Junački koraci “Vukova sa Vučijaka”utisnuti u svaki pedalj Srpske

Milijana Latinović
Junački koraci “Vukova sa Vučijaka”utisnuti u svaki pedalj Srpske

Prnjavor - Među prvima na braniku otadžbine u vihoru rata devedesetih godina prošlog vijeka bila je jedinica iz Prnjavora “Vukovi sa Vučijaka”, koju je prije 27 godina u bitku za slobodu srpskog naroda poveo prvi među jednakima, komandant Veljko Milanković, čije je viteštvo ispisalo stranice istorije.

Junaštvo “Vukova” i njihovog vođe Milankovića, koji je za slobodu srpskog naroda dao najvrednije, svoj život, prepričavaju brojne generacije. Ustanička krv mladića iz prnjavorskog sela Kremna probudila se 22. juna 1991. godine, kada je u mjestu Vučijak osnovao prvu dobrovoljačku vojnu jedinicu, koja je hrabro gazeći naprijed otišla s one strane Save, u Slavoniju, da pred neprijateljskim granatama brani srpsku nejač i ognjišta.

Kakav je bio herojski put Milankovića i njegovih “Vukova” najbolje znaju oni koji su rame uz rame s njima jurišali na neprijatelja i rizikujući svoje živote oslobađali pedalj po pedalj otadžbine.

Poručnik Miro Šikarac, koji je nakon smrti Milankovića bio komandant “Vukova”, kaže da je jedinica od osnivanja nailazila na osporavanja i prepreke, ali da nijednog trenutka nisu poklekli. Ljubav prema otadžbini nadjačala je strah od smrti i svega što rat sa sobom nosi. Krvavu bitku izvojevali su na području Jasenovca, što je bila njihova prva velika pobjeda, a onda je nastavljen niz od Krajine, Pakraca, Dervente, Okučana i Modriče.

- Stotine hrabrih momaka iz svih krajeva bivše Jugoslavije prošlo je kroz našu jedinicu. Od oko 350 stalnih članova jedinice 61 je zauvijek ostao na bojištu. Mislim da smo apsolutni rekorderi po broju ranjavanja, jer kada bismo podijelili svoje rane, svi koji su bili u jedinici imali bi barem po dvije. Uprkos tome, uvijek smo bili spremni za nove bitke i na kraju da damo i krv svoju ako zatreba - priča Šikarac, prisjećajući se svojih saboraca.

Prepričavajući bitke koje su dobili, kao i one u kojima su izgubili najviše saboraca, ističe da je među najtežima i najvažnijim bila probijanje “Koridora života”.

- U pomoć su nam pritekla braća iz Kninske Krajine, “Knindže”, Slavonci, Banijci, Kordunaši, Ličani, mnogi dobri momci koji su došli da pomognu. Bili smo prvi na udaru. Uoči bitke slušali smo vijesti na tranzistoru, kada je javljeno da je i deseta beba u Banjaluci preminula zbog nedostatka kiseonika. Čekati nismo smjeli ni časa. Od mojih 86 ljudi u četi, u bazu u Prnjavor vratilo se nas 13 sposobnih da hodamo - rekao je Šikarac i dodao da su uz strahovite gubitke savladali neprijatelja.

I danas kada prođe koridorom, priča Šikarac, sjećanja naviru kao bujica, a slike palih drugova smjenjuju se u mislima. Sa sjetom na licu i očima punim suza gleda fotografije onih koji su otišli u vječnost. Pogled mu zastaje na slici prvog među “Vukovima” koji je posthumno odlikovan Ordenom Miloša Obilića.

- Komandant Milanković bio je pravi vojskovođa i iznad svega dobar čovjek velikog srca. Mnogi među nama imali su tek dvadeset i koju, bio nam je i otac i brat, veliki prijatelj - kaže Šikarac i dodaje da je sa Milankovićem i rane podijelio, jer su istog dana ranjeni.

Kolika je bila njihova hrabrost svjedoči i priča da su nakon jedne borbe izmoreni i iscrpljeni zapalili logorsku vatru i uz gitaru i pjesme na trenutak zaboravljali strahote rata. Iz neprijateljskih rovova čuli su se tada povici, prisjeća se Šikarac, da samo nastave da pjevaju, jer samo Bog zna šta slijedi kad vukovi utihnu.

Da sjećanja na “Vukove” ne izblijede pobrinulo se Udruženje “Vukovi sa Vučijaka”, koje predvodi Slaviša Milanković, sin legendarnog Veljka po kome naziv nose ulice u Prnjavoru, Derventi i Prokuplju.

Oni su obnovili spomen-sobu na Vučijaku koja čuva uspomenu na pale heroje, koja je u petak osveštana u prisustvu preživjelih “vukova” i potomaka stradalih, a čiju su obnovu pomogli predsjednik RS Milorad Dodik, Vlada Srpske i opština Prnjavor.

- Odavde je na današnji dan sve počelo. Nakon proboja koridora jedinica je proglašena Prvim udarnim bataljonom Prvog krajiškog korpusa Vojske RS i data im je na poklon zastava koju i danas čuvamo. Osnovali smo udruženje da bismo sačuvali uspomenu na heroje - rekao je Milanković, naglasivši da je ponosan što njegovim venama teče krv borca za slobodu.

U spomen-sobi izložene su fotografije poginulih, njihovog slavnog puta, autentične uniforme i važna dokumenta. O tom vremenu svjedoče i brojni članci iz “Glasa Srpske”, koji imaju posebno mjesto u ovoj spomen-sobi. Tekstove koji svjedoče o junaštvu “srpskih Obilića”, “Krvavim bitkama 'Vukova'“, “Noći kada su zavijali 'Vuci'“ potpisuju tadašnji novinari “Glasa” Željko Kopanja, Nikola Guzijan, Mehmed Dizdar i Radmilo Šipovac. Ispisali su sve bitke Milankovića i njegovih “Vukova” i baš kao što ona Njegoševa kaže: “Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi”, tako i Milanković i njegovi pali saborci vječno žive kroz svoje potomke i slobodu Republike, koju su svojom krvlju odbranili.

“Juriš na nož”

Junaštvo Veljka Milankovića i njegovih saboraca ostalo je zabilježeno u analima rata. Upamćeni su po tome što su izveli “juriš na nož”. Krećući u napad na brdo Jakeš razvili su se u strijelce, iznijeli zastavu u prve redove i poslije komande poletjeli grudima na neprijateljske rovove. Devet ih je poginulo, dvadesetak ranjeno, a Jakeš je pao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana