Između Vaznesenja i Pedesetnice

Između Vaznesenja i Pedesetnice
Episkop GRIGORIJE
06.06.2008 16:00

U Jevanđelju po Luki, u 5. glavi, opisuje se čudesni ribolov Hristovih učenika, koji su po njegovoj preporuci, prethodno u višesatnim naporima ništa ne ulovivši, zabacili opet i izvukli mnoštvo ribe.

Mjesto na koje ćemo na početku današnjeg teksta obratiti pažnju jeste kratka opaska Hristova "hajde na dubinu, i bacite mreže svoje za lov" (Lk.5.4). Ovaj izlazak na dubinu, u shvatanju otaca Crkve jeste poziv da se ostavimo površnosti.

U slučaju vjere, koja je junak svih naših tekstova ovdje, to neminovno isključuje površnost u vjeri, kao i bilo koji vjerski relativizam. Površnost je velika zamka. Protraćiti život, a ne zapitati se ozbiljno o sebi i svijetu oko sebe zaista je tragično.

Svjedoci smo da je vrijeme u kome živimo umnogome vrijeme površnosti. Daleko od toga da je nekada postojalo neko vrijeme koje nije baštinilo i površnost kao fenomen, jer je ta inertnost koja rezultira površnošću svojstvo pale ljudske prirode, ali je ovo naše vrijeme odvojilo po tome što favorizuje površnost kao način života.

Uzmimo za primjer fenomen informacije, a to je termin koji u ovom ili onom obliku u toku jednoga dana čujemo možda i desetinama puta. Šta je to? Da li je informacija znanje, ili možda mudrost? Ne bi se reklo! Ona je samo površno saznanje o stvarima. Ali, ako informacija postane krajnji domet, kao što to nerijetko biva, onda eto površnosti par ekselans.

Evo i drugi primjer: savremena filmska ostvarenja sve više liče na muzičke spotove, u kojima se slike mijenjaju vrtoglavom brzinom, baš kao što je to slučaj kod prvih. Generacije koje stasavaju u odrasle ličnosti danas teško mogu da se oduševe Tarkovskim ili Bergmanom, jer su oni kao autori isuviše spori, zamorni, i njihova ostvarenja ne liče na muzički spot ili video igricu.

Sve ovo govorimo da bi prepoznali virus površnosti kojim je savremeni čovjek opasno zaražen, a koji, sudeći po paraboli o čudesnom ribolovu na koju smo se pri vrhu stranice pozvali nije hrišćanski stav prema životu.

Izabrali smo da ovako počnemo, pričom o površnosti, jer nas to dovodi do teme ove nedjelje koja je pred nama, nedjelje po Vaznesenju Hristovom, koju u Pravoslavnoj Crkvi zovemo Nedjelja Svetih Otaca. Radi se o Ocima, Episkopima 4. vijeka, koji su se sabrali na Vaseljenskom Saboru u maloazijskom gradu Nikeji 325. g. (gradu u kome je, nekih 9 vijekova docnije, naš Sv. Sava dobio blagoslov za autokefalnost naše pomjesne Crkve), da bi raspravljali o vjeri, a sve zbog narušenog jedinstva Crkve usljed opake Arijeve jeresi, koja je odricala Božansku prirodu Spasitelja našeg Hrista, i svodila ga na nivo stvorenoga bića.

Epilog Sabora je bila osuda Arija, i sastavljanje prvog dijela poznatog Simvola vjere, koji se stoga i zove Nikejski (ili Nikeocarigradski, jer je dio " ...i u Duha Svetoga dodat docnije, na Saboru u Carigradu 381. g.).

To što je spomen Otaca Prvoga Vaseljenskog Sabora smješten baš u ovu nedjelju po Vaznesenju, naravno, nije nimalo slučajno, jer su mreže Svetih Otaca, baš kao i one apostolske, uvijek bile bacane u dubinu, te je tako i bogoslužbeni kalendar osmišljen pažljivo i smisleno, kako bi se istina spasenja u Hristu što neposrednije objavila vjernima, a preko njih i svemu svijetu.

Vaznesenje, slavljeno u četvrtak nedjelje koja iza nas, jeste kruna perioda koji smo propratili u prethodnim tekstovima sedmica koje su za nama. To je inače dinamičan, veoma dinamičan period crkvene godine u kome se slavi Vaskrsenje, slavi se Bogočovječanska dimenzija SVEGA SVIJETA u Hristu.

U tom periodu postaje jasno ono što se u Hristovom dotadašnjem životu i djelanju manje ili više dovodilo u pitanje. Vaskrsenje i Vaznesenje stavljaju po strani ono pitanje Jovana Krstitelja upućeno Hristu "jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da čekamo"(Mat.11.3).

Vaskrsenje i Vaznesenje stoga daju potpuni odgovor da on jeste taj, i samo na način koji su Nikejski Oci potvrdili i posvjedočili istinu o Njemu, a to je istina o Njemu kao Bogu i čovjeku, mi imamo Hrišćansku vjeru, punu i neizmijenjenu. Ova suštinska veza događaja Jevanđelja i vjere Crkve u te događaje kao izvor i osnovu Novoga Života koji se daruje u njoj je i razlog što se u kalendaru vaspostavila ovakva hronologija.

 

Sveti Oci nisu davali Crkvi nešto novo, od njih izmišljano, nepoznato. Oni su samo kroz sve bure i oluje koje su Crkvu kroz istoriju snalazile, vođeni i rukovođeni onim što je od Apostola predato, branili istinu od laži koja se izdavala za istinu. Nastavili su putem Apostola, koji su govorili: "Mi vam javljamo život vječni. (...) Život vječni koji bješe u Ocu u javi se nama" (1.Jn. 1,2). Očistivši sebe podvizima vjere, nade, trpljenja, ljubavi - udostojili su se da postanu obitališta Svete Trojice, tako da su se iz njih izlile rijeke blagodati Svetoga Duha, čineći ih izvorima sa kojih se, kroz vijekove, Crkva napaja "Vodom Živom".

Jevanđelje ove nedjelje je, u stvari, dio Hristove prvosvešteničke molitve. Rekavši sve što je imao učenicima Svojim i uvjerivši ih da je "pobijedio svijet" (Jn. 16,33), On se sada obraća Bogu Ocu, i moleći se za "one koji su mu dati" (17,6) moli se zapravo za Crkvu Svoju na zemlji. Moleći se za Crkvu Svoju, Hristos ne samo da nam pokazuje i otkriva Svoju brigu i staranje o njoj, već nam ukazuje i na to šta je osnov zdravog crkvenog života: jedinstvo u Njemu i zajednica Svetoga Duha. Došavši u svijet "da svemu da život vječni", On potvrđuje da "nema drugog imena pod nebom koje nas može spasti", (Dap. 4,12). Sve to imali su u vidu Sveti Oci koje proslavljamo, kada su na Prvom Vaseljenskom Saboru tako revnosno branili osnovnu istinu hrišćanstva - da je Hristos Bogočovjek. Jer to je istina, na kojoj već dvije hiljade godina, kao na čvrstom i nepokolebivom temelju stoji Crkva Njegova.

Hrišćanstvo je vjera u bogočovječansku Ličnost Mesije Isusa, i na toj tački pada ili ostaje sve i sva, jer je to - da li je ili pak ne on i Bog i čovjek - kamen krajeugaoni. To pitanje treba da riješimo u svojim srcima, a to podrazumijeva odsustvo površnosti. U istoriji je bilo neuravnoteženosti u oba smjera, od onih koji su, poput Arija, negirali Božanstvo Hristovo, do onih koji su odricali njegovu punu čovječnost (tzv. monofiziti, koji i danas postoje u opet tzv. "dohalkidonskim crkvama", kakva je Koptska u Egiptu). Ipak, savremeni doživljaj Hrista ide umnogome u Arijanskom smjeru, što će reći da je On doživljavan kao čovjek, a ne i kao Sin Božiji, dakle Bog po prirodi. Islam kao doktrina vjere to eksplicitno govori, srozavajući Hrista na nivo proroka. Iskreno, uvijek smo u nevolji kada se suočimo sa nekim muslimanom koji nam govori o tome kako "i mi i oni" priznajemo Hrista. Nepošteno je a da mi Hrišćani ne kažemo jasno i glasno da na tački na kojoj mi govorimo o našem Spasitelju kao pravome Sinu Božijem, a oni kao jednom u nizu proroka naš teološki razgovor prestaje. Prestaje!

U dijalogu sa ovim svijetom, mi istrajno treba da svjedočimo istinu našem živom, vaskrslom i vaznesenom na nebesa Bogu, istinu, o Njegovom Ocu, i o Duhu Svetome, tu koja se slavila i iznova proživljavala u proteklih četrdeset dana, i da se ne upecamo na udicu površnosti vjerskog relativizma, mlakosti. Naravno, vjera je dar, ali i odgovor na poziv Božiji, i svakako da podrazumijeva saradnju.

 

Dakle, bacimo mreže u dubinu!

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica