Ekipa Glasa Srpske u posjeti opštini Kupres RS: Draganov osmijeh vraća nadu u opstanak ognjišta

Nasmijani dječak, umiljatog pogleda, unio je radost u porodicu Šebez, gdje u domaćinstvu složno žive djed Dragan, po kome je ovaj najmlađi stanovnik Kupresa  RS dobio ime, baka Joka, te dječakovi roditelji Lazo i Maja i četvorogodišnja sestra Nikolina.

U ovom malom planinskom kraju, nastalom nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, iz godine u godinu sve je manje stanovnika, a sve više zaključanih kuća u koje niko ne navraća. Dječija graja prava je rijetkost, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je lani rođena jedna, a godinu ranije svega dvije bebe.

Prkoseći surovoj kupreškoj prirodi, porodica Šebez se vratila iz Kotor Varoša, gdje su bili nastanjeni za vrijeme izbjeglištva i ponovo svila gnijezdo u rodnom Kupresu RS. Iako je njihovo prijeratno imanje nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma pripalo FBiH, kupili su pedalj zemlje na teritoriji Srpske i sagradili kuću.

Za Maju i Lazu, koji su četiri godine u braku, život u malom mjestu nije težak. Iako u 21. vijeku nemaju vodu, a doktor u opštinu dolazi samo jednom sedmično, ništa im kažu ne nedostaje.

- Radio sam sedam i po godina u Njemačkoj, ali sam odlučio da se vratim. Ovo je moja djedovina, i tu želim da podižem svoju djecu - priča tridesetjednogodišnji Lazo, koji radi kao električar.

Kaže da je na svojoj koži osjetio da "sunce tuđeg neba ne grije kao njihovo kupreško". Ni njegovoj dvije godine mlađoj supruzi život u ovom malom planinskom mjestu ne pada teško.

- Nama je ovdje lijepo. Hvala Bogu zdravi smo, osim vode, ništa drugo nam ne fali. Nije daleko ni Šipovo, tamo idemo u kupovinu jednom mjesečno, ali i za sve ostalo što nam zatreba - kaže Maja.

I dok se većina parova u RS teško odlučuje za brak i potomstvo, Maja i Lazo bi kako kažu voljeli da dobiju još jedno dijete.

- Voljeli bismo da imamo bar još jedno dijete, jer nema radosti bez dječijeg smijeha. Djeca su najveće bogatstvo, a sve drugo je prolazno - kaže Maja koja vjeruje da ima još parova koji razmišljaju tako i koji neće dozvoliti da se život u njihovoj opštini ugasi.

Djedu Draganu i baki Joki, koji osim Laze imaju još troje djece i četvoro unučadi, srca su ispunjena kad se svi okupe za krsnu slavu Svetog Grigorija čudotvorca. Kao i većina mještana ovog kraja porodica Šebez bavi se poljoprivredom. Imaju četiri krave i 100 ovaca o kojima najviše brine glava kuće, djed Dragan. Od proljeća, kad proplanci ozelene, pa sve do jeseni, stoku tjeraju na ispašu. Najteže im je kažu obezbijediti vodu za domaćinstvo i stoku.

- Kad je kišovito, skupljamo kišnicu s krova u bunar, pa i ne oskudijevamo vodom. Ljeti, kad danima ni kap ne padne, dovozimo vodu cisternom iz hidranta kod Šipova - kazao je Dragan i dodao da bez obzira na to što za Kupres u RS mnogi kažu da je "dejtonska tačka" na karti BiH, u ovoj opštini još tinja iskra života.

Narodna nošnja

Osim kupreškog kajmaka, kakvog nema nigdje u svijetu, kako tvrde mještani, nadaleko je poznata i narodna nošnja iz ovog kraja.

- Izvezla sam nošnju davne 1989. godine za moje kćeri dok su još bile djeca, a sada ju je naslijedila moja unuka. Niko više ne mari ni za običaje, ni za tradiciju. Nošnju čini kapa, košulja, suknja i pregača ukrašena raznobojnim detaljima - ispričala je Joka.

Škola

Osnovna škola u Kupresu RS nekada je imala osim centralne i dva područna odjeljenja, a zvono je oglašavalo početak nastave za oko 600 učenika. Danas je ovo područno odjeljenje OŠ "Rade Marjanac" u Strojicama kod Šipova, a u maloj učionici nastavu pohađa svega devet osnovaca, od prvog do petog razreda.

- Didaktički materijal potreban za nastavu imamo, ali bismo voljeli da ima više đaka i da dobijemo još jednu učiteljicu kako je to bilo i ranije - rekla je učiteljica Dijana Smiljanić, koja za svoje đake ima samo riječi hvale, jer kako kaže bez obzira na vremenske uslove u školu stižu na vrijeme, a u dnevniku nižu petice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.