I Bog je prvo sebi napravio bradu!

   I Bog je prvo sebi napravio bradu!
Mirjana Kusmuk
18.04.2015 08:08

Veoma citirana izjava nekadašnjeg predsjednika SAD Džona Kenedija glasi: “Ne pitajte šta država može da uradi za vas, nego šta vi možete da uradite za nju”.

Zoran Đinđić tu izjavu modifikovao je ovako: “Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za sebe”?

Brojni primjeri svjedoče da su mnogi tu izjavu protumačili pogrešno, bukvalno ili onako kako im je odgovarala, pa su umjesto za zemlju, državu, zajednicu, narod... (koji ih plaća) odlučili da rade za sebe, ali na račun države.

Vrlo važne osobe

Primjera je mnogo, ali jedan baš zanimljiv tekst ovih dana objavile su novine. Čak 31 funkcioner u BiH ima pravo na fizičku zaštitu i policijsku pratnju, za šta se godišnje troši više od četiri miliona maraka.

Poređenja radi u Hrvatskoj policija štiti i čuva pet funkcionera. U Srbiji je dvadesetak štićenih ličnosti, a jedna od njih je i novinarka Brankica Stanković (s razlogom). U Crnoj Gori deset funkcionera ima policijsku zaštitu, a u Njemačkoj njih 30.

Dok su pod zaštitom policije u susjednoj Hrvatskoj predsjednik, premijer, predsjednik parlamenta i predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda, kod nas je spisak VIP (u prevodu: Vrlo važne osobe) ličnosti pod zaštitom policije pet puta duži.

Logično, policija štiti članove Predsjedništva, premijere i predsjednike parlamenata na svim nivoima vlasti. Ali nelogično pod policijskom zaštitom je i svih devet ministara u Savjetu ministara, zamjenici predsjednika oba doma Parlamenta BiH, potpredsjednici FBiH, ministri u vladama FBiH i RS. U Vladi FBiH čak je pet VIP štićenih ministara koje danonoćno čuva i prati policija. Od koga teško je naći razumno objašnjenje.

Članove Predsjedništva danonoćno čuvaju po tri policajca, a na putovanjima šest. Čuvaju ih i jednu godinu po isteku mandata. Ministre Savjeta ministara čuva po jedan policajac. Oni “važniji” imaju policijske kućice pred zgradama i kućama u kojim stanuju. 

I dok policija čuva glavnog tužioca i predsjednika Suda BiH, direktor SIPA Goran Zubac nema policijsku pratnju, niti policijsku kućicu ispred stana. Da li zbog procjene da onaj koji hapsi kriminalce nije ugrožen ili zbog toga što Zubac neće da je VIP, ili je hrabar i obučen da se sam, u slučaju napada, odbrani, zna samo on. Ili mu nije do prestiža, jer kao iskusan policajac zna i vidi da je policijska kućica ispred stana ovdje uglavnom stvar prestiža, a ne bezbjednosne procjene i potrebe. Kažu da tako vrlo važnim osobama, kada postaju “nevažne”, najteže pada njeno uklanjanje. Toliko im priraste za srce.

Ali stvari se mogu posmatrati i iz drugog, pozitivnog ugla. Kada je riječ o broju vrlo važnih osoba, jasno je da smo u samom vrhu EU. Ukoliko se taj broj posmatra u omjeru sa brojem stanovnika, onda je matematika još više na našoj strani. Tako dok Njemačka na 82 miliona stanovnika ima 30 VIP ličnosti, BiH na manje od četiri miliona ima 31 vrlo važnu osobu.

A te vrlo važne ličnosti imaju mnogo obaveza, zbog čega su veoma aktivne. Zbog toga moraju mnogo da putuju. I oni, ali i parlamentarci, koji, doduše, nisu vrlo važne ličnosti. Kao što i priliči važnim osobama, one na putovanja idu biznis klasom i na aerodromima zakupljuju VIP salone. Jer, veoma važne ličnosti ne mogu putovati sa običnim smrtnicima i miješati se sa svjetinom po aerodromima. Istina, nisam putovala biznis klasom, ali kažu da tamo oskudni avionski obrok staje cijelih 500 KM. Zakup VIP salona na aerodromu je oko 200 evra po satu.

Jedna istinita anegdota kaže da su prošle godine bh. parlamentarci išli u Švajcarsku na neki skup, a sa njima su putovali tadašnji šef Kancelarije EU u BiH Piter Sorensen, ambasadori Švajcarske i Francuske i direktor Rajfajzen banke u Sarajevu. Poletjeli su iz Sarajeva, a presjedali u Beču. I dok su parlamentarci (iako nisu ni VIP) završili u biznis klasi aviona, sitna evropska boranija sa Sorensenom na čelu do Švajcarske je stigla ekonomskom klasom. Da čovjek i razumije da je biznis klasa potrebna na prekookeanskim dugim letovima, posebno, ako ih po dolasku čeka neki važan sastanak, ali za dva sata leta to ipak nije potreba nego raskalašnost. Ali što ne bi kad država časti.

A kada je o putovanjima riječ, veoma važan “statusni” simbol su i diplomatski pasoši. Sa promjenom Savjeta ministra došlo je do prave pomame za njihovim hitnim izdavanjem, a posebnu frku je ovih dana napravio novi predsjedavajući Savjeta ministara Denis Zvizdić, koji je namjerio da u Vašington (putuje na sastanak u MMF) vodi i suprugu, sa diplomatskim pasošem, nego kako?

Državni aparat

Ali ima u svemu ovome i nepravde. Jer dok su u fokusu javnosti isključivo vrlo važne ličnosti (po prirodi posla), na armiju bezimenih činovnika koji uživaju identične privilegije i traju bez obzira na to ko je vlast, a ko opozicija, gotovo niko ne obraća pažnju. Tu armiju čine šefovi kabineta, savjetnici, pomoćnici, sekretari, sekretarice, šefovi protokola...

Tako u Parlamentu BiH ima čak 16 sekretara komisija u oba doma, a imaju status pomoćnika ministara. Plate su im cirka 3.000 KM, a teško se može pronaći država koju do sada nisu posjetili. Za njih važi da im je namještenje bolje nego da rade u “Unis tursu”.

Komisije u Parlamentu u prosjeku imaju sjednice svaka dva mjeseca pa nije teško pretpostavili koliko posla ima 16 sekretara. Zato ih u Parlamentu slabo i viđaju.

Da smo ponovo u samom vrhu evropskog prosjeka svjedoči podatak da, recimo, parlament Slovenije ima 32 skupštinska odbora ili komisije za koje poslove sekretara obavljaju samo četiri osobe.

Badava je posljednji revizorski izvještaj o radu Parlamenta BiH objavljen za 2013. godinu i ovaj kao i svaki prethodni (kao što će i svaki budući) upozorio na enormne troškove i preveliki broj zaposlenih.

Prema tom izvještaju, u Parlamentu je bilo zaposleno 219 ljudi, od čega su poslanici i delegati 50, a državnih službenika je 155. Samo na plate potrošeno je 10 miliona KM, a na naknade (smještaj, prevoz, odlazak porodici, telefoni, nagrade, paušali) dva miliona. Od toga najveći dio se odnosi za rad u komisijama koji se isplaćuje mjesečno. Iako su revizori upozorili da je potrebno preispitati opravdanost takve odluke i isplate uskladiti sa mjerljivim rezultatima rada, to se nije dogodilo do danas. Jer, preporuke revizora nema ko da čita.

Te godine revizori su napisali i da su putnici iz Parlamenta na putovanja po svijetu potrošili oko 700.000. Zahvaljujući zakupima VIP salona i biznis klasi, najviše novca su spiskali na prevoz - oko 300.000. Za hotele sa (naj)više zvjezdica, kako i priliči VIP, ostalo im je 230.000, a za dnevnice (da se nađe za šoping) oko 200.000 KM.

U detalje o opravdanosti prisustva najvećem broju seminara, skupova i destinacija, koje su obišli, revizori nisu ulazili. 

Doduše jesu ponovo tražili da se definiše opravdanost i način isplate pojedinih troškova, kao i da se konačno uvede evidencija da li činovnici u Parlamentu BiH dolaze na posao i koliko tamo vremena provode, ali ni to izgleda niko nije pročitao.

Ko kaže da para nema?

Koliko su plaćeni činovnici u parlamentima zemalja EU, koliko putuju, kako i gdje teško je istražiti, ali je lako saznati da su plate poslanika u zemljama EU samo dva puta veće od prosječne plate građana njihove države. Zato su plate naših poslanika šest do osam puta veće od prosječne plate građana, a plate činovnika u parlamentu od četiri do pet puta.

Iako je bilo prijedloga da se plate u državnim institucijama svedu na maksimalno tri prosječne plate u BiH, taj prijedlog očekivano nije naišao na podršku. Ko je lud da siječe granu na kojoj sjedi?

Ali visoke plate nisu jedina privilegija zbog koje se vodi bespoštedna borba za vlast i posao u institucijama.

U 2013. godini samo za troškove prevoza zaposlenih u Parlamentarnoj skupštini BiH potrošeno je oko 210.000 KM. I te, kao i svih ovih godina, najbolje plaćeni bili su sekretari Predstavničkog i Doma naroda, savjetnici, ali i već pomenuti sekretari odbora i komisija. Tako su sekretari domova imali osnovnu platu od 3.092,10 KM, naknade za odvojen život, plaćene posjete porodici, plaćen smještaj, mobilne telefone, troškove reprezentacije...

Nešto manje plate imali su šefovi kabineta i savjetnici članova Kolegijuma Parlamentarne skupštine BiH. Njihova osnovna plata bila je 2.140,60 KM uz sve već pobrojane privilegije. 

Ali ni tu nije kraj. Veliki broj zaposlenih su članovi upravnih i nadzornih odbora i raznih komisija, što se takođe plaća.

Tako, recimo, članovi Upravnog odbora Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija mjesečno primaju jednu novinarsku platu - 800 KM. Nepotrebno je reći da je to džeparac, s obzirom na to da UO čine dobro plaćeni državni činovnici.

Jedno od najplaćenijih dodatnih poslova godinama je ono u UO Uprave za indirektno oporezivanja. Tako za rad u UO UIO Šefika Hafizović mjesečno dobija 3.200 KM. Šefika je inače vječita savjetnica za finansije, evropske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Potom je dijelila savjete Mustafi Mujezinoviću, a od 1998. do 2001. bila je pomoćnica ministra za fiskalnu politiku.

Iako su u njenom mandatu otkrivene milionske carinske prevare, to je nije ni okrznulo. Iz vremena doministrovanja ostala je poznata i po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju ubistva Joze Leutara.

Kod imenovanja imala je podršku SDA i Stranke za BiH, kako joj je u datom trenutku koja stranka zatrebala.

Kao ekspert Vlade FBiH u UO Šefika, ali i eksperti Savjeta ministara (Ismet Suljendić) i Vlade RS (Vladimir Trifković, zaposlen u Ministarstvu poljoprivrede), godišnje zarade 38.400 KM. Dakle, mjesečni džeparac “eksperata” iznosi četiri prosječne plate u RS ili 11 penzija.

Iako je još 2010. Glavna služba za reviziju pozvala da se ispitaju naknade i zbog toga dala UIO mišljenje s rezervom, ništa se nije promijenilo ni u 2014. 

I da privodim kraju. Ko kaže da para nema?! Ima para, ali ima i termita. Samo u prošloj godini rashodi za bruto plate i troškove zaposlenih iznosili su 68 odsto ukupnog budžeta BiH.

Da li su građani osjetili boljitak s obzirom na to koliku armiju činovnika plaćaju? Nisu. Koji su konkretni efekti njihove potrošnje 68 odsto budžeta? Neosjetni. I tako dalje i tako redom...

Ali deviza armije većine državnih činovnika i nije opšte dobro i javni interes, nego “moje dobro i moj interes”. Empatija prema zajednici i odgovornost prema njenom boljitku su priča za naivne i nesposobne budale koje se nisu snašle. Ili su u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme slijedile poruku: “Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za nju”.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica