objavljuju vijest na koju je dozvoljen komentar, što znači da se govor mržnje može kontrolisati", ukazano je na okruglom stolu.

I dok se godinama svi bave govorom mržnje, niko ne preduzima konkretne korake da posustane. A načina ima. Njemačka je tako ovih dana objavila da su se "Fejsbuk", "Gugl" i "Tviter" dogovorili da izbrišu govor mržnje sa svojih stranica u Njemačkoj u roku od 24 časa, što predstavlja novi korak u borbi protiv rastućeg rasizma na internetu, nakon velikog priliva izbjeglica. Ako bi Ministarstvo civilnih poslova kontaktiralo sa njima možda bi 20 godina nakon Dejtona moglo da isposluje isto, ali tada bi okrugli stolovi izgubili smisao.

Ili nisu. Jer, slabo ko i govori o "traču" anonimnih pljuvača koji su zahvaljujući društvenim mrežama "institucionalizovali" svoju bolest šireći laži o stvarnim ljudima. I kako se uopšte izboriti sa tim bolestima? I tom vrstom obračuna i klevetanja čiji je krajnji motiv: Kada ne mogu ja, neka te ubije loš glas.

Naravno, na meti su uvijek oni koji ili obavljaju odgovorne funkcije ili su uspješni u nekom javnom ili estradnom poslu. Oni drugi, koje niko ne primjećuje, koji ne odskaču od prosjeka, naravno da nisu targeti tračeva, jer oni nikome ne smetaju pa tako i ne izazivaju zavist i nema nikakvog razloga za njihovo eliminisanje uz pomoć trača.

I što rekao Marčelo, onaj sa početka teksta, jedini spas je u dobijanju statusa kandidata za EU:

Opa-opa-opajdare! Ne, to nismo više mi! - O-o-o-opera, sad smo filharmonični - Opa-opa-opajdare! Ne, to nismo više mi! - Pa-pa, pa-pa, palanko! Sad smo evrograđani!

Zato Sveti Nikola pomozi da dobijemo status kandidata, dok nam svima trač glave ne poskida.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica