Đaci kao dio porodice učiteljice Ana Subotić iz prnjavorskog sela Prosjek
Prnjavor - Još kao djevojčica, dok je maštala o budućoj profesiji, Ana Subotić željela je da postane učiteljica, a upravo tako je i provela svoj radni vijek, izvodeći generacije djece na pravi put.
Nakon završene osnovne škole u Trnu kod Banjaluke, gdje je i rođena, otišla je na dalje usavršavanje i završila učiteljski fakultet. Kada je ostvarila svoj san, svu energiju usmjerila je na djecu i ljubav prema poslu, a trud i upornost bili su njena vodilja svih ovih decenija. Počela je da radi sa 20 godina u školi u prnjavorskom selu Prosjek.
Put do škole često je bio neprohodan i težak, preko dotrajalog drvenog mosta koji je stvarao probleme sa prvim jesenjim kišovitim danima. Iako mlada i neiskusna, vrlo brzo se uklopila u seoski život u Prosjeku. Nedugo potom, svog životnog saputnika pronašla je baš tu, u Prosjeku, gdje se udala i nastavila i ostala da radi kao učiteljica.
Jedina je osoba koju je ovo selo tako dugo zadržalo, pa i ne čudi što je jedan bivši učenik rekao da je “učiteljica Ana nešto najbolje što je Prosjek ikad imao”.
- Prvi put sam došla u Prosjek 1971. godine i ostala ovdje punih 40 godina radeći u školi - započela je Subotićeva svoju priču. U to vrijeme u školi su bila 82 učenika, a pamti da je bilo perioda kada je u učionici sjedilo pet đaka u tri razreda.
- Sjećam se dobro tog perioda, jedan učenik u prvom, troje u drugom i jedan učenik u trećem razredu - kaže učiteljica.
Rad sa djecom najljepše je zanimanje, a ljubav i poštovanje koje je učiteljica Ana dobijala tokom četiri decenije najvrednija su uspomena koju je ponijela iz učionica u Prosjeku. Svakog septembra, kada zvono oglasi početak nove školske godine, ljubav prema ovom poslu iznova se rodi.
- Nedostaje mi škola, nego šta. Nedostaje mi i ono pješačenje od kuće do posla. I sada ponekad sanjam da radim u dotrajaloj učionici - kaže Subotićeva. Decenije rada koje krase njen životni poziv samo su dio onoga na šta je najviše ponosna, a njeni učenici danas su uspješni ljudi.
- Javljaju mi se, s osmijehom prilaze, pozdravljaju, a to je za mene najveći uspjeh koji sam postigla u životu - priča učiteljica. Ona kaže da su djeca bila marljiva i da nikada nije voljela primjenjivati kazne jer smatra da se kvalitetnim razgovorom može ukrotiti ponašanje i najnestašnijih đaka.
Iz svake generacije ima ponešto da se pamti, bar jedan učenik koji je ostao u posebnom sjećanju.
- Sve moje komšije uglavnom su bili moji učenici. Mnogo ih je otišlo trbuhom za kruhom, uglavnom u Sloveniju. Učila sam tadašnje svoje učenike, kasnije njihovu djecu, pa sam im govorila da sam njihova baka - sa smijehom priča Ana. Ističe da učiteljski posao nije težak, ali da je potrebna ljubav i to je jedina poruka i savjet sadašnjim i budućim kolegama.
- Neophodno je samo da vole posao i djecu jer, ako nema ljubavi, onda nema ni uspjeha. Mora se čovjek spustiti na nivo djeteta i onda se može raditi. Mora se prozrijeti šta dijete može, a šta ne može - ističe učiteljica Ana, koja se sjeća i prve generacije koju je učila. Kada se sretnu, pozdrave se i izljube kao da su rod. Zaslužila je to učiteljica Ana.
Potomci
Učiteljica Ana Subotić penzionerske dane uglavnom provodi s unučićima, radi u bašti i uzgaja cvijeće. Od sina ima unuke Davida i Mariju, a od kćerke unuku Anu, koja je ime dobila po baki.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
