FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (26): Spasavanje pilota Skota OGrejdija

FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (26): Spasavanje pilota Skota OGrejdija 13.01.2018 18:00 | Slaviša Sabljić

Iznad mene preletješe dva helikoptera, a nad njima u brišućem letu i dva borbena aviona... Saznajem da su to bili Amerikanci koji su u jedan od helikoptera smjestili Skota O'Grejdija, pilota moćnog američkog aviona "F-16" kojeg su na ovom području oborili srpski borci

8. jun 1995.

Nisam imao nekakvih velikih razloga da na Oštrelj, odnosno u komandu Drugog krajiškog korpusa i naš Pres-centar koji se već godinama tu nalazi, dođem tako rano... Ali, stopirao sam, naišlo je auto, sjeo sam i evo me na Oštrelju...

Taman idem prema vikendici u kojoj se nalazi Pres-centar, kad iznad mene preletješe dva helikoptera, oba obojena u bijelo i sa oznakama Ujedinjenih nacija. Nad njima, u brišućem letu preletješe i dva borbena aviona... I helikopter i avioni odletješe prema Petrovcu. Poslije nešto više od sat, eto ti opet i onih helikoptera i onih aviona na nebu ponad Oštrelja. Vraćaju se u istom rasporedu.

Odlazim u komandu Korpusa. Saznajem da su to bili Amerikanci koji su između Kapljuha i Janjila kod Petrovca, nedaleko od puta AVNOJ-a, pronašli i u jedan od helikoptera smjestili Skota O'Grejdija, pilota moćnog američkog aviona "F-16" kojeg su na ovom području prije šest dana oborili srpski borci. Kažu mi u komandi da je O'Grejdija spasio radio-lokator, koji je one bijele helikoptere naveo na mjesto njegovog skrivanja.

Da se zaključiti da se pilot proteklih šest dana skrivao na samo dva-tri hektara površine nimalo nepristupačnog terena kojeg su, prethodno, navodno detaljno pretraživale na desetine dobro obučenih stručnjaka za ove poslove. Čini mi se da njima tih dana potrage nije ni bilo baš tako puno ni stalo do bogatog skalpa. Radije su odlazili u kafiće, pred koje su vezivali dresirane pse koji su trebali da im pomognu u pronalaženju i zarobljavanju Skota O'Grejdija.

17. jun 1995. 

Sunčani dan je mnogo ljepši u Kninu negoli, recimo, u Grahovu ili Drvaru. Danas je on mnogo ljepši i topliji zbog onog što sam ovdje i čuo i vidio.

Elem, sjedimo u kafani na Vrelu kod našeg Čupka. To je na samom ulazu u Knin, uz put koji od Grahova ide prema ovom gradu... Tu, u drugoj kafani, je i kapetan Dragan. Naša ekipa klopa.

Ispred birtije parkirano je desetak džipova... Kolege iz Rojtersa mi objašnjavaju razliku jednih od drugih džipova koji su tu bili parkirani. Oni sa registarskim tablicama koje počinju brojem 601 su od policije, dok su oni drugi, čije tablice počinju sa 602, od službe bezbjednosti Slobodana Miloševića... Kažu mi i to da je Milošević u Krajinu poslao oko dvije hiljade svojih ljudi. Sve me to ubijedilo da Krajina ostaje. Da nikad neće pasti... Presrećan sam.

Poslije ručka, sa snimateljem Rojtersa odlazim na Dinaru. Gore ponad Crvene zemlje. Odlazim da obiđem položaje srpskih boraca na ovom dijelu grahovskog ratišta pošto je gore i te kako rovito i krajnje neizvjesno.

Svakim danom gubimo sve više i teritorije i, što je još teže, boraca. Hrvati, izgleda bar tako, ne odustaju od visova Dinare. Već poodavno su gore na Batu, a glavni cilj im je upravo Crvena zemlja... Padne li i ona u ruke Hrvata, onda je gotovo i sa Kninom... Ali vidjećemo.

U vazduhu lebdi nekakva neizvjesnost... A kada je rat u pitanju, ona ne može biti nimalo lijepa...

U ponedjeljak: Sa novosadskog asfalta u rovove



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica