KOLUMNA: Evropa u kineskom projektu budućnosti

KOLUMNA: Evropa u kineskom projektu budućnosti
Ana Trišić Babić
20.03.2018 11:47

Karijera kineskog ministra inostranih poslova ekvivalentna je usponu nekog vašingtonskog diplomate koji je godinama napredovao u službi, sticao veze i autoritet u krugovima vlasti i na kraju postao neko u političkom establišmentu.

Vang Ji nije u vladu Li Kećijanga došao partijsko-birokratskim kadriranjem, nego ustrajnim usavršavanjem i napredovanjem u hijerarhiji, što je kineski konfučijanski ideal. Međutim, ono najvažnije je, njegova biografija koja je podudarna s usponom nove Kine. Ji je išao u  pekingšku gimnaziju i čim je maturirao, sa ostalom gradskom omladinom, poslan je na selo gdje je osam godina radio kao fizički radnik, vojna inžinjerija u Mandžuriji. Godinu nakon Maove smrti i propasti Kulturne  revolucije, vraća se u glavni grad i započinje studirati međunarodne odnosa te uči japanski jezik. Šalju ga u ambasadu u Tokio, a zatim na postdiplomski u Vašington, u Fogi Botoms, na Džordžtaun univerzitet gdje se školuje kadar američke administracije.

Kad je početkom 2000. Vang postao zamjenik ministra inostranih poslova sa 48 godina bio je izuzetno mlad kadar na tako visokom položaju. Zatim je postao ambasador u Japanu, pa direktor (ministar) za tajvanska pitanja. Izabran je u Centralni komitet (2007-2017) i onda postao šef diplomatije kineske velesile. Bavio se iranskim nuklearnim programom i izraelsko-palestinskim sukobom. Ali, kako se vidi iz njegovih izjava na Svekineskom narodnom kongresu (krovna društvena organizacija poput nekadašnjeg jugoslavenskog Socijalističkog saveza), sad se skoncentrisao na puno važnije područje - Evropu i njenu stabilnost i odnose s Kinom.

Kako Vang Ji vidi budućnost tih odnosa? "Globalno upravljanje je iznjedrilo novu dimenziju saradnje Kine i EU koje moraju podijeliti odgovornost kako bi se očuvao globalni sistem slobodne trgovine."

I zaista, Amerika se zatvara, eksperimentiše sa protekcionističkim mjerama u trgovini čelikom i aluminijem, a cijena tih sirovina ulazi u cijenu svih drugih industrijskih proizvoda, što znači da će, neminovno, oni američki poskupjeti pa će ih trebati štiti novim protekcionizmom. Ako se Evropa i Kina spoje u sistem slobodne trgovine, najveći svjetski proizvođač stabilizovaće izvoz na najveće svjetsko tržištu.

- Kina želi biti partner s Evropom, kako bi kreirali stabilniji svijet - kaže Vang, a to logično  podrazumijeva i evropsko jedinstvo, koje SAD i Rusija pokušavaju razbiti, ne samo zato što se Moskva i Vašington upuštaju u političke egzibicije, nego zato što im taj evroazijski blok ne odgovara. A kako na to gledaju u Evropi?

"Global Public Policy Institute" i "Mercator Institute for China Studies", dva evropska think-tanka, izdali su u februaru 2018. zajedničku studiju pod naslovom "Autoritarni napad - Odgovor na rast kineskog političkog uticaja u Evropi". Autori smatraju da je rast kineskog uticaja u Evropi, povezan s promocijom autoritarnih ideala, "značajan izazov liberalnoj demokratiji, evropskim vrijednostima i interesima". Uostalom, jako je teško uspoređivati kinesku i evropsku kulturu.

Vang je popustljiv pa kaže: "Uprkos nekim neslaganjima, obje strane su shvatile potrebu da se stave u poziciju drugoga, da budu otvoreniji, tolerantniji i imaju više razumijevanja…"

Kinezi su tolerantni ali, pišu autori elaborata, u Evropi grade mehanizam dubinskog uticaja među političkim i diplomatskim elitama, u medijima i javnosti, u civilnom društvu i na akademiji. A s druge strane nisu tako otvoreni za recipročni strani uticaj.

Kina i ne može djelovati nikako drukčije nego trajno, masivno, planski i usredotočeno. Takva je to civilizacija. Izumili su barut i svilu, te uspostavili mandarinsku meritokratsku birokratiju. Djeluju suštinski, a jedini im je svjetski uzor Amerika, koja oslobađa još veću energiju i ostvaruje globalni uticaj s kojim se Kina i sad, bez obzira na sve sistemsko plansko djelovanje, ili možda upravo zbog njega, još ne može mjeriti…

Ali,  Evropa je druga stvar. Evropa je za Kinu najpouzdaniji partner na globalnoj ljestvici, a u nastupu prema EU Kina se usmjerava prema jasnim ciljevima. Stvara koridor željezničkih, putnih i morskih puteva bez premca u istoriji, koji će se protezati od Pekinga do Londona, te uključiti centralnu Aziju, Sibir i Indiju. Posebnu pažnju poklanjaju kontaktnom području Istočne Evrope (područje asocijacije stvorene na Konferenciji 16+1) gdje nastoje što više investirati, jer u tim relativno zaostalim ekonomijama njihov novac može proizvesti najveći efekat, a sve što proizvedu u tim zemljama, već je izvezeno u EU.

Što se tiče političkog uticaja on jeste stabilizacijski, a što se tiče liberalnog kapitalizma, u Evropi je slobodno tržišno preduzetništvo ionako u regresiji - tu država ima preveliku ulogu. Evropa nije Kalifornija. Zato lakše komunicira s Kinom. S druge strane, EU i evropske korporacije previše polažu samo na ekonomske odnose - nisu svjesne do koje je mjere važna kulturna i civilizacijska inicijativa. Ali, Evropa ima problema s projekcijom svoje snage na daljinu - u vojnom i političkom pogledu igra drugorazrednu ulogu u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji. Kina želi ovu, postkolonijalnu, introvertnu i rascjepkanu Evropu osnažiti i ujediniti. To nisu prazne riječi - Kina stalno kupuje evropske obveznice.

U godini dva kineska kongresa - partijskog i svenarodnog, kad se biraju nova rukovodstva, donose globalni planovi, pa čak mijenja i "filozofija budućnosti", odnosno nacionalni prioriteti, Kina je svodila račune i zacrtavala plan za dva važna stogodišnja jubileja. Za samo tri godine obilježavaće sto godina osnivanja Komunističke partije Kine. Šta će do tada Kina ostvariti? Namjera  je da se dostigne nivo  "umjereno prosperitetnog društva" i time realizuje "kineski san", džiaokang, kako je to definisao predsjednik Si.

To omogućuju reforme započete 1978. kad se i ministar Vang vratio sa sela u grad i kad je započela beskompromisna modernizacija, a prosječni godišnji rast od 7,1 posto BDP-a donio je ovogodišnji nacionalni dohodak od 10.000 milijardi evra. Najveća pobjeda je postignuta u ratu protiv bijede, koja je bila kineska hronična bolest. U siromaštvu živi još samo 3,1 posto ljudi, jer je u zadnjih pet godina iz te kategorije izašlo 69 miliona stanovnika. Zaposleno je 1,3 milijarde ljudi. Svakog dana registruje se 16.600 preduzeća, a internetska prodaja raste po godišnjoj stopi od 28 posto. Do jubileja siromaštvo mora biti statistički iskorijenjeno.

Trideset godina  poslije prvog jubileja, dolazi 2049. i drugi jubilej - stogodišnjica osnivanja  Narodne Republike Kine. Sve što se planira u drugim zemljama na toliki rok, besmisleno je ili apsurdno, a u Kini baš i nije - do tada bi zemlja trebala postati "snažna, demokratska, harmonična i moderna civilizovana država". Demokratija je tu strašno težak zadatak, a što se tiče harmonizacije a i civilizacije tu su Kinezi svjetski šampioni, a već su jaki i apsolutno moderni.

Kad se to sve sagleda iz evropskog ili čak iz balkanskog ugla, jasno je kako se može raditi s Kinom - moraš biti zaista pakleno ambiciozan. Ono što nikome ne pada na pamet, a trebalo bi, jest da je najbolje kontaktno područje - u samoj Kini. Svi bi trebali učiti od Ive Boscarola, slovenskog preduzetnika iz mjestašca Ajdovščina - on u Nanjingu, staroj prijestonici Kine, gradi dvije fabrike aviona, od toga jednu električnih, zatim avio fakultet i novi aerodrom, koji će isključivo usluživati tu ključnu kinesku turističku destinaciju. Upotrebio je kineski novac, dao svoj knonj-honj i zadržao 51 posto vlasništva. Njegove ideje, njihova struja. Kako to da niko nije pokušao nešto slično na primjer  sa fudbalom, tenisom? Ili sa muzikom? Balkanci su sposobni za svakakve poduhvate, ali vijuge im prorade tek kad se maknu sa svog ognjišta…

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica