Kao da je bilo nekad

Kao da je bilo nekad
Mirjana Kusmuk
15.02.2014 08:08

Ovogodišnji FEST u petak, 28. februara, biće otvoren premijernim prikazivanjem filma "Top je bio vreo" snimljenog po istoimenom romanu Vladimira Kecmanovića u režiji Slobodana Skerlića i produkciji "Drina" i "Balkan filma". Radnja filma odvija se u Sarajevu u vrijeme posljednjeg rata. U vremenu bezakonja, smrti, kriminala i zločina.

Dolje je bio grad

Ove sedmice u krugu prijatelja gledala sam radnu verziju filma, zahvaljujući producentu Tiki Staniću. Baš ove sedmice u kojoj su slike Sarajeva na TV ekranima neodoljivo podsjećale na one iz 1992. godine. Valjda baš zato su sve slučajnosti namjerne.

Dan prije filmske projekcije, socijalni bunt radnika iz Tuzle prerastao je u divljanje huligana, a dan poslije već je bio unutarbošnjački politički obračun. Slično kao što su demonstracije "za mir" 1992. godine samo dan kasnije prerasle u rat.

A rat u filmu "Top je bio vreo" je baš taj rat. Bez šminke, bez pobjednika, bez poraženih, bez ideologija. Tragičan i bolan. Okrutan i beskrupulozan.

Jedan haustor - Jugoslavija u malom. Dječak kojem roditelji Srbi ginu od granate. Komšinica Hatidža, koju maestralno glumi Anita Mančić, vodi brigu o njemu.

Dobri i loši ljudi, svih fela. Ulične bande sa amblemima Armije RBiH na uniformama haraju ulicama grada, ratuju i trguju, žive u izobilju i razvratu. Filmske slike Juke, Cace, Ćele, Puške…. Svako naselje ima svog komandanta kriminalca. Rat je njihovo vrijeme.

- Poginuli su neki od mojih školskih drugova i hiljade sarajevskih momaka da bi se luk, krompir, cigare mogle prodavati na Mejtašu za vrijeme rata. Koja je to ironija: mejt na arapskom znači mrtvac - zapisao je jedan Sarajlija, kasnije, mnogo kasnije.

U haustoru običan svijet preživljava haos, loži knjige, živi pod zemljom i čeka pakete Adrije da joj doturi rodbina, uglavnom kanalom preko Dobrotvora.

Dječak zanijemio od šoka na početku, progovara od šoka na kraju filma kada banditi - vojnici siluju bolesnu Srpkinju koja ga je primila u stan kada je Hatidža "pukla" nakon što joj je ubijen sin jedinac. Dječak odlazi iz grada. Penje se uz Jevrejsko groblje i stiže do srpskih položaja. Vojnici ga tjeraju da naginje i naginje rakiju i da puca. Na kraju dječak okreće top i puca sam - ravno u publiku.

Teško je svakome ko ima lično sjećanje, iskustvo, traumu gledati filmove čija je tematika rat. Posebno kada je to rat u tvom gradu. Svakome ko je rat (pre)živio takvi filmovi manje-više liče na lošu kopiju stvarnosti. Ali ovaj film ne.

Ovaj film, teška ratna drama običnih ljudi i neljudi vjerodostojno, gotovo faktografski istinito dočarava dramu jednog grada i njegovih žitelja. Toliko brutalno istinito da bol postaje fizički i izaziva mučninu.

Naša mala družina složila se da, ako je bilo šta u tom filmu isforsirano ili banalizovano, to je sam njegov kraj u kojem se pretjerano naglašeno i nepotrebno više puta ponavljaju iste scene. To ne daje efektnu poentu kakvu bi film vjerovatno imao da Skerlić kroz njega nije pokušao da po svaku cijenu dobije ravnotežu zla nauštrb umjetničke dimenzije i samog scenarija koji je u stvari Kecmanovićeva knjiga.

I mada je to postala gotovo uobičajena floskula za sve filmove snimljene o posljednjem ratu, ovaj film ima najsnažniju antiratnu poruku koju je neki film poslao do sada. Neću ga gledati drugi put.

Mala lična slika

Demonstracije za mir u Sarajevu održane su 5. aprila 1992. godine. Istog tog dana EU je priznala nezavisnost RBiH. Hiljade ljudi krenulo je pješke kroz grad do parlamenta na Marijin dvoru demonstrirajući protiv rata. Onda su demonstranti ušli u parlament i usvojili Deklaraciju o osnivanju Komiteta narodnog spasa. TV Sarajevo je sve direktno prenosio. Tražili su vanredne izbore. Tražili su da JNA zaštiti građane i njihove živote, da obezbijedi mir u Sarajevu, da razoruža i otjera sve paravojne formacije.

I kada su se demonstranti skoro razilazili neko, do danas se sa sigurnošću ne može tvrditi ko, pucao je na njih. Pet mladih ljudi je poginulo.

Dan poslije demonstracija za mir, 6. aprila 1992. godine u Sarajevu je počeo rat. Rat koji je iščekivao, o kojem je šuškao cijeli grad.

Govorilo se "rat će čim prođe ramazan, jer muslimani ne ratuju dok je post". I svi su kupovali ratne zalihe: plinske boce, gotova jela, brašno, so… I naivni su mislili da će spustiti roletne i jesti zalihe, dok se oni tamo ne pobiju. Eto, tako je mali Perica zamišljao rat.

I baš kao što je čaršija odavno šaputala, rat je počeo sa prvim mrakom posljednje noći ramazana. Zapucalo je iz kuća sa Mojmila i Buća potoka po kasarni JNA "Viktor Bubanj". Vojska je odgovarala, sporadično, i tako do jutra.

A ujutro je počela pljačka. Izlozi prodavnica su razlupani. Ljudi su nosili sve i svašta. Kontejneri za smeće te noći pretvoreni su u barikade.

Sarajevski kriminalac, ciganoidni Juka Prazina imao je novu maskirnu uniformu i kapicu sa ljiljanima. Gledali smo iza spuštenih roletni. Vojsku je dovezao u bijelom kombiju. Vojsku sarajevskih krimosa i dobermane.

- Sine, dođi do vidiš - rekla je teta Lucija, komšinica, slučajno Hrvatica. Bježite, sine, ovo su ustaše - pokazivala je na Jukine borce u parku iza zgrade teta Luce, koja je nas klince iz haustora redovno hranila krofnama i marcipanima. U ratu je, kažu, umrla od gladi.

Noću se pucalo iz muslimanskih naselja na obodima grada po kasarnama JNA, pa iz kasarni JNA po tim naseljima. Danju se pljačkalo. I tako je počeo rat.

Komitet narodnog spasa, koji su 5. aprila formirala raja na demonstracijama, se raspao, a da nije održao nijednu sjednicu. Vanredni izbori, koje su tražili demonstranti, nisu održani. JNA nije rasformirala paravojne jedinice. Država se raspadala u krvi.

Ruši, pali...

Samo dan prije zatvorene projekcije "Topa" u Banjaluci, u Sarajevu su počele demonstracije. Početni socijalni zahtjevi i bunt naroda protiv korupcije vlasti, kriminala, pljačke, pretvorio se u rušilački pohod u kojem su gorjele institucije države. Devastirana je zgrada Predsjedništva BiH, zapaljen Arhiv BiH, zapaljena je zgrada Kantona Sarajevo, zgrada opštine Centar, tramvajska stanica na Skenderiji, gorjeli su automobili, telefonske govornice, razbijana su stakla na obližnjim zgradama...

- Šta da ti kažem kada vidim tramvajsku na Skenderiji, sve je isto kao 1992. - odgovara mi koleginica koja izvještava sa protesta.

Ne postoji niko ko ne provodi dan šaltajući TV kanale. Ipak je "Tviter" brži. Loše vijesti se nižu jedna za drugom. Policija ne štiti institucije, ima naredbu da ne smije da uzvraća. Huligani tuku policiju. Anarhija. Ulica preuzima stvar u svoje ruke.

Na kraju dana "gori" Mostar. Demonstranti su došli sa istočne strane grada, uglavnom su Bošnjaci. Pale na zapadnoj, onoj hrvatskoj. Srećom, Mostar nije buknuo. "Bosansko proljeće" ostalo je bošnjačko i nije dobilo tragičnije dimenzije.

Generalna proba "bosanskog proljeća" održana je ljetos kada su protestanti držali u zatočeništvu parlamentarce BiH i strane bankare u Sarajevu tražeći uvođenje JMB-a. Ovoga puta povod je bio jači - socijalni sa kojim se manje-više poistovjećuju svi ljudi.

I sve je bilo isto, samo nije bilo Emira Suljagića. On se na ovim protestima ukazao tek peti dan.

 - Ovo se vrlo jednostavno može riješiti tako što će političari podnijeti ostavke i otići kući. Narod neće popustiti i promijeniti mišljenje. Potrebno je formirati koncentracione vlade koje će raditi u stalnom zasjedanju i ispunjavati ono što narod od njih traži - bila je prva izjava koju je dao samoproklamovani "narodni" portparol Suljagić.

I tako su upravo oni, koji se navodno najglasnije zalažu za državu, još jednom pokazali da ruše njenu strukturu. Ako svaku državu čine institucije, a čine, onda se suštinski problem ove sveo na pitanje: da li su institucije izgrađene? Rušilački neredi u Sarajevu su pokazali da nisu.

Vlast u kantonima u kojima su načelnici podnijeli ostavke preuzimaju "plenumi građana". Čemu onda uopšte izbori? Redovni ili vanredni svejedno, ako neformalne grupe građana preuzimaju vlast? Je li to mentalitet o kojem piše Andrić? Ili jednostavno sunovrat društvene strukture?

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica