Operacija “Raduša 72” (10) - Rodoljubi samo Srbi

Glas Srpske
Operacija “Raduša 72” (10) - Rodoljubi samo Srbi

Mobilizacija za odbranu od terorista shvaćena je u srpskom stanovništvu kao patriotska obaveza, izražena u masovnom odzivu rezervista. Dok smo danonoćno stražarili u šumama i po čukama, prateći budno situaciju nastalu poslije upada hrvatskih emigranata na naše područje, dolje, na njivama, Hrvati seljaci čuvali su stoku ili obrađivali zemlju, priča sada jedan od rezervista, Mitar Baroš

Penzioner Mitar Baroš (75), iz sela Sajkovića, podno visoke Dinare kod Livna, prvi put poslije 35 godina progovorio je o akciji “Raduša 72”. U toj akciji učestvovao je veliki broj pripadnika tadašnje JNA, kao i gotovo kompletan aktivni i rezervni sastav policije iz Livna, Duvna (Tomislavgrada), Glamoča, Kupresa, Posušja, Bugojna, Prozora i Gornjeg Vakufa. Baroš je tek nedavno otkrio dugo čuvanu tajnu o tome kako je, krajem jula 1992. godine, zarobio poznatog ustaškog teroristu Ludviga Pavlovića na jednoj čuki na Dinari iznad sela Prolog prema Ćajiću i Odžaku. Kao seoski putar zaposlen u preduzeću “Livnoputevi” iz Livna i rezervni policajac, Baroš je zajedno sa komšijama iz Sajkovića, Gubina, Prova i Čaprazlija, krajem juna 1972. godine mobilisan i odveden na “tajni zadatak”. Mitar priča: - Kada smo dobili pozive za mobilizaciju nismo znali da li idemo na vježbu ili na konkretan zadatak. Tražio sam da se o mojoj mobilizaciji upozna rukovodstvo u “Livnoputevima”, što je i učinjeno. Uzeli smo kompletnu opremu i ukrcali se u dva autobusa koja su nas čekala ispred zgrade osnovne škole u Sajkoviću. Kad smo stigli u Livno dali su nam oružje i upoznali nas sa pojedinostima akcije. Saopštili su nam da se u rejonu Bugojna ubacila grupa od 19 hrvatskih emigranata iz Australije i nekih evropskih zemalja sa zadatkom da dignu narod na ustanak protiv tadašnje vlasti. Strogo su nas upozorili da o ovoj akciji ne pričamo nikome, pa ni članovima svojih porodica. Sugerisali su nam jedino da im kažemo da odlazimo na vježbu i da smo dobili dnevnice od po 500 dinara. Danonoćno na straži Takođe nam je naređeno da danonoćno motrimo na sva kretanja ljudi u rejonu gdje budemo raspoređeni, prisjeća se Baroš tih uputstava i zadataka koje su dobili od nadležnih policijskih i vojnih starješina pred učešće u velikoj vojnoj i policijskoj akciji “Raduša 72”. Prema rasporedu, Mitar Baroš je određen u grupu sa tadašnjim komandirom Policijske stanice u Livnu Ljubom Pačarom, koji je rodom iz Duvna, i Ismetom Jahijafendićem iz Livna: - Moja grupa je bila raspoređena u rejon iznad sela Prologa, sa zadatkom da posebno motrimo na planinski prevoj Vaganj, kojim su svakodnevno saobraćali autobusi na relaciji Livno - Sinj - Split. Bio je to stari austrijski put preko Dinare koji je prolazio kroz šumu sa mnogo serpentina i velikih uspona. Komandir Pačar je strogo naredio da tokom noći ne smijemo pušiti dok iz žbunja osmatramo svaki šum. U to vrijeme bilo je mnogo komaraca, a dim je bio najefikasnije sredstvo da se odbranimo od tih krvopija. Takođe, pored budnog osmatranja u šumi, često smo morali intervenisati i silaziti u polje kako bismo upozorili čobane da u blizini šume i u šumi ne smiju napasati ovce i goveda. Postojala je opasnost da čobani uspostave vezu i donose hranu razbijenoj grupi emigranata. Naime, radilo se o etnički čistim naseljima u kojima su živjeli isključivo Hrvati i dobili smo zadatak ne samo da pratimo ko dolazi u selo već i ponašanje i kretanje domaćeg stanovništva. Takav zadatak su imale sve grupe, koje su bile raspoređene na svakih 100-200 metara, pa tako i naša trojka - govori Mitar Baroš. Tokom potrage za emigrantima u Livnu i drugim gradovima zavedeno je ograničeno kretanje građana. Mnogi nisu bili upućeni o čemu se radi. Tako je početkom jula 1972. u Livnu izvedena prava racija: na ulicama su hapšeni mladići sa dugom kosom i u “marici” prevoženi u policijsku stanicu gdje su bili ošišani na “nulu”. To je, kako je kasnije obrazloženo, urađeno radi lakšeg raspoznavanja domaćeg stanovništva od razbijene grupe emigranata koja se preko Duvna i Posušja prebacila na teritoriju opštine Livno, zapuštena i zarasla u kosu i bradu. - Dvojica iz te razbijene grupe terorista naišla je na našu zasjedu. Primijetili smo ih kako nam se približavaju kroz žbunje. Kada su došli blizu nas iskočili smo iz zasjede i naredili: “Rude uvis! U ime naroda, predajte se!” Jedan od emigranata brzo se snašao i potegao pištolj, ali Stipo Pačar je bio brži i sasuo rafal u njega. Drugi emigrant, koji se nalazio na mojoj strani, munjevito je skočio prema meni uhvatio me za nos i isukao nož “skakavac”. Nekako sam uspio da ga snažno udarim kundakom po ruci koja je u tom trenutku klonula, a nož pao na zemlju. Uperio sam pušku prema njemu i ponovo mu naredio da se preda, što je on i učinio. Pačar je odmah javio radio-stanicom u Livno da nam pošalju dvoja kola pošto smo jednog emigranta zarobili, a drugog ubili. Iako do Livna ima 25 kilometara, nismo dugo čekali. Stigla su dvoja patrolna kola. U kratkom ispitivanju Pavlović je priznao da su on i upravo ubijeni Vlado Miletić planirali da otmu neko vozilo ili autobus i da se preko planinskog prevoja Vaganj prebace u Sinj, a potom u Split - opisao je Baroš zarobljavanje Ludviga Pavlovića, o kome ništa ranije nije čuo ni znao sve do suđenja u Sarajevu. U vrijeme akcije u kojoj je, prema vojnim procjenama, učestvovalo preko 18 hiljada vojnika, kao i aktivnog i rezervnog sastava policije, treba ukazati i na jednu indikativnu pojavu koja je najbolje oslikavala tadašnje raspoloženje u narodu. Naime, na poziv za mobilizaciju, koja je bila obavezna na području pomenutih opština, odazvali su se Srbi u velikom procentu. Patriotska obaveza Poziv na mobilizaciju u to vrijeme kod većine srpskog stanovništva smatran je patriotskom obavezom i visokomoralnim činom. Tako su se seljani iz Bogdaša, Vrbice, Radanovaca, Bojmunata, Čelebića, Sajkovića, Gubina, Prova i Čaprazlija, listom odazvali na mobilizaciju i to baš u jeku poljoprivrednih radova, kada se kose prostrana polja i strna žita. Da situacija bude još apsurdnija, preko dvjesta rezervnih policajaca i pripadnika Štaba teritorijalne odbrane danima su po šumama i čukama iznad hrvatskih sela budno motrili i čekali da se pojave ustaški teroristi, a u isto vrijeme dolje na polju i na njivama Hrvati su obrađivali svoju zemlju i napasali stoku. Tako je bilo čitavo vrijeme sve do okončanja “Raduše 72”. Na javnim mjestima u Livnu nigdje se nije mogla čuta makar jedna riječ o upadu terorista. Uglavnom se pričalo šapatom u užim krugovima, a Srbi su mogli čuti samo poneku informaciju o hrabrosti i neustrašivosti policajca Jove Ramića iz Bogdaša ili nekih rezervista koji su danonoćno bdjeli u planini Raduši, odnosno Gorici kod Titove vile, gdje su teroristi namjeravala da uspostave glavni štab. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Terorizam
Terorizam
Litijum
Litijum
Strateško planiranje
Strateško planiranje
SAD i NATO
SAD i NATO
Godine čekanja
Godine čekanja
Muzej utemeljivača Srpske
Muzej utemeljivača Srpske
Neutralnost
Neutralnost
Raštimovani orkestar
Raštimovani orkestar
Prekogranični praznik
Prekogranični praznik
Prorok Zvizdić
Prorok Zvizdić
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana