Fini, živi se ne čuju...

Fini, živi se ne čuju...
Veselin Gatalo
30.11.2013 20:00

Kad se samo sjetim svoga djetinjstva, volio bih da ga se nikad ne sjetim. Jedino na čemu mogu zahvaliti oslobodiocima BiH, to je da su mi spalili slike iz djetinjstva, bar najgore od njih, one iz školskih dana.

 Kad pitam ko mi je zapalio kuću, Bošnjaci kažu da su Hrvati. Kad pitam Hrvate, kažu da su Muslimani. Ja sad ne znam ko je zapalio kuću, Hrvati, Bošnjaci ili Muslimani, ali mislim da su to uradili sve troje, i to najvjerovatnije sa tri strane. Doduše, Muslimani su napravili Patriotsku ligu dosta prije rata, iako su nastali u "Holidej inu" 1993. Obučavalo ih u Austriji i Italiji, prijateljskim zemljama, pa su mogli to retroaktivno. Sreća pa Albanci nisu imali svoje trupe u Hercegovini, sa četiri strane bi mi kuću palili. Ali, vratimo se na temu. Sreća pa te slike izgoriše... Pričao ja neki dan sa svojim prijateljem konobarem, kakvi smo bili. Bože mili, većina nas ne bi ništa jela dok nam starija čeljad ne bi došla s posla i napravila nešto za pojest'. To znači da bi bili gladni do kojih četiri poslijepodne, ili čak kasnije. Nekom bi dali pare za kakav sendvič, ali bi i oni koji su imali te pare, te iste pare potrošili na fliper. Ja sam trošio na "Invaziju", tako se zvala igra u salonu zabave pod šatorom. Salon se zvao "U Dobrile". Bili su i oni igrači što se "roštiljalo" i tako zabijao go, kao u fudbalu, onom pravom. Evo, ja uporno odbijam da pišem o tim izgorjelim slikama. To vam je ljudska priroda, neće čovjek o onom što ne voli...

Lilihip generacija

Hronično gladni i neredovno hranjeni, bili smo nikakvi. Ja, srećom, nisam volio kolektivne sportove, pa se nisam slikao go do pasa, kao oni što su trenirali fudbal. Ali, i na ljetnim kolektivnim slikama vidjelo se teško breme socijalizma na našim nejakim plećima. Prijatelj i ja smo se prisjećali kako smo imali velike glave. Zapravo, nismo imali toliko velike glave koliko su nam tijela bila tanka i sićušna. Velike glave na sitnim i žgoljavim tijelima činile su da ličimo na lizala. Na onima koji su se slikali polugoli, vidjela su se rebra, logoraški definisana. Ključne kosti bi bile poput čiviluka, dječji kaput bi se na njih mogao okačiti. Lopatice, kad bi ih neko odrastao gledao, izgledale su poput kakvih začetaka malih krila. Glave išišane, muške. Ženska djeca bi se prepoznavala samo po frizurama.

Djevojčice su, naime, imale nešto dužu kosu, obično šišanu na "tutu". Šiške bi im pokrivale čelo a nešto duža kosa sa strane, i uši. Revolucionarniji roditelji su tako šišali i neku mušku djecu, misleći valjda da će im djeca izgledati savremenije i "rokerskije". Jadni pojedinci koji su iskakali iz okvira zadatog i danas imaju psihičke traume vezane za dužinu kose. A koljena u kratkim pantalama? Noge? E, to je bio poseban sektor užasa. Moj prijatelj i ja smo se prisjećali kako su nam koljena bila poput omanjih glavica kupusa. Iz tih glavica bi izrastala bedra široka poput potkoljenica - redovno bez listova, tanka i mršava, nosila su nas kroz život prkoseći svim zakonima fizike i evolucije. Ne samo to, mi smo na tim hodaljkama neprimjerenim slikanju znali dosta brzo hodati, potrčati čak. Neke su hodaljke bile krivlje od ostalih, neke su bile "o" ali ih je više bilo "h". Znate, kad je dijete mršavo, vide se sve krivine na dječjim kostima. Moj prika konobar i ja neki smo dan čak odšutili nekoliko minuta, u spomen našem mršavom djetinjstvu. Ja sam bio direktorsko dijete, on dijete vojnog lica. Ali, bili smo mršavi kao i svi. Što bi se reklo, svi smo bili "u deset deka". Bože mi oprosti, bijasmo kao ona izgladnjela djeca Afrike. Samo malo bjelja...

Fini i nečujni

Vaspitanje takvih žgoljavaca bila je priča za sebe. Vaspitalo se strogo ali napravedno. Ja sam, eto, iako sam imao sve petice u školi, bio nevaspitan, budalast i naopak. I to zbog tričavih 80-90 neopravdanih. Bio sa mnom, već u srednjoj u kojoj nismo bili puno deblji i pametniji, i jedan Željko Milanović. Da napomenem, tada su se ženske već razlikovale od muških, imale su naznake sisa. Elem, Željko je imao trice i četvrtice u školi, ali nije imao neopravdanih. Nije se bavio gimnastikom, ali mu je frizura bila jako uredna, držala se glave kao pijan plota, kao Bošnjak genocida. Ja sam blebetao i bunio se, Željko bi se smješkao kao lud na brašno i prihvaćao stvari onakve kakve jesu.

Nije mu smetalo ni spajanje od četiri ista časa, nije mu smetalo što u svlačionici smrdi, nije mu smetalo što profesorica mašinskih elemenata nema pojma sa matematikom ni što profesor Popo Hasan traži 100 njemačkih maraka za prolaz iz njegovog predmeta, i to i onima za koje zna da nemaju taj novac.

Mene bi zvao "Međede". Govorio bi, rahmet mu duši, "Gatalo međedeeeee... Stari ti gospodin čovjek, a vidi tebeeee...". Pri tom bi spustio onu svoju vječno prljavu šapu na moju grivu, pa bih morao prati kosurinu čim bih došao kući. A Željko M, on se "živ ne bi čuo". To znači da je bio miran. To "živ se ne čuje", bio je kompliment kojim su opisivana "dobra djeca". Meni bi vazdan govorili "Vidi Željka kako je dobar, ošišan, dotjeran, sve na njemu na mjestu... Živ se ne čuje". A ja bih, Bože mi oprosti, iskorištavao svaku priliku da nesrećnog Željka na fizičkom munem u mršava rebra, da ga sapletem, podmetnem mu tuđu knjigu u torbak da ispadne lopov, zavežem mu patike za fiskulturu na "mrtvi čvor". I tada su ti zli starci znali kako da nas okrenu jedne protiv drugih. Ostalo mi u ušima to "živ se ne čuje". Ali, nisam se toga dugo sjetio. Sve dok me neki dan đavo ne natakari na dnevnik Hrvatske televizije...

Kad franjevci utihnu

Na dnevniku HRT-a pitaju prolaznicu u Sarajevu šta misli o bosanskim franjevcima. Ona kaže, parafraziram, "Jao, divni su...! K'o da ih nema!". Tada su i gledatelji HRT-a kao i gledaoci RTRS-a, mogli vidjeti kako izgleda taj "suživot" na bosanski način. K'o da te nema. Živ se ne čuješ. Model vaspitanja djece prenio se na model vaspitanja čitavih naroda. Sjajno uspjelo na modelu srpskog naroda. Srbi nisu posebno glasni, ali ne mogu ćutati kad ih nešto tare i goni. Zato su vlasti u Sarajevu zaključile da oni nisu dobri Srbi, bar ne kao Marko Vešović, Bogić Bogićević, Vlastimir Mijović, Mirko Pejanović... Uh, sjetih se da je Vešović Crnogorac, pa mi malo lakše... Ministar obrazovanja Sarajevskog kantona kaže da Srbi u Sarajevu mogu dobiti sve što traže roditelji djece iz Konjević Polja, samo ako zatraže. A zna dobro, uhljub jedan, da više nema ko da zatraži, da je Sarajevo etnički čisto toliko da cijeli grad može nabrojati Srbe koji su ostali u njemu, a na jedan prst nabrojati one koji se još izjašnjavaju kao Srbi. Da, mogu dobiti prava Konjević Polja, samo da zatraže. Kao da dijete bez ruka dovedete do visoke police sa pekmezom i kažete "Pa, slobodno dohvati. Hajde, ne boj se...". A onda mu kažete: "Pa, nije do mene. Ja sam ti govorio da uzmeš, a ti ništa...". Ili, "Nema ruku, nema ni pekmeza".

 

NATO i Zašto

 

Utihnuli Srbi i Hrvati, a posebno Srbi, preduslov su mirne Bosne. Hercegovina neće biti mirna, nikad, dosta je nama ovdje umirivanja i mirenja, stara Hercegovina je gora od "Mlade Bosne", što se tiče tih smirivanja. Ima onakvih uhranjenih gloginjavaca poput Slavka Vučurevića, gradonačelnika Trebinja, ali ima i onakvih kao što su nekad bili braća Ćorovići, Šantić, Osman Đikić, Dedijer Jevto, ima ih i danas, samo im se nešto ne da... Nije još dogorilo do prstiju. Bosna zna da će biti mirna kad Srbi utihnu. Utihnuli su u Sarajevu, Zenici, Tuzli, u Mostaru se nešto i čuju. Zašto? Zato što je Mostar, na veliku žalost Sarajeva, višenacionalan. Na BN TV sam vidio mog omiljenog Srbina, Milana Jovičića, člana Stranke za BiH a onda i Stranke za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića. Njime se Bošnjaci u Mostaru obračunavaju sa Srbima, kao što se Mirkom Pejanovićem iz Sarajeva obračunavaju sa neposlušnim Srbima u RS i Mostaru. Milan Jovičić, "magistar tehničkih nauka" kome niko ne zna gdje je radio, poznavalac Mostara iako nije iz njega, okomio se na posljednju hrvatsku čvrstu tačku, na mostarsku fabriku aluminijuma. Kaže, svi Srbi istjerani. Laže kao pas. I sad radi tridesetak Srba koji su se zatekli u Mostaru poslije rata, i onih koji nikad nisu radili u njemu, tridesetak ih je poslije rata u "Aluminiju" otišlo u penziju. Preko njega bošnjačke vlasti hoće pokazati hrvatsku sklonost etničkom čišćenju. Nije da je nema, nije ni Serbsima mahane, ali bošnjački pristup istoj aktivnosti je puno efikasniji. Pri tom u "Elektroprivredi Herceg-Bosne" ima Srba, u "Elektroprivredi BiH" (bošnjačkoj, dakle multikulturnoj) ih nema. Nema ih ni u "Mital Stilu", sljedbeniku Zeničke željezare. I još nešto je interesantno. Niko u Sarajevu ne poziva Srbe da se vrate u Sarajevo. Strah od srpskog povratka je bezrazložan, onaj ko je osjetio ljepote sarajevskog suživota, ne pada mu na pamet da ponovo okusi te blagodeti i slobode. Ja sam jednom sanjao kako moram živjeti tamo, probudio se vas mokar od znoja, kao da sam se pomokrio u krevet dok sam spavao sa slonom bez funkcije prostate.

Srpsko odlučno "mrš"

SDP ima dovoljno Srba poput Svetozara Pudarića, da popuni vlast gdje mora. Uglavnom, Srbi trebaju biti "k'o da ih nema". Živi da se ne čuju. E, uglavnom bi zato trebao poslužiti NATO. Da umiri Bosnu i još nemirniju Hercegovinu. Da rab božji Veselin postane član mostarskog podzemlja, da ubija nepoznate ljude iz šahtova i sa balkona, da ga proglase teroristom i raspišu potjernicu za njim. Kao što one nesrećne Kurde u Turskoj zovu teroristima, a ljudi bi samo da im daju struje, vode, škola, posla i bar onoliko slobode koliko je radni pas u Aziji ima.

Osnovna funkcija NATO-a u Bosni i Hercegovini bi, dakle, bila smirivanje Srba. Pa se nešto pitam, zašto vlasti u RS ne kažu da neće u NATO? Pitaće ih tada i zašto? Pa, neka kažu "Zato". Ako pitaju, "Zašto zato?", neka im Mile, ili ko već treba, rekne "Zato zato!" Ako pitaju, zašto zato zato, kad su svi okolo spremni za NATO, uključujući Srbiju i ona tri nesrećnika na čelu joj, neka na finom engleskom, br'te, kažu "Zato i zato. Šta te boli neka stvar? Neću i gotovo. Haj' mrš, kifeli, đavo te odnio, i tebe i taj tvoj NATO. Prvo me bombarduješ kad nema ko da me brani, a sad bi da idem s tobom i da o svom trošku mlatim druge. Mrš, stoko jedna nevaspitana...".

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica