Običaji sa ognjišta griju duše novih domova

Srpski narod, milom ili silom, kroz decenije i vijekove selio se sa svojih vjekovnih ognjišta, noseći sa sobom običaje svog kraja koje je njegovao i pod drugim nebom, ali i prihvatao tradiciju mjesta u koje je dolazio.

Pečenice na istoj vatri

Božićna radost svake godine budi nadu Srbima povratnicima u Bosanski Petrovac u FBiH da će ostati i opstati na vjekovnim ognjištima. Opstajali su pod brojnim tuđinskim čizmama, ponosno i prkosno, skromno čuvajući vjeru u Boga u srcima. Glasnije nisu smjeli, zbog čega su hramovi ostajali pusti, a crkvena zvona nijema. Komunizam nije dozvoljavao da slave Božić i Vaskrs, a kamoli krsnu slavu. Pa ipak, nalazili su mještani sela s ove strane Grmeča način da bar kriomice upale voštanicu i u tim teškim vremenima. Djecu su krstili po kućama, krijući se pored ognja, ali vjeru nikada nisu zaboravljali. Za česnicu se, pričale su bake, i u najtežim vremenima nalazio grumen brašna, makar bilo i kukuruzno.

U vihoru posljednjeg rata opet je tuđin zaposjeo te krajeve, a nejaki narod protjeran daleko od ognjišta. Mnogi su svoja gnijezda svili u Republici Srpskoj, a neki dalje preko Drine, u matici Srbiji. Sa sobom su odnijeli običaje i kulturu ovoga kraja, a godinama kasnije na svoja zgarišta se vratili srca ispunjenih nadom i jačom vjerom u Boga.

Uprkos svim nedaćama koje je narod petrovačkog kraja decenijama nosio na svojim plećima, običaji proslavljanja Božića su sačuvani. Paroh treće parohije petrovačke, protoprezviter Zdravko Bogojević ističe da u ove praznične dane parohija oživi jer mnogi sinovi i kćeri hrle u rodne kuće, roditeljima, da bi proslavili najradosniji hrišćanski praznik.

- Samo okupljanje, susret najrođenijih umnožava radost. Dan, dva pred sam praznik domaćin kuće priprema pečenicu. I u ovom događaju pojačava se prisnost jednih sa drugima, kako među porodicom i rodbinom, tako i sa komšijama. Mnoge komšije na istoj vatri pripremaju pečenice. A poznato je da se radost u društvu umnožava, a tuga ublažava - priča paroh Bogojević.

Dodaje da i domaćini ovoga kraja na Badnji dan tradicionalno, čim pijetlovi najave zoru, odlaze u obližnju šumu da usjeku badnjak.

- Nekoliko sela se organizuje svake godine i biraju domaćina koji će ugostiti vrijedne ranoranioce koji sijeku badnjak. Na petrovačkoj opštini ima 12 hramova, a 13. je u Driniću u Srpskoj. Pred svaki vjernici dopremaju badnjak koji nakon nošenja kroz selo prinose na vatru pred hramom. Običaj je da domaćini prilikom prolaska badnjaka kroz selo darivaju badnje drvo, baš kao što su mudraci sa Istoka prilikom Hristovog rođenja darivali Bogomladenca. Obično se na badnjak stavljaju vezeni peškiri, vunene čarape, košulje ili domaća rakija - kazao je paroh Bogojević.

Ističe da vjernici u ovom kraju Božić proslavljaju u svojim domovima u krugu porodice.

- Nažalost, još je mali broj onih koji na božićno jutro dolaze u hramove na molitvu. To je donekle razumljivo, jer je ovaj kraj prošao dugogodišnje kontaminiranje ljudi komunističkom ideologijom, gdje u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata Božić nije proslavljan, niti se narod okupljao oko crkve, a sve zbog straha od ondašnje vlasti. Iako kršten, narod još nije dovoljno sjedinjen sa crkvom, ali se prepoznaje u njoj i sve je veći broj onih koji hrle pod njeno okrilje - dodao je paroh Bogojević.

Božićni ručak u ovom kraju tradicionalno počinje molitvom i lomljenjem česnice, a zatim ukućani jedni drugima čestitaju praznik riječima “Mir Božji, Hristos se rodi”. Na trpezi su obavezni cicvara od kukuruznog brašna, supa, sarma, pite, pečenica i kolači. Narod ovoga kraja vjeruje da se na Božić sve valja započeti kako bi posao dobro napredovao tokom cijele godine.

Jedna ptica, jedna žlica

Derventa je polovinom devedesetih godina prošlog vijeka postala utočište mnogim porodicama koje je ratni vihor protjerao sa vjekovnih ognjišta širom Krajine i drugih sredina koje su po završetku sukoba ostale u tuđim rukama. Ponijeli su tek nešto stvari od svega što su stekli, ali nisu zaboravili običaje.

Porodica Mirka Stupara je iz Sanskog Mosta u grad na obali Ukrine došla 1995. godine, a običaje na najradosniji hrišćanski praznik nastavili su da njeguju i čuvaju dušom i srcem. Zarad sebe i najmilijih čiji se broj, na njihovu sreću i radost, uvećao posljednjih godina. Prisjećajući se nekadašnjih vremena, kažu da nema mnogo razlika u dočeku Božića i samom obilježavanju najradosnijeg dana, ali da ih, ipak, ima.

Na Badnji dan domaćin unosi badnjak, a domaćica ga dočekuje rakijom i žitom te tu i nazdrave, u čemu im se pridružuju i ostali ukućani. Badnjak se kiti, pijuka, a naveče je na trpezi posna večera.

- Jedan od naših običaja na Badnje veče jeste pita od kiselog kupusa - pričaju ukućani iz domaćinstva Stupar i dodaju da se narednog dana ustaje veoma rano, kao i u gotovo svim pravoslavnim domovima, i ide na uranak.

Božićna trpeza je bogata, ali ukućani prvo uzimaju po kašiku posnog pasulja koji ostane od večere na Badnje veče.

- Na stolu su, između ostalog, tri vrste mesa, pogača u koju stavljamo novčić i cicvara od kukuruznog brašna. Svako od nas uzima malo cicvare na kašiku i govori: “Jedna ptica, jedna žlica, kljun u šumu, rep u njivu”, a sve kako bi kukuruz bio sačuvan od ptica. Tako su nas naši stari naučili. Dio naše trpeze nisu jabuka i med, kao kod pojedinih rođenih Dervenćana. Ne idemo nigdje dok ne prođe podne, a poslije idemo kod najbližih da im čestitamo najradosniji dan - kazali su za kraj ukućani u domu Mirka Stupara, dodajući “Mir Božiji, Hristos se rodi”.

Darivanje djece

Paroh Zdravko Bogojević kaže da prinošenju badnjaka na pripremljenu vatru prethodi liturgija u hramovima i tradicionalno darivanje djece.

- U nekim selima paketiće za mališane obezbijede pojedinci rodom iz ovog kraja, dobrotvori, a u brojnim slučajevima pokloni za najmlađe su donacija institucija Republike Srpske. Prije nekoliko godina dva privrednika, muhamedanskog ispovijedanja vjere, iz Velike Kladuše, darivala su božićne paketiće za djecu u Bosanskom Petrovcu - ispričao je paroh Bogojević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.