Tamara i Srđan ruše stereotipe - volimo sport, muziku i ples

Ovo dvoje mladih Trebinjaca omiljeni su među vršnjacima, ali i drugim sugrađanima. Oni učestvuju u različitim aktivnostima - od sportova do plesa i muzike, što uvijek nailazi na gromoglasan aplauz publike kada se pojave na sceni. Osamnaestogodišnji Srđan je u više navrata nastupao pred sugrađanima na koncertu Plesne grupe “Maris”, a trenirao je i karate i plivanje.

“Drago mi je kada za moj ples dobijem aplauz”, rekao je Srđan za Srnu.

On otkriva da sa svojim drugarima iz naselja voli da igra fudbal, gdje je na poziciji golmana, ali i košarku, gdje je uvijek na poziciji jedinice, a često ide i na plivanje.

Osim sporta i plesa, koji su neizostavni u njegovoj skavodnevici, Srđan je i učenik Muzičke škole, u kojoj redovno pohađa nastavu. Obožava, kaže, djela Johana Sebastijana Baha i indijanski ples.

“Često odsviram i žMila majko, šalji me na voduž i žČudna jada od Mostara gradaž. Ove pjesme su se svima svidjele na koncertu u školi”, priča Srđan.

Tamara Ijačić, njegova drugarica koja kaže da je i nešto više, napominje da voli da pjeva i zabavnu i narodnu muziku, dok u posebnim prilikama zapjeva njoj omiljenu “Cesaricu” Olivera Dragojevića.

Ona ističe da se svaki dan druži sa Srđanom i ostalim drugarima u prostorijama Udruženja roditelja djece sa posebnim potrebama “Sunce nam je zajedničko”, dok u slobodno vrijeme pomaže roditeljima u kućnim poslovima.

“Volim i da radim na računaru, da pretražujem internet. To mi je zabavno. Svako jutro pregledam portale kako bih pročitala nove vijesti. A, koristim i žViberž da se dopisujem sa Srđanom, sa kojim ponekad izađem na kup i sok”, priča dvadesettrogodišnja Tamara.

Ona u šali ističe da je posebno zadovoljna kako je slušaju tata i mama, koji na sve načine pokušavaju da udovolje njenim zahtjevima, pa su joj tako nedavno kupili i profesionalni mikrofon od kojeg se ne odvaja.

“Svudje sa sobom nosim mikrofon. Ljudi često traže od mene da im nešto otpjevam. Muzika je moj život, ali volim i košarku”, naglašava Tamara.

Ona je Srni rekla da bi voljela da sa Srđanom održi zajednički koncert na kojem bi pjevali i plesali, jer je uvjerena da bi sala Kulturnog centra tada bila ispunjena do posljednjeg mjesta i da bi se tražila karta više.

Tamarina majka Jelica Ijačić rekla je da ima još dvoje djece, ali da prema Tamari suprug i ona nikada nisu pravili izuzetke. Jelica ističe da je Tamara uvijek imala ista prava i mogućnosti kao i njihovo drugo dvoje djece.

“Kad sam rodila Tamaru niko mi ništa nije govorio. Tek poslije 20 dana sam saznala da Tamara ima Daunov sindrom, što je potvrđeno poslije šest mjeseci. Kada su mi rekli da je riječ o anomaliji gena, počela sam da čitam literaturu i sagledavam posljedice, što mi je naročito teško palo”, prisjeća se Ijačićeva.

Ona navodi da su joj to bili najteži dani, ali da se, ipak, nije predala.

“Nakon šest mjeseci su ljekari utvrdili da je riječ o kariotipu. Ubrzo sam uvidjela da Tamara napreduje i jedan dan sam ustala iz kreveta i samo rekla: žHvala ti Bože da si mi i ovo dao, uvijek može biti gorež”, priča Ijačićeva.

Daunov sindrom Tamaru nije spriječio da sa roditeljima, bratom i sestrom ide na svadbe i druženja kod njihovih prijatelja.

Ijačićeva kaže da je Tamarin život pjesma i da su sve njene druge obaveze u drugom planu, ali da ne voli kada je ruže, dok je puna ljubavi i osjećajna prema svima koje upozna.

“Nekad osjetim i pubertetski rivalitet u odnosu majka-kćerka. Ne da mi da joj se previše petljam i da je zapitkujem. U mnogim stvarima ne zaostaje za svojim vršnjacima - u matematici, logici”, navodi Ijačićeva.

U Udruženju “Sunce nam je zajedničko” navode da u rizičnu grupu spadaju žene starije od 35 godina, one koje već imaju jedno dijete sa Daunovim sindromom i one koje imaju ispod 20 godina.

“Veoma je važno njihovo testiranje tokom trudnoće kako bi se utvrdilo da li postoji rizik, a ukoliko se već rodi dijete sa takvim sindromom, prvo i osnovno je postaviti tačnu dijagnozu, a, nakon toga, veoma je važan razgovor sa roditeljima”, rekli su Srni iz Udruženja.

Edukacija roditelja, napominju iz Udruženja, ključna je u prevenciji pojave Daunovog sindroma kod djece, a uz senzibilnost i ruku podrške cijele društvene zajednice, jednako je važna i kod njihovog psihofizičkog i socijalnog odrastanja.

Iz Gradske uprave Trebinja ističu da su odlučni da različitim vidovima pomoći olakšaju život nezaposlenim roditeljima djece sa posebnim potrebama, ali i da pomognu u izgradnji infrastrukture koja bi toj djeci omogućila da se bave različitim aktivnostima, sa ciljem njihove socijalizacije i osjećaja pripadnosti društvu.

U Trebinju postoji 14 porodica koje imaju djecu sa Daunovim sindromom, od kojih neka imaju lakši, a neka teži oblik.

Međunarodni dan Daunovog sindroma obilježava se 21. marta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.