Han Pijesak: Djevojčice heroji brinu o oboljelim roditeljima

Branka Mitrović 03.04.2014 10:32

Han Pijesak - Usred velike crnogorične šume pune vukova, medvjeda i drugih divljih životinja, u mjestu Crna rijeka kod Han Pijeska, na jednom proplanku je nikla drvena kućica u kojoj je skrovište našla porodica Terzić.

Iako ovaj krajolik izgleda kao iz neke bajke, glava porodice Milanko, njegova supruga Stana i kćerke Draženka i Dragana primorani su svakog dana da se bore sa nepredvidivim ćudima prirode.

Prve komšije su udaljene kilometrima i rijetko ih viđaju, ali ih zato redovno "posjećuju" zvijeri iz šume. Da bi stigle do škole, djevojčice moraju da se naoružaju hrabrošću jer je pred njima dugo pješačenje, budući da autobus često ne stiže do njihovog sela.

Dok njihovi vršnjaci ne mogu da zamisle život bez interneta i mobilnih telefona, Draženki i Dragani je samo bitno da bezbjedno pređu sedam kilometara do Gimnazije.

- Plašim se svega. Na svaki šum se obazirem, jer ne mogu da zaboravim kada je pred mene i sestru izašlo pet vukova. Sreća da je tata bio tu, pa je rastjerao zvijeri - kaže Dragana, kojoj su teški uslovi života već narušili zdravlje.

Djevojčica je primorana da prima injekcije zbog bolova u kostima.

- Želim samo da živim kao i svi moji vršnjaci - kaže Dragana.

Njena godinu starija sestra Draženka je hrabrija, pa kad se Dragana uplaši, uvijek je tu da je utješi.

- Ne plašim se ničega, ni vukova, ni snijega, ni ove šume. Svoje školske obaveze završavam tokom dana. Pomažem ocu oko stoke, majci u kući, a brinem i za mlađu sestru - kaže Draženka.

Iako lakše podnosi život daleko od civilizacije, Draženka ipak ne krije tugu što ne živi poput svojih vršnjaka.

- Uveče rano idem na spavanje kako bih lakše dočekala novi dan. Žao mi je što ne mogu da se bavim sportom, jer svako kašnjenje na školski autobus znači pješačenje sedam kilometara do kuće. Nije mi teško da pješačim, ali ako kasno dođem kući, ne mogu da pomognem ocu - kaže Draženka.

Otac Milanko je invalid i izgubio je sluh, a i majka Stana je teško oboljela.

- Ove godine imali smo sreće da je zima bila blaga, pa su kćerke mogle često da dolaze školskim autobusom. Prošlih zima autobus je ostajao na pola puta do kuće, a onda su Draženka i Dragana morale ići pješke kroz gustu šumu - kaže Milanko.

Svakodnevno strahuje da li će kćerke na putu do škole napasti divlje životinje.

- Ovdje je pojava vukova skoro svakodnevna, pa su djevojčice, pored borbe sa snijegom, morale da strahuju i od zvijeri. Ove zime primijetio sam da su Draženka i Dragana uspaničeno stale i znao sam da nešto nije u redu. Kad sam dotrčao do njih, vidio sam pet vukova. Srce je htjelo da mi iskoči, ali smo imali neopisivu sreću jer su vukovi mirno otišli u planinu - ispričao je Terzić.

Milanko kaže da se za hranu nekako i snalaze, ali mu je najteže što su kćerke morale da se suoče sa životom u dotrajaloj kući.

- Imam četiri krave, a dobili smo i plastenik. Za hranu se snalazimo. Od 200 maraka moje penzije Draženki i Dragani obezbijedim doručak. Brine me neuslovna kuća koja djevojčicama ne može da bude pravi dom. Vlaga se osjeća svugdje, nemamo kupatila. Dragana već osjeća zdravstvene probleme. Često je u bolnici. Brinem za nju - priča kroz suze otac.

Trošna kuća, šuplja na sve strane, sve je samo ne topli dom. Vode ima samo na česmi ispred kuće, ali i ona zaledi sa prvim nagovještajem zime. Uz sve probleme kojim ih je život opteretio, Draženka i Dragana brinu za svoje roditelje. Djevojčice hrabro podnose surovu svakodnevicu. Ne dozvoljavaju da im surovi život utiče na uspjeh i školi, druženje i želje koje su iste kao i svim mladim ljudima. Profesori za Draženku i Draganu imaju samo riječi hvale, a posebno su ponosni na njih znajući za njihovu surovu svakodnevicu.

Sanjaju kuću

Objekat nekadašnje šumske uprave postao je jedino sklonište za porodicu Terzić.

Teško oboljeli roditelji svjesni su da svojoj djeci ne mogu da obezbijede topli dom. Draženka i Dragana se ne žale, ali ne kriju da sanjaju da žive u kući u kojoj bi imale kupatilo, a što je još važnije, i kutak za učenje.