Pretrčani koraci balansirali pogrešne u životu

To će te naučiti da držiš jezik za zubima, misao je slavnog pisca Ernesta Hemingveja koja me je odvela na prvi banjalučki polumaraton.

 U "hramu znanja zvanom kafana", sedam mjeseci ranije, dvojici drugara dadoh riječ - 21,1 kilometar na proljeće, ništa lakše, istrčaću sto posto.

Samouvjerenost već sutradan pri mamurluku bila je otprilike ovakva; ma istrčaću pedeset jedan posto, dakle i dalje veći dio mene bio je za ovu egzibiciju. Problem je bio u mom načinu života, i to sljedećem; pola kilograma krdže od duvana kupovao sam svakih 20 dana, a veći dio toga završavao je u mojim plućima, osim što bicikl koristim kao prevozno sredstvo u danima bez kiše, sportom se nisam bavio već 15 godina. Piće namjerno ne navodim kao otežavajući faktor.

Pripreme za polumaraton u prvih mjesec dana tekle su strogo na psihičkom planu. Svima sam samo pričao o polumaratonu. Pozitivni inat kada te ljudi proglase za ludaka prva je i veoma bitna stavka pri ostvarenju cilja. Drugi mjesec po dogovoru iz kafane odlučujem - dok ne istrčim, neću zapaliti niti jednu cigaretu. To nije bila teška odluka, zapaliću poslije trke rekoh sebi, ako budem imao želju.

Od zime do proljeća

Nakon psihičkih priprema, tri dana po ostavljanju duvana desio se i prvi trening. Početna dva i po, za mjesec dana narasla su na odličnih jedanaest kilometara. Osjećaj je bio odličan, međutim kako je bio decembar - hladan vazduh, prehlada i poštovanje prema svim svetim koji su uslijedili u januaru učinuli su da napravim drastičnu pauzu, ali ne i to da odustanem. Fizički i ne toliko, jer od februara do maja trčao sam samo dva ili tri puta mjesečno, ali psihički potpuno spreman dočekah i taj 17. maj. Dva druga sa kojima sam dogovorio da ću trčati braća su Gavrići, Goran i Milan, pjesnik i vojnik.

Goran Gavrić Grga sa djevojkom u međuvremenu otišao je na Maltu - trčao sam u njegovo, na njegovo i u ime našeg prijateljstva, tako da nije bilo govora o odustajanju.

Važna stavka vezana za pripreme bila je kada mi je Gavrić mlađi poslao link filma Mladena Matičevića "Kako postati heroj". Ovaj čovjek je genije, pomislio sam, govoreći o sebi opisao je svu fizičku nespremnost i apatiju duha u kojem se našao pojedinac i kolektiv danas. Heroj se postaje po onoj staroj "ako želiš da promijeniš svijet, prvo promijeni sebe", a Matičević, moram priznati, iako je bio u dosta gorem stanju od mene, postao je heroj pretrčavši maratonska 42 kilometra. Za to mu je trebalo 20 godina zapuštanja i godinu intenzivnog treninga - njegov film je snažan podsticaj za sve one koji imaju iole volje da ne budu više zavaljeni u fotelji i ne psuju ispred TV-a, kojima je dosadilo pričati kako oni mogu bolje od političara, kako su pametniji od nobelovaca i jači od dizača tegova.

Podrška od raje

Imamo gomilu takvog svijeta, a sa druge strane i profesionalni sport koji gubi draž jer proizvodi robote uvijek željne novog rekorda. Upravo jedan dizač tegova u poznim godinama pričao mi je kako je pred nastupe na Olimpijadi u Minhenu 1972. jeo slaninu. Današnji profesionalni sportisti na to ne smiju ni da pomisle.

"Staću na ratnu nogu suhomesnatim alama i baucima", rekao bi Matija Bećković u poemi "Kada budem još mlađi".

Sport koji je promovisan na prvom banjalučkom polumaratonu nešto je važno - pokretanje tog čovjeka što inače sjedi kod kuće ispred TV-a, u kladionici, kafani ili nekom drugom mjestu.

Draž ubijena praćenjem profesionalnog sporta vratila se kada smo imenjak Milan i ja startovali sa više od hiljadu drugih rekreativaca.

Na Banjalučkom polju kolaps u saobraćaju, neobaviješteni o dešavanju i neki vozači iz automobila negodovali su i psovali, ovi drugi sugrađani sa trotoara bodrili su nas u skoro svim naseljima. Raja je ustajala iz bašta kafića u banjalučkom naselju Obilićevo i pružala čaše i flaše sa vodom - to je taj spoj naroda koji ipak i u svakom slučaju volim.

Sličan adrenalin odavno nisam osjetio. Ulazeći kroz cilj znao sam da nisam uradio ništa epohalno, ali svaki pretrčan korak kao da je izbalansirao sve pogrešne koje sam napravio u životu.

Od starog Hemingveja, iako sam posljednja četiri kilometra jedva preživio, ipak ni ovaj put ništa naučio nisam - u nadi da će ova manifestacija postati tradicionalna ili čak preći u maraton, opet svašta napričah u "hramu znanja".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.