Bosnom Enes zarafalao

Bosnom Enes zarafalao
Mirjana Kusmuk
19.11.2015 21:37

Odmah nakon napada u Parizu Islamska država preko svog časopisa "Dabilj" izdala je upozorenja o narednim napadima u kojima su se pominjale i neke lokacije iz naše regije. Badava. Badava, ovdje slabo ko šta čita.

Stručnjak za pitanje terorizma Vlado Azinović rekao je da u uređivačkom odboru ISIS-ovog časopisa "Dabiq" sjede neki ljudi sa ovih područja, iz regije. Badava, ovdje slabo ko koga sluša.

Isti takvi sjede u redakciji bloga "Vijesti umeta", koja se radovala krvavom petku u Parizu i zaprijetila nama, ovdje. Opet badava, ovdje slabo ko koga shvata ozbiljno.

Sarajevo

U BiH je više desetina povratnika iz Sirije, vojnika Islamske države. Jedan od njih je zet Enesea Omeragića, teroriste koji je u srijedu uveče u Sarajevu ubio dva vojnika Nedeljka Radića iz Nevesinja i Armina Salkića iz Viteza. Taj Muhamed Meco iz Islamske države vratio se ovamo 2013. godine. Neki pišu i da je Enes bio tamo, ali nije potvrđeno.

Komšije kažu da je volio životinje i djecu. Možda i jeste, ali ne pita se Enes. On je samo izvršio zadatak kada ga je dobio. Uzeo je pušku u ruke i krenuo u obračun protiv nevjernika sa ustima punih Alaha. I ubio, kako objaviše "Vijesti umeta", "Srbina, pravog nevjernika i Bošnjaka otpadnika od vjere".

Šta bi tek uradio Enes da policijske i službe bezbjednosti dva dana prije njegovog terorističkog čina nisu objavile da su podigle nivo bezbjednosti?

Šta bi tek uradio da "Vijesti umeta" nisu napisale: "Pa tolika Francuska niti Amerika, sa svojim (ne) sigurnosnim agencijama ne mogu i nisu mogli zaustaviti napad naših vojnika, Alahovih robova mudžahida na vas i vaše države, pa kako da vi sa svojim jadnim "(ne) sigurnosnim" agencijama to uradite? Vama slijedi odmazda još gora od ove i još gorčija. Budale jedne Bosna je prelivena krvlju mudžahida koji su se borili da uspostave šerijat. Ona miriše i odiše prolivenom krvlju šehida. Tako nam Alaha, ta krv nije uzalud prolivena, ta krv je već dala plodove svoje i ti plodovi će uskoro da vam glave sa vaših vratova skidaju".

Šta bi tek uradio Enes da je bio prvi, da se nisu desili teroristički napad u Zvorniku, teroristički napad na Ambasadu SAD u Sarajevu, teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu, terorističko ubistvo hrvatske porodice u BiH na Božić...?

Šta bi tek uradio da stručnjaci danima nisu upozoravali da su radikalni islamisti sa ovih prostora opasnost za nas?

Šta bi uradio da službe nisu pratile njegovog zeta Mecu? Da ga nisu prisluškivale? Da nisu znale koga je sve vrbovao u stroj ID-a?

Šta bi tek uradio Enes da Magnus Ranstorp, vodeći svjetski stručnjak za terorizam, nije sve nas upozorio da smo u opasnosti, da alarm svira za vlasti da brzo djeluju?

Pobio bi pola Rajlovca, zajedno sa cijelom četom džihadista, povratnika iz Sirije!

Na stranu sarkazam, jasno je da oni koji treba, opasnost od terorizma ovdje ne doživljavaju ozbiljno. Jedni se prave gluvi i ludi i neće da priznaju, drugi jašu po terorizmu nekada lupajući i ono čega nema, treći neće da im izreknu presude kakve zaslužuju. U svoj toj priči biće da slabo ko razumije da je odavno na snazi "narandžasti meteoalarm". Da je BiH ucrtana na karti islamskog halifata, obojena onom zlokobnom crnom.

A ne fali ni simbolike. Terorista Enes Omeragić rođen je u Francuskoj prije 34 godine. Možda je baš zato i izabran da prvi krene. Čudna koincidencija ili ipak, što bi rekao Andrić, "znakovi pored puta"?

Pariz

Jasno je da je već ono što se dogodilo u prošli petak u strašnom (mada ne volim da koristim pridjeve koji pojačavaju) terorističkom napadu u Parizu u kojem su ubijeni nedužni ljudi, koji su izašli na kafu, na koncert, na utakmicu, bez mnogo dileme bila poruka svima, poruka cijeloj jednoj civilizaciji, evropskoj.

I kao što je terorista u Sarajevu pucao u vojnike u kockarnici (kockanje je za radikalne islamiste smrtni grijeh) tako su teroristi pucajući po Parizu ubijali simbole svojih smrtnih neprijatelja - demokratije i slobode: Voltera, Zolu, Igoa, Simon de Bovoar, ali i Žana Kristofera Boisona i moju prijateljicu Ljilju i njene klince. Andrea igrom slučaja nije bila na tom koncertu. Andrea ima 18 godina i u grad izlazi samo petkom uveče.

Pucali su u Monmartr, mjesto na kojem ćeš u svako doba dana naći bar pet naših slikara koji žive od crtanja portreta turista i po kafanama u kojima su apsent ispijali Pikaso i Modiljani.

Pucali su u Panteonu kod Sorbone, gdje je čast pokloniti se posmrtnim ostacima velikana Voltera, Žan Žak Rusoa, Viktora Igoa, Emila Zole….

Pucali su u šetače Senom niz ulicu Kralja Petra Prvog, u Luvr i Orsej, u studente sa Sorbone koji se na kraju godine kupaju u fontani u Latinskoj četvrti, u slike Tuluza Lotreka u kafeu na ulazu u "Mulen Ruž", pucali su u taj kabare u kojem su nastupale najveće zvijezde svjetskog šoubiznisa: Ela Ficdžerald, Lajza Mineli, Frenk Sinatra… Pucali su u šansone Moris Ševalije, Edit Pjaf, Iv Montana, Šarla Aznavura. Pucali su - jer oni ne slušaju muziku. Slušanje muzike im je smrtni grijeh.

Pucali su u Asteriksa i Obeliksa ili u pariski Dizniled, u kuću Petra Pana, tunele Pirata sa Kariba i kulu Uspavane ljepotice. Pucali su u "Bel epok".

Pucali su u sve što volimo, sve što razumijemo i sve što osjećamo. U ono sa čim veze nema ni ona ranija, ni ona malo skorija ni ova sadašnja francuska spoljna politika.

Baš zato ogavno je bilo čitati "naknadnu pamet" po društvenim mrežama nakon krvavog napada u Parizu i objave tipa "oni su nas bombardovali" ili "zašto su žrtve u Parizu vrednije od ovih ili onih". Nisu vrednije, jer žrtve su samo žrtve, nije ljudski porediti. Jer, zar nije ubiti jednog čovjeka isto što i ubiti čovječanstvo?

Zato neću da pišem o uzrocima i posljedicama napada u Parizu, neću da kažem da su za moj narod Visoki Dečani ili Gračanica isto što je za Parižane Notr-dam, neću da licitiram žrtvama, neću da govorim koliko je strašno rušenje Palmire ili ubistvo 200 djece ili rušenje ruskog aviona i smrt 230 putnika... Jer, sve to se podrazumijeva.

Mnogo toga napisao je i u jednim ovdašnjim novinama pisac i šef kulturne redakcije magazina "Figaro" Žan Kristof Buison u "pismu prijateljima". I to, ali i ono najvažnije.

"U Bataklanu sam prije nekoliko godina bio na koncertu Emira Kusturice i 'Zabranjenog pušenja'. Prije nekoliko mjeseci bio sam na fudbalskoj utakmici na Stad d'Frans. U baru 'Karijon' sam prije nekoliko dana bio na pivu sa prijateljima. Poput mnogih mogao sam biti žrtva. Poznajem ljude koji poznaju osobe koje su stradale. Po tome se ovaj događaj razlikuje od onog u januaru, kad su pobijeni novinari lista 'Šarli ebdo'. Ovoga puta ciljevi su bili Gospodin i Gospođa, svi koji otelovljuju Francusku, Zapad, antitezu islamskom fundamentalizmu, mjesta na kojima se pije, puši, sluša muzika".

Poruka

Jasno je kao dan da su osmorica ludih bombaša, fanatika u Parizu ubijajući Gospodina i Gospođu poslali poruku nama. Ta poruka "ubij Gospodina i Gospođu" stigla je i do Enesa Omeragića. Ali nije do službi bezbjednosti u BiH.

Ta poruka znači da nijedan Gospodin i nijedna Gospođa, koji žive vrijednosti savremenog svijeta više nigdje i nikada nisu bezbjedni. Jer, teroristi su "islamsku revoluciju" prebacili na naš teren. Tačno 222 godine poslije Francuske revolucije u kojoj je na barikadama za slobodu, pravdu i demokratiju život dao i mali Gavroš.

Gavroš, dječak iz romana "Jadnici", kao jedan od simbola te revolucije. To je možda i onaj dječak na slici Delakroa "Tri slavna (dana)" na kojoj sloboda juriša preko mrtvih tijela do pobjede.

Gavroš, Zola, Igo, Volter... nešto je preko čega islamisti neće da pređu. Jer oni su simbol slobode, civilizacije, simbol svega čemu su objavili rat. Svega što je za njihov fanatizam smrtni grijeh.

Za svaki njihov ubilački pohod dovoljan razlog je i samo ona jedna rečenica Voltera: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da govoriš".

Baš to njihov pomračeni um nikada neće moći da prihvati. Samo ta jedna rečenica svojim demokratskim načelom zadaje smrtni udarac totalitarnom režimu na kojem počiva ISIS. Samo ta jedna rečenica smrtni je neprijatelj njihove ideologije. Samo ta jedna rečenica suštinska je razlika između njih i nas. Između Nedeljka Radića, Armina Salkića i Enesa Omeragića.

 

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica