Anahronija anarhije

Anahronija anarhije
Veselin Gatalo
22.02.2014 20:08

Mihail Aleksandrović Bakunjin je mrtav već više od vijeka, ali ideja mu je preživjela do danas.

Ideja ni nasilna ni mračna, ali ipak neostvarljiva i... bajata (turc.). Danas se čak i ne spominje ta anarhija kao ozbiljna ideja. Anarhizam kao učenje, legitiman je, ipak, koliko i naučni socijalizam, ništa manje legitiman od komunističke ideologije. Ništa, dakle, nasilniji i mračniji od ostalih ideologija koje danas smatramo legitimnim, pa i ideologije koja je vladala Jugoslavijom i pomoću koje je Jugoslavija vladala nama. Više od zastarjele ideologije je ono što imamo u pokušaju, u praksi. Fašizam je, takođe, bio ideologija, satanizovana do te mjere da se danas ništa dobro ne naziva fašizmom. Koliko ja shvatam taj fašizam, tu se radilo o ponovnoj uspostavi Rimskog carstva i vladavini svijetom. Ti jarca! Pa, ko danas ne želi da vlada svijetom? Amerika nije, je l' de? Arapi nisu, je li? Katolici nisu? Ni pravoslavci ne žele da dominiraju svijetom? Ni Kinezi? Sve goli fašista, dakle. Jedino je različito ime carstva u kome bi vladali drugima. Ni ekonomsku i vojnu dominaciju Njemačke i Austrije ne možemo, čak i ne smijemo, nazvati fašizmom. I nije to u pitanju, nešto je drugo posrijedi, nešto što nema veze sa ideologijom. Radi se o nacijama. O vladavini nacija nad nacijama. O poretku u kojem jedan narod živi na račun drugog, ili drugih naroda. O nacizmu, možda? O savremenom feudalizmu u kojem nije svaki rad, ma koliko sličan, ili čak isti, ni isto vrednovan ni isto plaćen? Ipak, da ne odem naširoko, vratiću se našem Bakunjinu.

Dobri sin Bakunjin

Mladi plemić, Nikolaj Aleksandrovič Bakunjin, rođen 1814, 1828 godine je otišao u carsku vojnu školu. Rod? Artiljerija. Tamo je vidio čemu služi ruska carska vojska. Da smiri gladne i potlačene ruske seljake, da im čini sve što car naredi, da ih ubije ako se usprotive Njegovom veličanstvu. Negdje duboko u svom plemićkom srcu, vidio je da to nije u redu. Danas bi rekli mladi da to nije fer, da nije kul, da nije "in". Mlad čovjek svjestan nepravde, riješio je poraditi na tom istom svijetu, promijeniti ga nabolje. Po socijalnu pamet je otišao u Njemačku, upoznao njemačke idealiste i Hegelovu filozofiju. Tu ga je đavo i ponio. Po staroj poslovici koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama, začela se misao o društvu bez države, društvu u kojem bi ljudi (po naški - građani) živjeli po komunama, bez ikakve države i vlasti. Karl Marks, onaj koji je bio uzrok marksizmu, predmetu koji je moja generacija, kao i mnoge druge, izučavala umjesto filozofije, sociologije i ostalih novotarija, optužio je našeg Mihaila Bakunjina da je ruski špijun koji je učestvovao u ubijanju Poljaka. Većina zemalja u Evropi ga je smatrala državnim neprijateljem, osobom koju bi bolje bilo ubiti nego mu dati čašu vode. Bio je, osim mrzitelja država, antiteista i antikolonijalista. Onda se, da zlo još gore bude, pridružio društvu radnika zvanom još i "Prva Internacionala". Ne znate zašto vam ovo pišem? Pa, zna se, zbog mog druga Mite.

Mita, tvorac grafita

Moj prijatelj Mita je bio panker. Pank i anarhija idu skupa sa pubertetom. U pubertetu bi čovjek radije mijenjao svijet nego čarape. I Mita je htio mijenjati svijet. Meni svijet nije bio tako loš jer nisam mnogo ni tražio od njega. Htio sam, eto, da me puste da drijemam na časovima. Kosu bih pustio da mi padne sa čela i drijemao. Rijetko bi me prekidali jer sam bio dobar đak. Zlobnici vele i najbolji. Ali, Mita je htio i slobodu, ma šta on pod tim smatrao. Između ostalog, i slobodu da svoje pankersko opredjeljenje ispisuje po zidovima Mostara. Pisao bi "Punk" i crtao veliko "A" uokvireno krugom, simbol za koji je Mita smatrao da označava vrhunske slobode ovog zaostalog svijeta u kojem živimo. Simbol anarhističkog pokreta, mrtvog preko 100 godina prije Mitinog rođenja. Mita nije znao ko je Mihail Bakunjin, ali je znao šta je "Pank" i šta je to veliko "A". Ali, ne lezi vraže. Odrastali smo u rovitim vremenima jedne od prvih jugoslovenskih pobuna, nemira na Kosovu i Metohiji, velike policijske presije i praćenja mladih i starih. U društvu u kojem se svako svakoga bojao, Mita je hrabro ispoljavao svoja pankersko-politička uvjerenja, sprejom, kredom, masnom farbom, ugljem ili plamenčićima šibica. Tako važan zadatak nije dozvoljavao gledanje djevojaka. Trebalo je čitavom gradu staviti do znanja da je anarhija najbolja stvar na svijetu, bolja od kupanja na Neretvi i stajanja sa bocom piva na kaldrmi Starog grada. Ja sam, priznajem, radio ovo drugo i treće. Hm, ne samo to, puštao sam i kosu, jer to rade hipici. Puštao sam kosu svaki dan i svako veče, i tako sam provodio vrijeme umjesto da mijenjam svijet.

Težina pobune

Međutim, nije se svakom sviđala ta Mitina rabota. Milicija je upratila djela mladog anarhiste i pankera. Čudni dječak sa krestom od kose na glavi, bio je čudan brkatim milicionerima, ali ga nisu vezali za zidne pisanije. Nisu znali ništa o panku i anarhiji, ali im se čudni mladac nije nimalo sviđao. Okretali bi se za njim u prolazu, a Mita bi im, kad nisu gledali, iza ugla ili daleko iza ulice, pokazivao "od šake do lakta". Nije im padalo na pamet da čudni mladac šara po gradu, ispisuje ono čudno "Punk" i "A". Tako je bilo sve dok Momo, milicajac sa 20 godina radnog iskustva, tog utorka nije dežurao na Bulevaru Narodne Revolucije, današnjoj liniji razdvajanja Istočnog i Zapadnog Mostara. U gluho doba noći, milicijina "zastava 101" je nimalo nečujno išlo pored Gospinog parka, kraj franjevačke crkve, upravo kad je Mita nimalo jeftinim crvenim sprejom zaokruživao "A", napisavši prethodno "Punk". Od usredsrijeđenosti mu je jezik bio stisnut usnama, jedva da je i čuo stojadina sa druge strane ceste. Ali, zvuk milicijske sirene nije mogao prečuti. Nije mogao da ne vidi ni svjetla farova kad se auto okrenuo prema njemu. Stajao je okrenut automobilu, kao zec uhvaćen u svjetla. Momo i njegov kolega Nijo, brzo su koračali prema njemu. Htio je Mita bježati, kao pravi revolucionar, ali noge ga nisu slušale. Bile su poput kuhanih makarona. Dva milicajca su ga uhvatili ispod ruku i gotovo ponijeli prema stojadinu. U ruci je Mita još stiskao sprej, korpus delikti zločina, kao majmun ukradenu bananu. "Majku ti mangupsku, sa' ćeš vidit svog boga...", samo je rekao Momo milicajac dok su ga gurali na zadnje sjedište stojadina. I Mita je nešto propiskutao, nedovoljno razumljivo da bi ušlo u zapisnik.

Zapisi iz Ćelovine

U "istražnom", u legendarnoj mostarskoj "Ćelovini", sjedio je u smrdljivoj prostoriji u prizemlju, ispred školske klupe i lampe. Kao u američkom filmu. Već pri vožnji, nakupio je nekoliko masnica na licu. Nijo ga je već u autu počeo ispitivati, dok je Momo, smrtno ozbiljan, vozio pored robne kuće "Hit", pa pokraj srednje mašinske. Miti se put učinio dugačkim poput odlaska u Katmandu ili u London, na koncert "Seks Pistolsa". Prvo pitanje je bilo: "Što si pis'o Punk i A, a!?". "Pank je muzika...", rekao je Mita prije zvučnog šamara. Nijo je onda, otresajući ruku bolnu od šamaranja, rekao: "A otkud a, a? Šta je a, a?" Momo je, u pravom maniru "dobrog policajca", stavio svoje medvjeđe šape na Mitina ramena, prišavši mu nečujno sa leđa. Miti se činilo da mu je čitav Stari most sjeo na ramena. Nije ništa rekao, pošto je zaključio da nakon zborenja slijedi šamar. Samo je šmrcao i puštao suze niz lice crveno od šamaranja. Momo je onda rekao poslovno: "Hajde brate, priznaj, pa da svi idemo kući... Ti kući, a mi opet u patrolu. Priznaj, brate, maloljetan si, neće ti ništa biti". "Priznaću, šmrc, samo mi... jec... recite... šta... Jesam, šarao sam... Opraću, šmrc, sve... Preffarbaću, majke mi... šmrc..." Momo je sjeo lijevim guzom na klupu ispred Mite, zaklonivši tjelesinom lampu. Miti se činilo kao da je Veli Jože iz priče sjeo ispred sunca. "Misliš da smo mi glupi, je li? Ono A znači velika Albanija, je l' de!? Nismo ni mi od juče. A Punk znači Prestanite Ugnjetavati Narod Kosova. Misliš, mi ludi, je li? Hajde, priznaj, pa da te vozimo kući..." Mitino lice promijeni boju, iz crvene u bijelu. "N... Nisam... Pank je oslobodilačka ideja... oslobodilački pokret...". Tada mu šamar vrati crvenilo u lijevu stranu lica. Nijo je rekao: "Kuš, stoko balava! Jedini oslobodilački pokret je narodnooslobodilački pokret! Je li jasno!?" Tako je to bilo... Ne, nisu Mitu zatvorili. Stvar se izgladila. Ali je Mita odmah ošišao krestu i, eto, odmah poslije škole pobjegao u SR Njemačku, tamo je i dan današnji, oženio se i ima djecu. Vrag će ga znati zašto je napustio onu našu ljepotu, brda, doline, planine, rudnike i rijeke SFRJ.

Anarhija, al' over čaršija

Nešto ljudi i ne znajući za Mihaila Bakunjina i njegov pokret, u kilavoj zemlji u kojoj je najisplativije biti stranac, riješilo je da se obračuna sa državom. Ljudi pretežno jedne nacije, nasrnuli su na svoje predstavnike. Neki od njih su i glasali za njih, za te na vlasti. Nisu se pokazali dobrim, kažu. Kradu, lažu, varaju i bogate se na sirotinji. Da ih otac anarhije, Mihail Bakunjin, vidi, suza bi mu potekla od saosjećanja, odmah i druga od sreće što njegova ideja nije umrla sa njim. Poštena ideja da građani, ma šta oni bili, vladaju sobom. Hm, ne, da vladaju sobom i drugima. Hm, opet paradoks, onda su vlastodršci, ako vladaju drugima. A vlastodršce treba rušiti. Ostavka parlamenta, ostavka vlade, neka narod vlada. Ko voli narod više od naroda samog? Pa neka narod izabere i... Hm, pa to opet miriše na parlamente, demokratije i ostale gluposti. A što ne bi... Pa da, plenum. Plenum je narod. Stari dobri plenum iz SFRJ. Jeste SFRJ bila država, nimalo anarhistička, stroga, ali nepravedna, ali je bila narodna. Ne baš demokratska, ali narodu to nije važno, samo da je narodna. Nije bilo otkaza, besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, put na more, zimnica, sve zajedničko. Na stan se čeka, ali ima nade da se dobije, kad se skupi bodova. Tu se zna da se protiv naroda ne smije pisati, jer je tu narod država, država je narodna. Ne smije se ni pjevati svašta, ne smije se uznemiravati narod. Treba pod kontrolom držati strane i domaće elemente, da ne podrivaju narodnu državu i vlast. Odluku o svemu će donijeti plenum, pošteno, po narodnoj volji. I, najzad će u Bosni i Hercegovini zavladati red i mir. Nije teško među učesnicima plenuma izabrati i novu, narodnu miliciju, čuvare zakona starog kova, ljude kao što su bili Momo i Nijo u priči o kontrarevolucionaru Miti pankeru i njegovim rušilačkim pohodima.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica