Engleski pacijenti

Engleski pacijenti
Mirjana Kusmuk
10.07.2015 00:08

- Imamo samo jedno veoma lako pitanje i ako dobijem pozitivan odgovor, Srbija će promeniti stav. Tražimo od britanske vlade da nam pokaže dvoje ljudi koje su pomirili ovom rezolucijom. Ne tražimo narode, već dvoje ljudi koje su pomirili. Ne postoji tako nešto. Samo su produbili razlike, probudili teške emocije. Nisu o tome ni brinuli.

Ovu slikovitu istinu rekao je premijer Srbije Aleksandar Vučić nekoliko dana uoči stavljanja na dnevni red sjednice Savjeta bezbjednosti UN britanske rezolucije o Srebrenici.

Nakon što je sjednica odgođena za jedan dan zbog udaljenih stavova Rusije, Kine i Britanije, Vučić je otkrio da "Englezi nisu uspeli da odgovore na to pitanje i pronađu dvoje ljudi koje je rezolucija o Srebrenici pomirila".

Jasno je i budali da to nije ni bio cilj rezolucije, koja je bila toliko "ozbiljna" da je pretrpjela čak sedam izmjena. Niti su u njenom fokusu, 20 godina kasnije, kao ni 11. jula 1995, bile žrtve zločina. Žrtve, posebno ako su na Balkanu, oduvijek su sredstvo za potkusurivanje velikih.

Tajne arhive

Tako je i cilj britanske rezolucije u UN, prije svega, bilo cementiranje pravne kvalifikacije zločina u Srebrenici kao genocida, jer bi to imalo dugoročne i pravne i političke posljedice po Srbiju i RS. Analitičari se slažu da bi to Republiku Srpsku označilo kao "genocidnu tvorevinu", a Srbiju trajno obilježilo kao krivca sa svim posljedicama koje to nosi.

Ne znam da li je Savjet bezbjednosti UN ikada usvojio rezoluciju o najmasovnijem genocidu u modernoj istoriji svijeta, masakru Huta nad 800.000 Tutsa u Ruandi 1994. godine, ali znam da je 2000. godine Savjet bezbjednosti UN priznao vlastitu odgovornost, jer nije zaustavio genocid. Tadašnji šef mirovnih operacija UN i kasniji generalni sekretar UN Kofi Anan priznao je da osjeća "ličnu odgovornost" što nije učinio više da spriječi pokolj u Ruandi.

Upravo je to "detalj" koji nedostaje britanskoj rezoluciji da bi mogla opravdati stavljanje Srebrenice na međunarodnu agendu 20 godina kasnije.

Uoči samog glasanja u UN britanski "Gardijan" otvorio je ovaj problem tekstom u kojem tvrdi da su Velika Britanija, SAD i Francuska šest nedjelja ranije znale da će Srebrenica pasti i da su je svjesno žrtvovale. Oglasio se potom i bivši njemački šef diplomatije Klaus Kinkel koji je rekao da je u slučaju Srebrenice odgovornost na UN, NATO-u, EU i njemu samom jer su zakazali.

Iako Kinkel tvrdi da se to dogodilo, jer nisu znali šta se sprema, demantuje ga telefonski razgovor Bila Klintona i Žaka Širaka sa kojeg je ovih dana CIA skinula oznaku tajnosti. U tom razgovoru koji je objavio N1 Širak govori Klintonu da se sprema zločin u Srebrenici, a Klinton njemu da to nije važno, jer je od Žepe i Srebrenice mnogo važnije Goražde.

Klinton odbacuje i mogućnost vazdušnih napada na srpske položaje oko zaštićene zone pod kontrolom UN - Srebrenice iako su ranije vazdušnim udarima zaustavili ofanzive Vojske RS na druge dvije zaštićene UN enklave - Bihać i Goražde.

- Prije nego što osiguramo vazdušni udar morate znati da će on nanijeti velike gubitke Srbima u određenim područjima. Posavjetovaću se sa vojnim savjetnicima, ali oni su vrlo skeptični - kaže Klinton Širaku.

Mnogo toga u i oko Srebrenice iz nepoznatog razloga ostalo je do danas tajna. Tako je i sa velikim brojem dokumenata UN na kojima još stoji oznaka tajnosti i čije skidanje ne traži niko.

Posve nevjerovatno, kao što je nevjerovatno da u novembru 1995. godine na pregovorima u Dejtonu, kojima je okončan rat u BiH, niko nije ni pomenuo Srebrenicu i njenu tragediju.

Učesnici mirovnih pregovora tvrde da zločin u Srebrenici niko nije pomenuo ni u formalnim ni u neformalnim razgovorima. Čak ni Alija Izetbegović u Dejtonu nije tražio specijalni status za Srebrenicu, niti da Srebrenica pripadne FBiH, nego je insistirao da FBiH pripadne Ustikolina, jer se u njoj nalazi najstarija džamija u BiH izgrađena 1448. godine. O zločinu u Srebrenici, o žrtvama, nije rekao ni riječi.

Mnogo kontroverzi prati i odavno medijski eksploatisani zapisnik sa jedne sjednice ratnog Predsjedništva RBiH na kojoj Alija Izetbegović kaže: "Klinton me nagovara da pustim četnike u Srebrenicu. Mora biti masakr i ne manje od četiri ili pet hiljada žrtava i onda će oni intervenisati". A tadašnji komandant Armije RBiH Sefer Halilović mu odgovara: "Alija, jesi li ti poludio?"

Nepoznato do danas je i zašto je komandant Srebrenice Naser Orić sa 20 svojih komandanata napustio Srebrenicu u aprilu 1995. godine. Zašto su tri mjeseca prije zločina komandanti otišli na školovanje, ko i zašto ih je tamo poslao.

Hakija Meholjić tvrdi da je "međunarodnoj zajednici trebao jedan genocid u BiH da prekine rat".

Istina

Zbog svega toga i hiljada drugih pitanja i razloga nemoguće je zatvoriti priču o zločinu u Srebrenici dok sva dokumenta ne budu dostupna. Posebno ona koja se nalaze u arhivama UN, ali i tajnih službi.

Nemoguće je istoričarima ili medijima kada budu dolazili do novih dokaza i dokumenata zabraniti da ih prezentuju javnosti, jer je "istina" verifikovana rezolucijom UN o kojoj nema rasprave.

Ako se tako posmatra cijela stvar, onda je izvjesno da je pored političke kvalifikacije zločina u Srebrenici, cilj britanske rezolucije bio i onemogućiti svako dalje "čeprkanje" i istraživanje zločina.

Jer kako posmatrati činjenicu da Savjet bezbjednosti UN ravno 100 godina nije usvojio rezoluciju o genocidu nad 1,5 miliona Jermena izvršenom 1915. godine, a da je 20 godina kasnije stavio na dnevni red rezoluciju o genocidu nad 8.000 Srebreničana? I da je uzalud više od 20 zemalja, uključujući Francusku i Rusiju, priznalo masovna stradanja Jermena kao genocid, a da ga SAD u nastojanju da ne isprovociraju Tursku nikada nisu tako označile. I da je, iako se tokom izborne kampanje 2008. godine Barak Obama zalagao da se stradanje Jermena okvalifikuje kao genocid, kasnije, kada je izabran, ta masovna ubistva nazvao "jednim od najtežih zločina u 20. vijeku" ne pominjući genocid.

I da britanski parlament 100 godina nije usvojio rezoluciju o genocidu nad 1,5 miliona Jermena, niti je rezoluciju o osudi tog genocida uputio Savjetu bezbjednosti UN.

Nisu svi genocidi isti. Sa našom i nesrećom Srebrenice je drugačije. Na toj nesreći mnogi svjetski političari su izgradili svoje karijere.

Vlastitu odgovornost za Srebrenicu niko od njih nije ni pomenuo, isto kao što Savjet bezbjednosti UN nikada nije stavio na dnevni red svoju odgovornost iako je i očigledno i jasno da nije zaštitio "zaštićenu zonu UN".

Za nas, čije živote "jedu skakavci" i kojima je živjeti ih na ovim prostorima do biološkog kraja, ta istina je i važna i dragocjena. Jer samo ona je jedini put do stvarnog pomirenja.

To sasvim je jasno nije britanska rezolucija protiv koje je od početka jedna od strana učesnica ili naroda koji ovdje žive. Ona nas je samo sve zajedno ponovo bacila na postelju "engleskog pacijenta" koji je kriv za svoju tužnu sudbinu iako je nije ni kontrolisao. Pacijenta kojeg su polili benzinom u trenutku dok je palio šibicu.

Zato onaj koji se u budućnosti bude bavio rezolucijama s namjerom da pomiri, da cementira, da istinu stavi na sto, morao bi u njima da osudi sve krvave zločine na Balkanu u 20. vijeku. Od austrijskih u Srbiji i BiH u Prvom svjetskom ratu, do njemačkih i zločina NDH u Jasenovcu, Jadovnu... preko onih Armije RBiH u Kravicama, Zalazju... do srpskih u Srebrenici... ili protjerivanja više od 200.000 Srba iz Hrvatske, pa zločina OVK na Kosovu... Ne bi li možda prestao "zločin da rađa zločin koji rađa zločin". Jer požari se i kod nas na Balkanu gase vodom, a ne benzinom.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica