FELjTON: DEVEDESETE - izvod iz ratnog dnevnika (34): Krajina na koljenima

FELjTON: DEVEDESETE - izvod iz ratnog dnevnika (34): Krajina na koljenima 23.01.2018 18:00 | Slaviša Sabljić

9. oktobar 1995.

Ovo je valjda deseti put u posljednjih godinu kako srećem Radovana Karadžića. U štabu smo Petnaeste bihaćke brigade u Kevljanima... Predsjednik ponavlja istu priču. A ja? Ja ga ubjeđujem da je desetak kilometara naše linije napušteno te da na tom potezu nema nijednog našeg vojnika.

Ubjeđujem ga da će muslimani predvođeni Atifom Dudakovićem upravo tuda, odnosno iz pravca Dabra ući u Sanski Most. Jer, tu je najtanje. Tu je prazan prostor između položaja Prve drvarske i Petnaeste bihaćke brigade. Karadžić mi ne vjeruje iako sam jutros upravo tuda prolazio i usput vidio samo jedan leš muslimanskog vojnika. Karadžiću su, vjerovatno, nešto drugo rekli. Ali njegova se pika...

17. oktobar 1995.

Nije, valjda, istorija samo ono što se dogodilo nekad davno i malo manje davno. Ili, možda bolje reći da to tako ne mora biti... Jer... Istorija će, i to veoma brzo, biti i ono što se na prostorima zapadnog dijela Republike Srpske dešavalo u samo četiri posljednja mjeseca... Tada su, naime, vojske iz hrvatsko-muslimanske federacije, odnosno koalicije, te bojovnici iz jedinica vojske Franje Tuđmana, uz pomoć NATO-a i Snaga za brza dejstva, okupirale Grahovo i Glamoč u julu, Drvar, Šipovo, Jajce, Srbobran, Srpski Bihać, Petrovac, Ključ i Krupu na Uni u septembru, te Mrkonjić Grad i Sanski Most u oktobru.

U izbjeglištvo je poslije ovog zla krenulo oko dvije stotine hiljada ljudi iz gradova i mjesta koja su vijekovima bila naseljena i to u velikoj većini samo Srbima, dakle pravoslavnim hrišćanima. Tako je u Drvaru bilo samo dvadesetak muslimana i Hrvata, ali bez ijedne njihove katastarske čestice... U Grahovu malo, ali samo malo više Hrvata i muslimana... U Šipovu, opet malo više negoli u Grahovu... I tako redom.

Nije ni potrebno nabrajati kada je to mnogima bilo jasno i u Titovoj Jugoslaviji... Gasili su se u protekla četiri mjeseca dimovi na ognjištima srpskih pravoslavnih domaćinstava. A sa njima i čast i dostojanstvo onih koji su tu vijekovima živjeli...

18. oktobar 1995.

Radovan Karadžić u Banjaluci razgovara sa novinarima. Prenosim dio teksta koji sam poslao i "Rojtersu".

- Nadam se da američka inicijativa za mir nije farsa, pogotovo ne sa ovako krvavim posljedicama. I mi smo u punoj mjeri kooperativni u tom pogledu, bez obzira na to što je na nas izvršena agresija. Mi rezultate te agresije nećemo priznati kao ni stanje poslije 8. septembra kada smo prihvatili ženevski papir kojim je označen povratak Republike Srpske u mirovni proces...

Mi prihvatamo primirje, ali pod uslovom da nam se vrate teritorije koje su muslimansko-hrvatske snage osvojile poslije 8. septembra... Ako je međunarodnoj zajednici, a posebno Amerikancima, stalo da joj se vjeruje, ona mora prisiliti Hrvatsku da stane i da se povuče na linije od prije agresije... Mi se, naravno, ne oslanjamo na međunarodnu zajednicu već na vlastite snage. Međunarodna zajednica, koja sada prijeti svim stranama u sukobu, a Srbima posebno, mora, zbog svog kredibiliteta, da ispuni svoje obaveze...

Mi se molimo za mir od početka rata. Zalažemo se za definitivno, prije i iznad svega, političko rješenje poslije koga će Balkan biti slobodan - rekao je okupljenim novinarima na konferenciji u Banjaluci predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

Sutra: Klinton traži pojačanje za rat



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica