Putevi slobode do Principove ćelije

Anita Janković
Putevi slobode do Principove ćelije

Pale - Nimalo lak i još manje kratak put koji su na dva točka savladali Paljani Miroslav Klačar i Saša Simović smisao je dobio kada su stigli u memorijalni kompleks i logor u čijim tamnicama su umrli mladobosanci Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović.

- Sve učestaliji pokušaji prekrajanja istorije na štetu srpskog naroda probudili su u nama inat i rodili ideju da krenemo na put. Kroz Sarajevski atentat Srbi su prikazani kao glavni krivci za izbijanje Prvog svjetskog rata. Hoće da nam pogaze ono što nas najviše krasi - želju za slobodom - kaže Klačar.

Došavši do krajnje destinacije, gradića Terezin, odmah su se uputili ka kapijama tvrđave.

- Radnik muzeja koji nas je primio i vodio u obilazak kad je čuo odakle smo rekao je da zna da smo došli zbog Principa. Čim smo kročili u hodnik sa numerisanim ćelijama prožimala nas je jeza od hladnoće betona, gvozdenih vrata, mirisa vlage i pomisli kakve je patnje ovdje prošao Gavrilo Princip. Vazduhom je treperila smrt, bolest i strah - priča Simović.

U ćeliji broj jedan Princip je proveo dvije godine okovan za zid na kom se sad nalazi vijenac oivičen trakama srpske zastave.

- Osjetili smo ponos što pripadamo narodu koji je iznjedrio takvog diva - kažu u glas Klačar i Simović.

Odavanje počasti mladobosancima nije bio nimalo lak zadatak. Na biciklima su prošli kroz Hrvatsku, Slovačku, Mađarsku, Austriju, a olakšanje je stiglo kada su ugledali tablu sa natpisom "Dobrodošli u Češku". Putovanje od Pala do češkog gradića Terezin dugo više od 1.300 kilometra potrajalo je devet dana. Ljubazni ljudi na koje su nailazili učinili su putovanje lakšim, a sa njega su donijeli i mnoštvo anegdota. Prolazeći kroz selo Markušica u Hrvatskoj naišli su na srpsku svadbu koju su pratili narodna muzika i trubači.

- Čudili su se što smo na dug put krenuli biciklima. Srdačno su nas dočekali pa smo po običaju popili kafu, rakiju, poželjeli sreću mladencima i nastavili dalje - kaže Simović.

Iako najlakša, vožnja kroz ravničarsku Mađarsku se odužila jer su se u vidokrugu nazirala samo nepregledna polja kukuruza i suncokreta.

Pljusak ih je uhvatio u blizini gradića Dunauvaroš, a kiša nije prestala satima. Kratki odmor u Budimpešti iskoristili su da popiju kafu na Ribarskom bastionu sagrađenom 1902. godine. Prošli su i kroz Sentandreju koja je u 16. vijeku bila centar Srba u Mađarskoj i brojala više od 8.000 srpskih porodica.

Putovanje kroz Slovačku donijelo je borbu sa vjetrom, koji im je odnio mnogo snage. Čim su prešli u Austriju zatekla ih je "šuma" velikih bijelih vjetrenjača. Vožnja kroz Beč je bila je pravi izazov. Pravili su vratolomije kroz bečke avenije uz začuđen izraz lica Austrijanaca koji nisu navikli na takve manevre.

Kad su kročili u Češku nastalo je olakšanje jer je to posljednja zemlja na njihovom putešestviju.

- Južna Češka je kolijevka beskrajnog niza niskih brda koja se nastavljaju jedno na drugo i mozaika boja gdje se smjenjuju gusta šuma i njive zasijane žitima. Mala sela ostavljaju poseban utisak jer odišu spokojnošću zbog velikog broja sićušnih jezera - kaže Klačar i dodaje da su Česi gostoprimljiv i opušten narod.

U Češkoj su posjetili i selo Jindrihovice u kojem je smješten mauzolej gdje je sahranjeno 7.100 srpskih vojnika i civila koje je austrougarska vojska zarobila i deportovala u Prvom svjetskom ratu. Poklonivši se grobovima automobilom su krenuli ka Palama, a podršku su im pružili prijatelji Dejan Simanić i Dragomir Golijanin.

Zahvalnost

Miroslav Klačar i Saša Simović prethodnih godina biciklima su putovali u Grčku, Italiju i Rumuniju.

- Sve naše avanture ne bi bile moguće bez pomoći i podrške opština Pale i Istočno Novo Sarajevo. Pomogli su nam i privrednici sa Pala kojima posebno zahvaljujemo i sestrinstvu manastira Tavna i ostalim ljudima koji su nam tokom putovanja obezbijedili konak - kaže Klačar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana