Episkop bihaćko-petrovački Sergije: Izgubljeno je samo ono čega se sami odreknemo

On kaže da je potrebno da se češće osvrćemo na prošlost, na život naših predaka koji su živjeli u daleko lošijim životnim uslovima nego mi, ali su imali neuporedivo više životne radosti, više vjere i snage da se nose sa životnim iskušenjima.

- Zbog toga su opstajali čak i onda kada nije bilo nade za opstanak - poručio je episkop Sergije.

GLAS: Kako ocjenjujete trenutno stanje na području bihaćko-petrovačke eparhije?

SERGIJE: Demografske prilike na području eparhije nisu na željenom nivou, stanovništvo je starije životne dobi, djece je sve manje, sela se polako gase i sa stanovišta ovog trenutka, nema mjesta za veliki optimizam. Međutim, vjekovno iskustvo naše crkve svjedoči da se velike promjene dešavaju čak i onda kada ih ne očekujemo. Zbog toga vjerujem da će sadašnji pesimizam uskoro biti preobražen, ne u optimizam bez pokrića, već u vjeru da će naš narod u ovom dijelu Krajine iznova obnoviti život u onim selima i gradovima gdje ga je oduvijek bilo. Zbog toga nema mjesta za očajanje, tugu i beznađe, već za vjeru koja nas je dizala i onda kada nismo imali snage da podignemo sami sebe. Uostalom, pred zoru je najtamnije!

GLAS: Da li prisustvo velikog broja migranata na području Vaše eparhije utiče na pravoslavne vjernike i kako komentarišete najave da bi dio migranata mogao da bude naseljen na srpskoj zemlji na području Petrovca?

SERGIJE: Pitanje migrantske krize ima humanitarni i politički karakter. Kao hrišćani, mi saosjećamo sa njima, a kao građani smo uplašeni, jer nam nije jasan motiv i cilj ove krize. Plašeći se dugoročnih posljedica, etničkog inženjeringa i porasta islamskog fundamentalizma, opravdano se pitamo da li će migrantska kriza, u ovom dijelu naše zemlje, izmijeniti i njenu etničko-konfesionalnu sliku. Ako je ovo pitanje samo humanitarne prirode, zašto ga onda same ne riješe zemlje koje su daleko bogatije i koje imaju daleko veći međunarodni politički uticaj?! Mi nismo protiv toga da se ovim nesrećnim ljudima pomogne na svaki mogući način, ali nismo za to da se u našim selima i gradovima na silu izmijeni ustaljeni način života, pa tako ni u Petrovcu, gdje je srpskim povratnicima život dovoljno težak i bez migrantske krize.

GLAS: Pored migrantske krize koja je globalni problem, koja su najveća iskušenja koja čekaju vjernike, prije svega na području Bihaćko-petrovačke eparhije, ali i u cijeloj Republici Srpskoj?

SERGIJE: Danas su želje veće od mogućnosti, broji se ono što nam nedostaje, a malo se blagodari na onome što imamo. Naše nevolje često uzrokuju stav prema životu. Ugledajući se na standarde zapadne civilizacije, mladi ljudi danas sve teže preuzimaju obaveze koje sa sobom nose brak i roditeljstvo, a sve sa željom da zadrže svoju slobodu. Zbog toga nas je svakim danom sve manje, a mladi ljudi, iako okruženi drugim ljudima, u visokotehnološkoj eri sa modernim tehnologijama, najčešće su sami i usamljeni, porobljeni sopstvenom slobodom. Ne treba zaboraviti da je čovjek biće koje se ostvaruje isključivo u zajednici, bez obzira na to da li je ona bračna ili monaška.

GLAS: Koja su najvažnija pitanja koja bi trebalo da se nađu na nastupajućem majskom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora SPC?

SERGIJE: Položaj našeg naroda i crkve oduvijek je delikatan, svaka godina nosi sopstveni pečat, zbog toga su i teme, kojima se bavi Sabor, u načelu slične, ali uvijek sa određenim specifičnostima. Na primjer, pitanje Kosova je svake godine na dnevnom redu, ali položaj ove srpske pokrajine nije isti u odnosu na prošlu godinu. Pitanja kojima se bavi Sveti arhijerejski sabor nisu nepoznata, teme nisu senzacionalističke, niti ima bilo kakve tajnovitosti, samo je potrebno trezvenoumlje, mudrost i pastirska briga da se na svako pitanje odgovori vjekovnim iskustvom. Do sada je bilo tako, tako će biti i ove godine.

GLAS: Pitanje Kosova i Metohije je jedno od najvažnijih pitanja za Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako Vi vidite sve što se dešava u vezi sa kolijevkom srpske duhovnosti?      

SERGIJE: Kosovo i Metohija jeste pitanje koje je obilježilo ne samo proteklih dvadeset godina, već je to pitanje koje je u velikoj mjeri obilježilo prošli vijek. Ono nije samo političko pitanje, već iznad svega istorijsko pitanje na koje je Srpska pravoslavna crkva već dala odgovor ostajući na Kosovu i Metohiji, sa svojim sveštenstvom i monaštvom, svjedočeći neprekinuti kontinuitet pravoslavne duhovnosti. Kosovo i Metohija nisu izgubljeni, ma kako se ova tvrdnja činila utopističkom. Izgubljeno je samo ono čega se sami odreknemo.

GLAS: U čemu se ogleda važnost pravoslavnih manastira u Vašoj eparhiji?

SERGIJE: Manastiri su oduvijek bili čuvari pravoslavne vjere i nacionalnog identiteta. Manastir Rmanj je srce naše eparhije i bez njegovog postojanja teško je i zamisliti duhovni opstanak Srba na razmeđi Krajine i Like. Manastir Klisina je duhovni svetionik u dolini Sane, dok je manastir Treskavac sve više mjesto istinskog duhovnog sabranja. Manastir Glogovac je istinski biser janjske visoravni, a vjerujemo da će to uskoro postati i manastir Milanovac, koji se gradi u podgrmečkom dijelu Sanskog Mosta. Prošle jeseni kandilo monaškog života je upaljeno u manastiru Medna. Oni su naša snaga, ponos, zaostavština za budućnost i neugasla voštanica koju ćemo predati potomcima.

Radost Vaskrsenja

GLAS: Šta poručujete vjernicima uoči najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa?

SERGIJE: Svako onaj ko vjeruje u Hristovo vaskrsenje nema mjesta za tugu u srcu svome. Radost Vaskrsenja treba da obasja naše duše, da sopstvenim primjerom, na djelu, svjedočimo da smo Hristovi, i u dobru i u zlu, ispunjavajući zapovijesti Gospodnje.  Jer, sve će proći, i nebo i zemlja, samo riječi Njegove ostaju i u vremenu i u vječnosti. Zbog toga, zajedno sa svetima, blagodarimo Gospodu na svemu, a radošću anđela dočekajmo ovaj veliki praznik sa ljubavlju u našim srcima, da bismo bili i ostali pričasnici carstva nebeskog.        

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.