Hrvat Niko Šimić, iz okoline Bugojna, izjavio je zagrebačkom Večernjem listu prije godinu dana da je nasilno mobilisan, ne znajući zbog čega. Bio je vodič grupe rezervista i u pucnjavi na Raduši pao u ruke jednog vojnika u uniformi koju nikada nije vidio u JNA. Ovaj ga je odveo do svojih ljudi u šumi, koji su sahranjivali poginulog suborca. Skinuli smo, veli, kape i svi smo se molili bogu za Adolfa Andrića
Za razliku od srpskog penzionera Mitra Baroša (75) iz sela Sajkovića kod Livna, koji je poslije 35 godina javno progovorio o tome kako je kao aktivni učesnik akcije Raduša 72 zarobio ustaškog teroristu Ludviga Pavlovića, hrvatski penzioner Niko Nikica Šimić (67) iz Okolišća kod Bugojna u razgovoru za zagrebački Večernji list prije godinu dana hvalio se kako je upravo on bio posljednji živi svjedok koji je pomagao i jedno vrijeme proveo sa članovima Bugojanske grupe.
Šimić tvrdi da je mimo svoje volje bio mobilisan u borbu protiv ubačenih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, koji su na području Bugojna stigli s ciljem da dignu hrvatski narod na ustanak radi obnavljanja NDH. On potom navodi da su ga već prvog dana akcije Raduša 72 zarobili članovi Bugojanske grupe i da je zajedno sa njima prisustvovao pokopu njihovog vođe Adolfa Andrića, koji je poginuo već u prvom sukobu sa četom vojne policije na Raduši 26. jula 1972. godine.
- Sve je počelo u ranim jutarnjim časovima 25. na 26. jul 1972. godine, kada je u Okolišće stigao udbaš Đoko Krvopić iz Bugojna s vojskom i natjerao me da im budem vodič do Raduše - izjavio je Šimić.
Mobilizacija po naredbi
On, međutim, priznaje da tada nije znao šta se dešava niti ga je o bilo čemu informisao Krvopić. Inače, Operativni štab akcije Raduša 72, koji su činili predstavnici Republičkog štaba za narodnu obranu BiH, Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove i JNA, tih dana izdao je naredbu za mobilizaciju jedinica aktivnog i rezervnog sastava policije i Teritorijalne obrane u opštinama Bugojno, Gornji Vakuf, Kupres, Prozor, Ravno - kako bi u zoru 26. jula blokirali Radušu, gdje su se krili ubačeni ustaški teroristi.
Tako je mobilisan i Šimić. Svi mobilisani su kamionima prevoženi od Bugojna do Gračanice prema Gornjem Vakufu, odakle su krenuli dolinom rijeke Bunte prema Raduši. Kad su stigli do seoske škole put prema Raduškom kamenu nastavili su pješke.
Na ovo odredište stalno su pristizala nova pojačanja, a Šimić, kao vodič, bio zadužen za jednu četu na putu preko Nišana prema Raduši.
- Kad smo stigli do Lije, ispod Raduškog kamena, počela je strahovita pucnjava. Tada sam pomislio da je riječ o manevarskoj vježbi. Đoko i ja stigli smo na neki šumski put. Pitao sam ga što se to događa, a on mi je odgovorio da ne zna. Pošto je bio udbaš, vjerujem da je tada bio upoznat sa svim što se događa. Zatim je pobjegao od mene lijevom stranom puta, a ja sam desnom stigao pod neku jelu. Tada su se začuli jauci u šumi, a kada se sve smirilo, izašao sam na put. Potom se iza zaklona pojavio i Đoko. Rekao sam mu da tu nešto nije u redu, a on mi uzvrati: Idemo naprijed da vidimo šta je bilo.
Nastavili smo šumskim putem oko dvadesetak metara, kad odjednom iz šume skoči vojnik u uniformi koju do tada nikada nisam vidio. Uhvatio me snažno lijevom rukom za grudi, a desnom mi naslonio pištolj na čelo.
U tom trenutku Krvopić je potegao pušku, a ovaj će njemu:
Ako povučem obarač ubiću ti druga. Tada se Krvopić bacio s puta i otkotrljao niz šumsku strminu. A nepoznati čovjek me odveo u šumu, među svoje koji su se tamo već nalazili.
Odredili su da me čuva neki bradonja. Shvatio sam da to nisu vojnici JNA. Sve su to bili mladi momci, neopisivo izdržljivi i sposobni, sa oružjem kakvo nisam nikada vidio kod JNA. Uglavnom su se kretali u grupama po dva-tri, možda i u većim.
Već smo bili u šumi dalje od prvog okršaja, gdje je poginuo Adolf Andrić, a poslije sam, kada sam izašao iz zatvora u Zenici, saznao da je poginuo i kapetan JNA, čiji sam bio vodič, kao i još jedan vojnik, a dvojica su bila ranjena. Nad Radušom su kružili helikopteri JNA, ali vojska nije išla prema nama. Možda su ih toliko iznenadili i uplašili ovi hrabri i spremni momci da se više nisu tako lako odlučivali sukobljavati se s njima.
Poslije sam čuo da su ih zvali teroristima, a koliko sam vidio dok sam bio s njima, nikoga nisu ubijali, osim u odbrani. Međusobno su razgovarali na engleskom - ispričao je dezerter. Niko Šimić gotovo idiličnu priču u osnovi drugačiju od one koju je u svojoj knjizi Dvadeseti čovjek naveo Đorđe Ličina. Razlikovala se i od priča u feljtonima dnevnih novina i televizijske serije Brisani prostor.
Prema Šimićevom kazivanju, poslije pogibije Adolfa Andrića njegovi saborci odložili su puške i mirno uz sve počasti pokopali, Andrića, a potjera je, navodno sve vrijeme strpljivo čekala da se završi sahrana. Šimić prećutkuje činjenicu da je vojna policija nastavila traganje za teroristima, koji su se razbježali glavom bez obzira. U ovom okršaju likvidirana su još trojica članova Bugarske grupe; Ivan Prlić, Vinko Knez i Nikola Antonac.
Šimić još kaže da su on i njegov pratilac bradonja skinuli kape na sahrani Adolfa Andrića:
Svi smo se molili Bogu za njega. Kasnije sam saznao da su ga pronašli i helikopterom prebacili tijelo u Bugojno, a što je bilo s njim dalje ne znam.
Desetak Hrvata u zatvoru
Nastavljajući druženje s teroristima Šimić navodi da su mu natovarili na leđa ranac sa teškom opremom u kojoj je, kako pretpostavlja, bila municija.
- Tako sam s njima, bez borbe, prešao cijelu Radušu. Kad smo se spustili do Rame, iznad Rumboka, rekao sam pratiocu da sam žedan. Zamolio sam ga da odemo do neke kuće. I on je pošao sa mnom. Tu je bila neka baka, koja nam je dala vode i hrane.
Dok je, veli, njegov pratilac razgovarao s bakom, iskoristio je trenutak nepažnje, zbacio ranac i pobjegao.
- Mogao je pucati za mnom i ubiti me, ali nije. Kad sam stigao u Rumboke, javio sam se policiji. Bilo je tu mnogo vojske. Udbaši su me odvezli bijelim automobilom u Bugojno, gdje sam bio pod istragom. Zatim sam odveden u Zenicu, i tu sam bez razloga osuđen na dva mjeseca zatvora. Tada je zbog Bugojanske grupe osuđeno nas desetak Hrvata na po dva mjeseca zatvora. Među osuđenima je bilo i nekoliko žena. Oduzet mi je i pasoš i poslije vraćen. Otputovao sam kasnije na posao u Njemačku, gdje sam zaradio i penziju - rekao je zagrebačkom Večernjem listu Niko Šimić.
(Nastaviće se)
