HRISTOS JE SVE U SVEMU

HRISTOS JE SVE U SVEMU
Episkop GRIGORIJE
04.07.2008 22:00

Život u Hristu

Centar našeg bića, života, svega svijeta i cijelog univerzuma je Hristos Gospod, Sin Božiji. On je Drvo života, izvor sa koga pijemo novo piće i jedemo novo jelo, koje nije obična hrana, nego je lijek za besmrtnost. Onaj koji se odsiječe od Drveta života, koje je Hristos, počinje da truli tog istog časa i da umire. On nas je izbavio od smrti svojom dobrovoljnom smrću, i kao Prvorođeni iz mrtvih darovao nam je samog Sebe radi nas i našega spasenja.

Hristovo pojavljivanje u ljudskom obličju bilo je tako prosto, jednostavno i smireno da smo mogli da Ga vidimo i opipamo, da živimo s Njim. Zato je tako važno da Hristos nije došao kao neka utvara, nego je došao kao pravi Čovjek i ne prestajući da bude Bog ostao sa nama u sva vremena u Svetoj Crkvi. Sveta Crkva je Njegovo živo Tijelo, Njegov Organizam kojem je On glava i srce.

Nemoguće je Pravoslavlje drugačije razumjeti nego ovako - da je Hristos Crkva. Zato je dobro što naši ljudi čim priđu hramu, oni krenu da ga cjelivaju, ljube hram u kome obitava Hristos, ljube ikonu na kojoj je izobražen Hristos ili Svetitelj Hristov, u kojem je opet Hristos, cjelivaju brata, sestru - i u njima je Hristos, cjelivaju sveštenika, koji je ikona Hristova. Kad god svetu ikonu gledamo, kad je dodirnemo, kad je cjelivamo, mi u stvari cjelivamo samog Hrista i, kad stojimo pred ikonom, mi u stvari stojimo pred samim Hristom. Zato su mnogo griješili ikonoborački pokreti, koji su mislili da pljujući ikone ne pljuju Hrista, nego čak da brane Hrista. To se uvijek dešava i sa onima koji pljuju drugog čovjeka zaboravljajući da je u njemu Lik Božiji i kad god pljuju drugog čovjeka, oni pljuju Hrista.

 

Veliki je dar milosrđa Božijeg da imamo Crkvu, a Crkva je upravo to - Hristos. A tamo gdje je Hristos, tamo su Duh Sveti i Otac Nebeski i tamo hoćemo da budemo i mi. Da nemamo Crkvu u svijetu, kako bismo opstajali? Crkva Hristova zaista postaje mjesto puno miline i blagosti Božije kada shvatimo da je Crkva Hristos, a ne neka institucija, neki čovjek ili sveštenik sam za sebe. Kad shvatimo da bilo koji čovjek u Crkvi nije samo on nego da je u njemu Hristos, onda tog čovjeka volimo kao Hrista, i kroz Hrista i u Hristu on nam postaje brat i prijatelj. Bez obzira na to što smo u Crkvi svi različiti - neko je ljepši, neko je ružniji, neko mršaviji, neko deblji, neko siromašniji, neko bogatiji, neko ugledniji, neko manje ugledan - Hristos nas sve iscjeljuje i čini drugačijima, svetima i živima, i još više jedinstvenim i neponovljivim licima koja žive Hristom i za Hrista. Zato smo tako različiti, a toliko jedinstveni.

Kad drugog čovjeka vidimo kao Hrista, onda mu se radujemo i sa radošću ga primamo i to onda biva naš život u Hristu. Bez obzira što smo mi u Crkvi malo neugledni i što često sretnemo čovjeka koji je malo ružan i malo tužan, baš u njegovom srcu može da bude Hristos. Na to nas i upozorava Hristos - da damo čašu vode kad nam zatraže, da odemo u tamnicu, da odemo u bolnicu, jer: Kad god učinite jednom od ovih malih mojih, meni učiniste, kaže Hristos, i kad ne učiniste jednom od ovih malih mojih, meni ne učiniste. Kad god nam neko zatraži čašu vode, Hristos nam traži i ako ne damo, Njemu ne damo. To je velika ljubav Božija, kojom nas On utvrđuje i obavezuje, kojom nas oživljuje.

 

Ljubav prema Hristu obavezuje, jer je Hristos Ličnost i On neće da se mi ponašamo tek tako prema Njemu, kao prema nekom objektu koji nam samo služi za nešto. Prema ličnosti bi se trebalo odnositi lično, a to znači paziti kako se ponašamo - da ne budemo neumjesno slobodni, i da ne budemo neslobodni, da ne budemo aljkavi. Kao kad imate dobrog prijatelja, pa pazite na vaš odnos bez obzira što ste vi dobri prijatelji. A kad se na sve to pazi, onda to prijateljstvo raste, razrasta se, i širi se u vječne dimenzije.

Često biva da mi negdje malo zalutamo i skrenemo, pa nam počnu nedostajati ovi istinski životni sokovi. Kad se vratimo Hristu, On nas uvijek prima kao dobra majka sina, koji je bio tu negdje, samo se malo izgubio igrajući se. Odmah mu da hrane i prigrli ga, samo ako sin priđe smjerno i smirenim srcem. I sve biva drugačije kad je Hristos tu, ma kakva muka da je u pitanju, sve ima drugu dimenziju. A kad Hrista nema, onda je čovjek sirak tužni, usamljeno biće. Najnaseljeniji grad i najveća ljudska vreva mu je pustinja. A kad Hrista ima i pustinjak je radostan i nije sam nego sav svijet voli i miluje toplinom Hristom ugrijanog srca. 

Vjerujući u Hrista i živeći Hristom, mi više ne živimo po mjerilima, po uputstvima i standardima ovoga svijeta i nismo više kao poljski cvijet i trava koja raste, pa se sasuši i istrune, nego postajemo neuvjenljivi vijenac radosti i svjetlosti na kome piše jedna riječ -  Život. Najbolja slika toga je Sveta Liturgija. U Liturgiji smo saučesnici Hljeba božanskog, sveg ispunjenog Hristom, Hljeba koji se uvijek jede i nikad ne nestaje i koji osvećuje one koji od njega jedu. Iz Liturgije izvire svaki korak našega života i bilo gdje da idemo i bilo gdje da se nalazimo - u kući, na poslu, na utakmici, na ulici, u avionu, imamo tu mogućnost da je Hristos sa nama. To nije psihološko zamišljanje, nego stvarno znamo i osjećamo i vidimo da je Hristos sa nama. To je nešto što ne možemo razumom da objasnimo, ali znamo da je tako. Kao što nam se desi nekad kad cjelivamo ikonu da imamo doživljaj kao da smo stvarno poljubili Hrista, i znamo da nije samo da tako izgleda, nego je i realno tako.

Za nas je dobro i za naš razum utješno što je sve u Crkvi vidljivo. Zato je Hristos i došao u ovaj svijet i obukao se baš u našu ljudsku prirodu i proživio ljudski vijek od rođenja u pećini do života u kući, od kućnih poslova do razgovora sa najučenijim ljudima onoga vremena u jerusalimskom hramu. Dozvolio nam je da pričamo sa Njim, da Ga se dotičemo, dozvolio ženama da mu šiju odeždu, dozvolio je Jevrejima i rimskim vojnicima da ga pljuju i da Ga šamaraju. Upitao je samo: Zašto me biješ? Ako sam kriv, reci šta je, ako nisam zašto me biješ? Ali nije pozvao legion anđela u Getsimanskom vrtu, nego je postradao radi nas i vaskrsao i uznio se na nebesa. Od Vaskrsa do Vaznesenja pokazao se svojim učenicima sa vaskrslom i spasenom ljudskom prirodom. A nevjernom Tomi je rekao: Dođi i vidi, stavi ruke svoje u rane moje, uvjeri se da sam to ja, opipaj da sam ja. I Toma kad Ga je dotakao, rekao je: Gospod moj i Bog moj.

 

Prije nego što se Hristos vaznio na nebesa, rekao nam je: Neću vas ostaviti sirote i poslao nam Duha Svetoga Koji od Oca ishodi i darovao nam svoju Crkvu, dao nam Sveto Tijelo i Krv svoju. I mi možemo da okusimo i vidimo da je blag Gospod, možemo da se uvjerimo u to što je Njegovo ovaploćenje. Velika je tajna što učestvujući u vječno živom biću Hristovom, On nam i tada ostavlja slobodu da primamo Njega samo onoliko koliko hoćemo i možemo. Mi možemo i da nećemo Njega, nije On nikakvu kaznu predvidio, osim što smo sami izabrali da budemo trulež, i samo je naš izbor tama najkrajnja, jer ne jedemo novo piće i novu hranu. Ne jedemo ono što je život i po sopstvenoj prirodi odlazimo tamo odakle smo uzeti, u zemlju.

 

Prisustvo Hrista lišava nas očajanja

 

Hristos je uvijek pored nas i vrlo je važno da u svakom času našeg života osjećamo prisustvo Živoga Boga. On nije apstrakcija i umišljena forma, nego je stvarno prisutan. Uvijek je u životu borba uz realnost izvjesnija i plodonosnija, nego ako tu realnost isključimo. Zato je vrlo bitno da realno shvatimo da je Hristos tu i da živi sa nama, da nije negdje u oblacima zaposlen nekim drugim poslom. Njemu na ovom svijetu ništa nema preče od nas, za svakog od nas On je umro i spreman je da ponovo umre.

Ljudi često zaboravljaju da je Hristos tu, zato padaju u očajanje i razne bolesti; kako u Jevanđelju stoji: Mnogi zaboravljaju upravo to i zato mnogi od vas umiru. On je uvijek tu kad Ga prizovemo i otvorimo sve ustave našeg bića. On stalno stoji pred vratima našega srca i trebalo bi samo malo pažljiviji da budemo i osjetimo kako On čeka da izađemo i kažemo: Da, Gospode. Često puta Mu zatvorimo vrata i hoćemo da živimo nekako tajno i da nešto potajno uradimo bez Njega, mimo Njega i protiv Njega. Ipak se na kraju sjetimo da je On bio tu i vidio sve. Ali se opet nije naljutio i opet je spreman, da stoji pred vratima i čeka jer nas neizmjerno voli.

Ljudi padaju u očajanje i počinju da se gube, traže lijevo i desno i ne mogu da se snađu, jer je malo onih koji nalaze uski put i uska vrata. Ne nalaze oni koji hoće sami da nađu put, koji hoće bez Hrista i mimo Hrista da idu. Prisustvo Boga u životu lišava očajanja. Ljudski karakter je sklon očajanju zato što je smrtan i što smrt hoće da ga pobijedi. Đavo, znajući za tu prirodnu stvar, želi sakriti kako postoji život i hoće da čovjeka zaplete u mrežu straha od smrti, naši grijesi proizvode bolesti duše, volje ili tijela. A bolest je sva već ispunjena ukusom smrti i to je realnost. A nema čovjeka da živi a da ne griješi. Zato će Sveti starac Siluan poučavati ljude govoreći: Drži um svoj u adu i ne očajavaj.

To jeste treba da kažem sebi: Jeste, ja sam čovjek za pakao i propast, ali u isto vrijeme znam da je Hristos spreman da umre za mene, da siđe u ad, kao što je i sišao, da me izvede, vaskrsne i daruje slavu vječnoga života. Slava i pobjeda vječnog života već je započela ovdje i sada na zemlji, i to ne apstraktno i u pričama, nego u istini i realno. To zna svaki onaj koji živi u Crkvi i koji učestvuje u Svetoj Evharistiji. Hristos je tu realno prisutan i daje nam se kao hrana, kao hljeb života i lijek besmrtnosti.

Što su stariji, ljudi su sve skloniji da za bilo kakav lijek koji im daje ovozemaljsko zdravlje daju novac i trud. Lako ga požele i pažljivo uzimaju, najčešće onako kako ljekari propisuju. Koliko li je tek pažnje potrebno za uzimanje onog lijeka koji daje besmrtnost, za pričešćivanje Tijelom i Krvlju Hristovim? Mnogo i premnogo pažnje je potrebno, tim prije što nam je Bog dao Lijek i možemo da okusimo i vidimo kako je blag Gospod, kako je blaga i spasonosna hrana Njegova, koja nas izbavlja iz truleži i propasti.

Zbog toga je živjeti u Crkvi blagoslov i dar i zbog toga smo mi, prije svega, blagodarni i dužni da se molimo blagodareći i slaveći Boga i ištući od Njega samo to da On stalno bude s nama, pored nas, u nama. Da smrt ne vlada nama kao što ne vlada Njime -  Hristom Bogom Spasiteljem našim. Jer je tad i tako njegova pobjeda i naša - i zato nosimo krst na kome piše

             

 što znači Isus Hristos pobjeđuje!

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica