Jahve je kriv

Jahve je kriv
Veselin Gatalo
19.10.2013 20:00

Sve je loše. Loše je i što Bosna ide u Brazil. Kome? Čemu?

Reprezentacija BiH jeste multinacionalna; švedska, njemačka i ko zna čija ne još, ali predstavlja isti narod koji predstavljaju i stranke koje sebe smatraju multinacionalnim. Bošnjački narod. Ne predstavlja čak ni BiH. Većina igrača ima veze sa BiH koliko i prosječan građanin BiH ima veze sa Švedskom ili Njemačkom. Šarena laža sa Zvjezdanom Misimovićem pred kamerama državne ili Federalne TV, samo upotpunjuje kubističku sliku opšte jednačine rasula, ekonomskog i političkog meteža od uplitanja međunarodne zajednice i nesposobnosti zemlje da se održi na okupu. Zvjezdan, rječit i elokventan kao pneumatski čekić, širi sa svojim rječnikom od stotinjak slabo povezanih riječi, pred kamerom, fudbalski optimizam kao zamjenu za posao, nezavisno sudstvo, kvalitetno zdravstvo, pravnu državu i ostalo što bi jedna zemlja trebala imati. Iskreno, ne bi neka šteta bila da nema ni tog Zvjezdana, đavo ga ne odnio onako poklepastog...

Snjegovi Kalemegdana

Bio sam prošlog vikenda u Srbiji. Zašto? Pa, zato. Državljanin sam Srbije već godinama. Šetao sam Beogradom, kao svoj na svome. Kao Sarajevom. Jer, moji su ćaća i mater plaćali tu Olimpijadu koju sad zovu sarajevskom. Ne idite u Srbiju bez velike nevolje. Taksi je jako poskupio tamo. Zapravo, sve je skupo. Samo je, Srbija, čini se, pojeftinila. Azerbejdžanci su napravili park, uredili ga k'o sebi a po sebi. Narodu serbskom na radost i diku. Nekako mi se učinilo da je u parku i kip azerbejdžanskog predsjednika, ali nisam htio prići da se uvjerim. Ko zna, možda jednog dana podignu i spomenik Bilu Klintonu, u znak izvinjenja zato što je bombardovao Srbiju. Jer, takva blagodat ima svoju cijenu. Te dnevnice pilota, te kerozin, te logistika... Treba to sve platiti. A tamo, u njih, kriza. Možda Toma Nikolić dadne da se na Kalemegdanskoj tvrđavi podigne spomenik Baraku Obami, i to od crnog mermera, da se zna čija majka crnu vunu prede za svoje crno čedo. Putinu ni pod razno, on štiti one koji govore protivu osvjedočenih prijatelja Srbije.

Država za nežidova

Ali, svako je, kažu, sebi najpreči. Tome nas uče zadnjih decenija. Sebi pa sebi. Auta, putovanja, stanova, nekretnina, sve to čovjeku novog doba treba. Ne samo da treba, nego mu mora biti. Ili mora umrijeti u želji da sve to ima. I svako mora imati pravo na sve. Jakob Finci mora imati priliku da bude predsjednik države. Ako ne dobije tu priliku, izbaciće BiH iz svega u što se BiH ubacila. Osim, naravno, iz višedecenijskog dreka. Vijeće Evrope, kanda. Možda i UN. Ako se Jakobu ne da, propištaćemo mi majčino mlijeko i saznati čija majka crnu vunu prede. Jeste, Jakob Finci se predlagao za gradonačelnika Sarajeva, to može biti. Ali, on hoće da bude predsjednik, pa eto. A ne daju mu. Zato što je Jevrej. Ne, ne bi on bio predsjednik ni da nije Jevrej, niko normalan ne bi za njega glasao. Ali, ne može biti predsjednik baš zato što je Jevrej, ne zato što je nimalo lijep, još manje pametan, a harizmatičan je poput TV izjave Zvjezdana Misimovića na Federalnoj. Pa, u čemu je onda problem? Pa, eto, problem je u tome što ne može biti predsjednik. Iako, ova zemlja ima veći problem nego što ga ima Jakob Finci. Ova zemlja ima problem kakav zaslužuje, baš kao što svaka zemlja ima Židove kakve zaslužuje. Umjesto nobelovaca, pisaca, pronalazača, slikara, muzičara, toliko inteligentnih Židova koji služe na ponos svojim zemljama i svom narodu, mi smo dobili Jakoba Fincija, Elija Taubera, Svena Alkalaja... Srećom, Alkalaj je otišao u Brisel. Možda je to strašnije, jer tamo može napraviti više štete nego što je pravio ovdje. Kako god, srećna neka je zemlja koja ga nema.

Daleko od Sejdića

Pitate se zašto ne spomenem Sejdića, pošto je on dio složenice i presude "Sejdić-Finci". Pa, slab sam na Rome, oni stvarno imaju razloga da se bune. Ova je zemlja rasistička, nimalo bolja od Južnoafričke Republike polovinom prošlog vijeka. A Finci mi je baš nekako... Ama, nije zato što se oblizuje poput žabe koja je upravo progutala muhu, nije što je alav i licemjeran, nije što su mu samo pare i moć u glavi, nije mi ni što sad lije krokodilske suze zbog stanja u koje je doveo nežidovski ostatak BiH, nego ga, eto, prosto-naprosto, ne volim. Zašto? Pa, zato što je ovo moja kolumna i u njoj imam pravo da ne volim Jakoba Fincija. Napišite vi svoju kolumnu, kao onaj Nebojša, pa me u njoj ne volite koliko hoćete, pravo vam budi. Hm, zamolio me dobar prijatelj da ne diram više Nebojšu višeškolca, pa evo, neću. Nisam obećao da neću, ali evo, neću. Reći ću isto što je i rahmetli Alija Izetbegović rekao onom Šabanoviću kad je htio dignut u zrak višegradsku branu sa nešto sitno eksploziva. Rekao mu je: "Murate, nemoj dizat' branu... Zasad!". Neću dirat Nešu. Zasad.

Dvije škole pod jednim krovom, ali nema veze...

Ja sam sve gori što sam stariji. Tabijasus postajem (turc.) k'o i đed što mi je bio. Ruši on, br'te, moju predstavu o Židovima. Srećom, ne mogu to, da mu zabranim bit' Ješa. Zato valjda ne želim biti vlast, nije me Bog dao za to. Zabranio bih da roditelji dovode djecu pod šatore i izlažu ih hladnoći i kiši da bi ostvarili politički cilj. Srpska djeca u FBiH nemaju program na srpskom jeziku, pogotovo nacionalnu grupu predmeta, pa su živa. Složio bih se da oduzmu djecu onima koji bi ih doveli u šatore, pod kišu i vjetar bosanski, zbog nacionalnog programa u školi. Mali Luka i Jelisaveta uče srpski jezik i kulturu kod kuće. Od njih sam naučio da su samoglasnici otvornici, a suglasnici zatvornici. Ili obratno, ne sjećam se više sad... Ako Bog da, učiće, pored hrvatske ili bošnjačke (zavisno od strane Mostara, op. a), i srpsku kulturu i istoriju i na kakvoj dopunskoj nastavi, ako bude kakvog haira (turc.) i boljitka (hrv.). Eh, da sam ja vlast... Zabranio bih Slavku Vučureviću da bude gradonačelnik ili otpravnik vozova. Ne zbog njega, već zbog sigurnosti gradova i vozova.

Muke po Jakobu

Nisam opsjednut Fincijem koliko mislite, ali moram još nešto dodati. Zašto se Jakob Finci ne zapita zašto ne može postati maneken? Realno, nema šanse. Ili, zašto ne može dobiti Nobela za književnost ili nauku? Da je talenta ili znanja, mogao bi. Predlažem Jakobu Finciju da tuži Jahvea, lično i personalno, da vidi taj Jehova kako je kad se Jakobu uskrati građansko pravo da bude genije i nobelovac. Jahve je, u svojoj uskogrudnosti, usrećio milione Židova nevjerovatnim talentima i mogućnostima. Dao im je dar pretvaranja pustinje u voćnjake i oranice, čak i vojsku, ratne vještine kakve Jevreji, nažalost, prije nisu imali, pa su ih svako malo ubijali na milione. A nesrećnog Jakoba je stvorio ovakvog kakav jeste, i plus mu Ustav BiH oduzeo priliku da bude predsjednik države. I ne samo to. Uskratio je taj Jahve Jakobu i šansu da bude košarkaš ili profesionalni fudbaler. Jakob nije to postao, ne zato što to nije htio, već što ga je Jahve uskratio za priliku da to bude, kao što ga je BiH uskratila za mogućnost da bude predsjednik. Za košarku nema visinu, mišići su mu kao deset deka crijeva. Za fudbal, da i ne govorimo. Jer, biti inteligentan kao Zvjezdan Misimović ne znači i znati igrati lopte kao Zvjezdan Misimović.

Kriv

Nisu Jahve i BiH krivi samo Jakobu Finciju. Meni su BiH i njena nezavisnost uzeli mladost, zemlju, rodbinu, prijatelje. Ni 14 objavljenih knjiga, sedam književnih nagrada, pa ni prevod "Geta" na njemački od neki dan, ne mogu me utješiti. BiH neću tužiti, ona je propao slučaj, ali Jahve... E, on bi trebalo da plati za sve. Dakle, Jahve, sjećaš li se onog dana te daleke 1982. godine, kad me je mater poslala da kupim hljeb? Sjeti se, trebao sam sići dole do Lucovića piljare, po taj nesrećni hljeb. Mater ko mater, pošalje te po hljeb kad ti se najmanje ide. Ne mogu Te kriviti za to što me poslala, znam da ona ni Tebe ne bi poslušala. Krivo mi je što si složio stvari tako da si mi uništio ostatak života, a Ti znaš kako, jer Ti, po definiciji i prirodi stvari, znaš sve. Znao si i da sam smrtno zaljubljen u Lejlu iz 6a ulaza. Znao si, nemoj se praviti da nisi. Lejla je, osim što je bila najljepša u Mostaru i ostatku svijeta, uvijek bila uredna, za razliku od mene. I u piljaru je išla našminkana i sa urednom frizurom. Ja sam uvijek bio šlampav i čupav jer si me Ti takvog stvorio. Obukao bih i obuo prvo na šta bih naletio a kosa bi mi izjutra ličila na kakvo svračije gnijezdo. Nemoj mi reći da sam ja za to kriv, jer Ti si Jahve a ne ja.

Početak kraja u kome se zna ko je kriv

Izašao sam, dakle, tog kobnog jutra, mislim oko 10.50 (tad je na TV završavao "Opstanak"), da kupim hljeb. Imao sam na sebi "jasa" trenerku, plavu, komada jedan. Ne, nije me spopao kakav pedofil, UDBA ili druga sitnica. Još gore je bilo. Na izlasku, zbog lijenosti kojom si me Ti obilno obdario, nisam potražio patike u plakaru. Obuo sam kaubojske čizme koje sam nosio sinoć. Kaubojske čizme su praktične, nazuješ ih i to je to. Iskušenje pred koje si me stavio bilo je prejako za mene, smrtnog i grešnog raba božjeg Veselina. Na "jasa" trenerku, preko čarapa sa rupom na palcu, navukao sam kaubojske čizme, izašao u stubište i pozvao lift. Pozdravio sam komšiju Juraja koji je izašao iz stana preko puta i spustio se do prizemlja. Juraj je čuo moje čizme i tek tada pogledao na njih i nasmijao se. Nasmijao sam se i ja, i nastavio hodati na prstima, da ne lupam. Došao sam tako do piljare. A u piljari... Sklopio si situaciju sljedećeg sadržaja... Unutra je bila Lejla, anđeo nebeski, lijepa kako samo Lejla iz 6a može biti, uredna i našminkana, sa kosom crnom poput gavranovog krila, čvrsto vezanom u svileni rep, u crvenoj suknji, tijesnoj crnoj majici i crnim cipelama. Ja sam prošao prstima kroz raščupanu grivu, nastojeći se nasmiješiti. A Ti, Jahve, učinio si da pogleda dolje, u moja stopala, i vidi da sam na trenerku obuo kaubojske čizme. A Ti znaš šta to znači u Mostaru. Smrt u ženskim očima. A baš nešto prije toga, bila me je počela pozdravljati...

Prilika za popravni

Čuj, Jahve, nema veze što ste mi Ti i BiH nanijeli ovoliko zla. Ne možeš mi sad, ovako starom, dati tu Lejlu ili mi pružiti drugu šansu. Proš'o voz, što bi rekli. Znam, možeš, Ti možeš sve, ali ne bih volio opet biti mlad, pa da me mater šalje po hljeb i da prospem smeće. Ili da idem u vojsku ili opet preživim rat. Brrrr... Nego, znaš šta bi mogao... Daj nam, umjesto ovog Fincija, Alkalaja ili Taubera, nekog Židova kao što je Albert Ajnštajn ili Volt Dizni. Tri za 1, je l' pošteno, a? Nismo se ni mi u Bosni i Hercegovini baš na Tebe kamenjem bacali, pa da nas stalno kažnjavaš.

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica